Carlos Ruiz Zafon - Labirint duhova

 „Priča nema početak i kraj, već samo ulaz. Priča je beskonačan labirint riječi, slika i duhova okupljenih da nam otkriju nevidljivu istinu o nama samima.“

Ljubitelji velikog Zafóna konačno su došli na svoje. Saga Groblje zaboravljenih knjiga koja je započela Sjenom vjetra te se nastavila Anđelovom igrom i Zatočenikom neba, dobila je svoj finale (ili ishodište?) u posljednjem, ogromnom tomu, prigodno i privlačno nazvanom Labirint duhova. Glavni lik Labirinta duhova lijepa je i misteriozna agentica tajne vladine službe Alicia Gris, koja pokušava riješiti slučaj nestanka španjolskog ministra kulture Mauricia Vallsa. U Francovoj Barceloni 1959. i 1960. g. susrećemo se s odraslim Danielom Sempereom, njegovom obitelji i prijateljima, upoznajemo niz novih likova, dotičemo se knjiga Davida Martina, Juliana Caraxa i Víctora Mataixa, ponovno ulazimo u labirinte Groblja zaboravljenih knjiga te otkrivamo pozadinu zlokobnih zapleta iz prva tri dijela.

Kako autor sam napominje, poredak čitanja knjiga nije bitan. Četvrti dio može biti i prvi, a može se čitati i sam za sebe – što je, usputno rečeno, vrlo praktično za narodne knjižnice bez dovoljno primjeraka knjiga. Izrecimo to riječima Danielova sina Juliána: „Sanjao sam da će priča biti podijeljena na četiri povezana toma koji bi funkcionirali kao ulaz u labirint priča. Što bi dalje čitatelj napredovao po njihovim stranicama, sve bi mu se više činilo da pripovijest nalikuje na ruske babuške te da svaki zaplet i svaki lik vodi do drugoga, a ovaj, opet, do sljedećega i tako redom“ (str. 802). Upravo je takva i arhitektura ove tetralogije, koja uvelike podsjeća na arhitekturu Groblja zaboravljenih knjiga.

Dok su prva tri dijela naginjala sablasnom i nadnaravnom do ruba horora, četvrti dio daleko je prizemljeniji. Ovdje vidimo da prinčevi tame u stvarnosti nose policijske značke i poslovna odijela te brutalnim tehnikama sakate i ubijaju svoje zarobljenike koji im nužno i ne moraju biti ideološki protivnici. Okrutni anđeli s oštrim zubima iz poremećenog uma pisca Davida Martina (Anđelova igra)  u stvarnosti su personifikacija Francovih agenata. Stoga se i kvaliteta napetosti u četvrtom dijelu razlikuje od one u prvim. Nema nadnaravnog, ali i ovdje krv teče u potocima, a ljudskog zla i tame je u izobilju: Zafón je u Labirintu duhova sabrao svu krvožednost i jezovitost fašističkog režima.

Podosta kritičara tvrdi da Zafónovi romani kao svoju glavnu tematiku ustvari imaju - Barcelonu i knjigu. Štoviše, neki o njima govore kao o stvarnim glavnim likovima. To je ipak više konstrukcija. Zafón je iznimno vješt pripovjedač koji briljantno crta kulisu maglovite i mračne Barcelone za vrijeme Građanskog rata i Francova režima. Premda dakako drugačije tematike, od novijih španjolskih autora na tragu mu je Ana Maria Matuta, čija atmosfera Madrida u Opustjelom raju podsjeća na Zafonovu Barcelonu. Ali, Barcelona nipošto nije uosobljena, barem ne na onaj gotovo mitski način Sancheza Piñola u romanu Victus : Barcelona 1741. Sudbina knjige i pisca kao tematike važni su – u konačnici, sama saga dobila je naziv po ogromnom imaginarnom labirintu sastavljenom od knjiga u kojima se nalaze duše njihovih autora i čitatelja. (Bilo bi zanimljivo kada bi postojala takva utopijska knjižnica u kojoj svaka nepriznata, odbačena i zaboravljena knjiga odabire svog čitatelja, a ne on nju.) Sve se u sagi vrti oko knjiga, knjižnica i knjižara, a Zafonu su ipak ljudski junaci oni pravi junaci koji i nakon smrti nastavljaju živjeti u sjećanjima svojih voljenih. Majstorski ispripovijedano.

 

Autor: Helena Novak Penga