Conan the barbarian - John Milius

Conan barbar iz davne '82 uporno odbija ostarjeti, izgledajući znatno svježije od mnogo mlađeg prvaka žanra epske fantastike, kompjuterskim efektima nužno nakrcanog Jacksonovog Gospodara prstenova. Redatelj John Milius podario nam je sirovi ep od ''krvi i mesa''; prostranstva Conanovog svijeta obiluju poganskim vjerovanjima, pećinskom erotikom i Nietzchevom filozofijom preživljavanja koja pogoduje konceptu brutalnog mitskog svijeta iz prapovijesti ljudskoga roda. Miliusov film narativno je neusporedivo jednostavniji i produkcijski manje zahtijevan od Jacksonove trilogije zasnovane na Tolkienovim pričama iz Međuzemlja. No, s druge strane, svoju neodoljivo brutalnu uvjerljivost dobrim dijelom duguje upravo narativnoj jednostavnosti predloška zasnovanoj na kultnim fantastičnim romanima teksaškog pisca Roberta E. Howarda. Više od svega, bezvremenskim ga je učinila vizionarska Miliusova režija, pod tako očitim utjecajem dvojice japanskih redateljskih divova Kurosawe i Kobayashija, potpomognuta scenarističkim doprinosom velikog Olivera Stonea i osnažena atmosferskom drevnošću simfonijskog blagozvučja Basila Poledourisa. Od patetike i kičenosti cijepljen John Milius jedan je od predstavnika ''Novog Hollywooda 70-ih''. Proširivao je svojedobno žanrovske frontove zajedno s vizionarskim velikanima globalno slavljenih prezimena: Coppola, Spielberg, Lucas, Scorsese i De Palma. Fanatičnom predanošću režirajući Conana, Milius je u više navrata citirao svog slavnijeg imenjaka prezimenom Huston: ''Bol je prolazna, film je vječan.'' Svojom nadahnutošću i djetinjom predanošću zarazio je sve oko sebe, ponajviše svog prijatelja Basila Poladeurisa kojemu je namijenio skladanje simfonijskog soundtracka, tvrdoglavo odbijajući genijalnog Ennia Morriconea koji je bio prvi odabir producenta Dina de Laurentisa. U konačnici, Poledouris je nadmašio sva očekivanja stvorivši svoje životno djelo koji mnogi poznavatelji filmske glazbe drže jednim od najboljih soundtrackova svih vremena. Umjetničkim izobiljem zaostaje tek za veličanstvenim Ben-Hurom genijalnog Miklosa Rozsa-e, na kojemu je dobrano utemeljen i s kojim je srodan čestim korištenjem dorianske skale. Miliusov odabir stasitog Schwarzeneggera za naslovnu ulogu pokazao se ispravnim onoliko koliko je, u ranijoj priči oko jednog drugog bezvremenskog filma, bila ispravna odluka producenata da Stalloneu povjere glumu Rockyja Balboe. Shvatili su valjda da ga ionako utjelovljuje, onoliko koliko Harrison Ford utjelovljuje Indianu Jonesa ili Sean Connery Jamesa Bonda. Nijedan od navedenih nije glumio, kazat će mnogi, već su doslovno živjeli svoj lik, čime se ruše snobovsko nakaradni argumenti o spomenutim glumcima koji ne znaju glumiti. Pa ipak, Milius je mudro sveo dijaloge u Conanu na nužni minimum, ne toliko iz praktičnog razloga zbog glumačkog neiskustva svog glavnoga glumca, koliko zbog svoje vizije filma kao svojevrsne opere bez pijevanja. Već slavnom uvodnom scenom pokolja u Conanovu selu prezentira savršenstvo glazbeno vizualne naracije bez dijaloga. Takve operne scene u pravilnome se ritmu izmijenjuju s kratkim dijalozima na Indijansko filozofski način bez suvišnih riječi. Moram li ovaj film opisati jednom rečenicom, tada bi ga okitio titulom filozofskog epa za odraslu djecu, utemeljenog ponajviše na djelima Orffa, Prokofieva, Vaughna Williamsa, Ravela i Miklosa Rozsa-e, odnosno na njihovoj ''glazbi koja vizionarima stvara drevne prizore''