Kad se u ruke uzme roman suvremenoga ruskog autora Igora Sahnovskoga Čovjek koji je znao sve, prva informacija s korica govori nam da je riječ o špijunskom trileru. To nas može privući ili odbiti, ovisno o našoj sklonosti prema tom žanru. Međutim, ako i ne volite i ne čitate špijunske romane i trilere, ne odustajte, jer napomena s korica točna je samo dijelom. Ovaj roman iskače iz žanrovskih odrednica. U Rusiji je dobio nagradu „Arkadij i Boris Strugacki“ (po pionirima sovjetske fantastične književnosti) iako je sam autor na dodjeli rekao: „Hvala, momci, veoma sam polaskan, ali ja nisam vaš, izvinite!“
Kroz mješavinu akcijskoga, špijunskog, fantastičnog, ljubavnog i egzistencijalističkoga Igor Sahnovski priča priču o nižemu znanstvenom suradniku Aleksandru Bezukladnikovu koji, pritisnut egzistencijalnim problemima, pokušava počiniti samoubojstvo, ali ni to mu, nakon niza neuspjeha u životu, ne uspijeva. Naprotiv, dobije sposobnost vidjeti i znati sve što se ikada dogodilo, što se događa ili što će se tek dogoditi. Ima to i svojih dobrih strana (primjerice obogati se), ali ima još više loših strana jer kad za njegovu sposobnost saznaju prvo lokalni političari i kriminalci, a zatim i strane obavještajne službe, život mu se pretvori u skrivanje i bježanje…
Priča o Bezukladnikovu zapravo je priča o Rusiji devedesetih, privatizaciji, korupciji, kriminalu i oštra je satira tog doba. Priča je to i o bezazlenome, naivnom čovjeku Aleksandru Bezukladnikovu koji zahvaljujući svojoj prostodušnosti i dobroti uspijeva preživjeti taj koloplet gramzivosti, lukavosti i potkupljivanja.
