Anonimna - Jedna žena u Berlinu : dnevnički zapisi od 20. travnja do 22. lipnja 1945.

Marta Hillers bila je njemačka novinarka i stanovnica Berlina koja je objavila svoje autentične dnevničke zapise iz vremena pada Berlina u travnju 1945.g. Ne koristeći pseudonim, već izraz Anonyma, Marta Hillers opisala je sudbinu desetaka tisuća Njemica svih dobi, koje su se nesretnim stjecajem okolnosti našle na teritoriju Istočne Njemačke u trenutku raspada Trećeg Reicha. One sretnije uspjele su na vrijeme pobjeći u zapadnu zonu koju su oslobodili Amerikanci, one s manje sreće doslovno su postale Anonimne: djevojčice, djevojke, žene i starice kojima su ruski pobjednici nasilno, okrutno i nečovječno oduzeli najosnovnije ljudsko dostojanstvo te ih sveli na puki anonimni objekt bezbrojnih silovanja. Čitajući knjigu, ne možemo ne prisjetiti se sličnih sudbina naših žrtava ratnih silovanja, vukovarskih Sunčica, ili tolikih žena-seksualnih robinja u donedavnoj Islamskoj državi.

Tekst ne govori samo o silovanjima. Traumatizirana Marta Hillers spominje ga tek kao činjenicu koja se dogodila, u dnevniku naznačenu skraćenicama. Glad, hladnoća, strah, tjeskoba, bol, psihička otupljenost– opisani su svi dijelovi teškog ratnog iskustva iz perspektive malog čovjeka  (odnosno, male žene)  kao glavne žrtve rata. Knjiga također otkriva i reakcije njemačkih muškaraca, bivših vojnika Wehrmachta ili običnih Hitlerovih simpatizera, zatečenih u berlinskim ruševinama. Oni ne čine ništa da bi spriječili obeščašćenja žena, dapače, neki svojim suprugama dovikuju da konačno odu sa silovateljima to „obaviti“. Koriste dobrobiti materijalnih potrepština koje zauzvrat donose ruski osvajači, odbijaju razgovarati o onome što se događa ženama, a ako treba, ispijaju i Bruderschaft sa Rusima. Dok se muškarci skrivaju, žene odlaze na ulicu po hranu i vodu, raskrčuju ruševine, rade najteže fizičke poslove po tvornicama… One su u svojoj muci same, o proživljenom mogu razgovarati tek jedna s drugom te otkrivaju snagu ženske solidarnosti. Ipak, bio bi to samo jedan jednostran pogled na ovu situaciju. Marta Hiller govori i o poniženosti i poraženosti njemačkih muškaraca, potpune fizičke i duhovne nemoći kao rezultat povijesnog preokreta, ali i sramu – jer ne mogu zaštititi svoje najbliže. Odnos Rusa i Njemica isprva je jednostran. Vremenskim protokom on postaje sve složeniji te se ne zaustavlja na isključivoj mržnji žrtava prema nasilnicima, budući da Anonymna nailazi i na pokojeg dobrog i kultiviranog Rusa koji se zgražava nad okrutnošću i zlodjelima svojih suboraca te nesebično daje pomoć.

Marta Hillers napisala je dokumentaristički dnevnik čiji pitki i koncizan stil pisanja otkriva i dobru novinarku. Štoviše, dnevnik odlikuju višeslojnost prikaza, kompleksnost međuljudskih odnosa i reakcija te vrsna karakterizacija likova, a s obzirom na to da se radi o autentičnom dnevniku gotovo da nas začuđuje doticanje velikih životnih pitanja u metežu pada Berlina. Čitatelja možda najviše fascinira odsutnost mržnje kod autorice, stoicizam i crni humor kojim su prikazane njemačke žene nadilazile svoju patnju.

U njemačkom poslijeratnom nakladništvu Marthu Hillers mogli bismo usporediti s još jednom darovitom autoricom, pjevačicom i glumicom Isom Vermehren. Njeno djelo iz 1946. g. Reise durch den letzten Akt : Ravensbrück, Buchenwald, Dachau : eine Frau berichtet  također govori o iskustvu patnje iz perspektive jedne žene, Njemice zatočene u nacističkim koncentracijskim logorima. Za razliku od knjige Ise Vermehren, jedne od najprodavanijih knjiga u poslijeratnoj Njemačkoj, dnevnik Marte Hillers u Njemačkoj nije doživio dobru recepciju. Ova izuzetno teška i mučna tema gurala se pod tepih prvenstveno iz političkih razloga. Budući da se ruske pobjednike nije smjelo prikazati u pravom svjetlu, tema je predstavljala pravi tabu o kojemu se počelo otvorenije pričati tek nakon pada Berlinskog zida. Stoga je knjiga prvo prevedena i izdana u SAD-u. Drugi razlog slabe recepcije jest taj što su i knjiga i autorica doživjele bezobzirne napade njemačke javnosti jer su u knjizi – navodno – njemačke žene prikazane kao žene bez morala i časti. Kako u posthitlerovskoj Njemačkoj nije došlo do lustracije, poslijeratni kritizeri nerijetko su bili oni koji su sudjelovali u ludilu Hitlerove ideologije, pri čemu su i dalje zadržali mentalni sklop ideala arijevske čistoće  i njemačke žene. Pri tome nije uzeto u obzir da su Njemice nakon prvih valova masovnih silovanja pronalazile ruske vojnike i oficire kao zaštitnike samo zato da bi preživjele, da bi se zaštitile od novih silovanja, ali i da bi od sigurne smrti ili zlostavljanja zaštitile svoje muške članove obitelji, donedavno pripadnika Hitlerovih oružanih snaga. Stoga negativne reakcije više govore o licemjerju i bešćutnosti poslijeratne njemačke javnosti.

Unatoč svoj svojoj mučnosti, tekst Marte Hillers je katarzičan - završava nadom i moralnom pobjedom žena-žrtava.

 

Autor: Helena Novak Penga