Ivica Ivanišević - Klanjam se

S objavljenim petim romanom u dvije godine, Ivica Ivanišević nastavlja obarati rekorde u brzini pisanja. Kao i u splitskoj Primaveri, radnja najnovijeg romana Ivice Ivaniševića ostaje u 1930-tima, ali se radnja seli u neimenovani gradić u srednjoevropskom kulturnom krugu - u kontinentalnoj Hrvatskoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Sloveniji ili Slovačkoj. Tko je odrastao u nekom srednjoevropskom provincijskom gradu na „ajngemahtecu, pohancima s abšmalcanim povrćem i šufnudlama sa sirom“ (str. 23), u prvi će mah osjetiti dašak nostalgičnosti, koja je – posve očekivano – tek lakirani premaz. Vrlo je interesantan spretan način kojim je Splićo Ivanišević uspio prodrijeti u specifični Zeitgeist jednog šireg geografskog kruga. Dragan Jurak ga je u svojoj kritici (http://www.mvinfo.hr/clanak/ivica-ivanisevic-klanjam-se) prepoznao kao Ruritaniju, „ literarno-filmsku srednju i istočnu Europu kakvu su je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća imaginarnom geografijom definirali romani 'Zatočenik Zende', 'Sofija od Kravonije', te hollywoodske filmske komedije Ernsta Lubitscha ('Trgovina na uglu').“ To svakako stoji: Klanjam se je tekst koji funkcionira kao dobar roman, ali kojeg možemo zamisliti pretočenog  i u film i u kazališnu predstavu upravo ruritanijske aure. No koliko u Ruritaniju, roman je smješten i u Kakaniju. Ona je upravo u srednjoj Evropi (a time i u kontinentalnoj Hrvatskoj)  nastavila postojati u mentalnoj i kulturološkoj svijesti sve do Drugog svjetskog rata. Ivanišević je i svojim likovima nadjenuo prava kakanijska imena poput: Ladislav/Laci, Leopold, Lili, Karl, Rudolf/Rudi, Alojz…. Nestanak te smirene, uređene, idealne Kakanije, čije utjelovljenje predstavlja upravo malen provincijski grad, nagoviješten je time što je Ivanišević odabrao vojni puč frankovskog tipa za točku prekretnicu kojom mijenja život pojedinaca i (malograđanske) zajednice.

Klanjam se jest humoreska uz koju ćete se nasmijati, ali nije samo to. Doima se ležerno napisanom humoreskom koja se ležerno čita, no i to je privid, kao što su na početku romana prividni i lažni mir i uspavanost dremljivog gradića u kojemu se nikada ništa ne događa. Dok je tekst namjerno premazan gustim naslagama hašekovskog humora, vrlo brzo nam postaje jasno da se iza tipoloških likova kriju neke druge stvarnosti. Pred nama se pojavljuje pozornica na kojoj se odigravaju dobro nam poznati izvanvremenski obrasci političkog nemira i previranja, jednoumlja i diktatura, partijskih državnih medija, represivnog policijskog aparata, neučinkovitih i komičnih državnih činovnika itd.itd. Ivanišević je prikazao tzv. male ljude koji ni ne pokušavaju biti „veliki“, već spremno čine sve što je potrebno za zadržavanje vlastitih pozicija. Ovdje nema velikih misli, grandioznog herojstva i umiranja za ideje. Istinu kaže samo Jaroslav, pobjegli pacijent umobolnice: „Obožavaju te jer si, kao, najveća dobrica u cijeloj pokrajini, a nemaju pojma da nisi zao samo zato što se plašiš zauzeti bilo koju stranu, jednako pravu i krivu“ (str. 127). Klanjam se  je knjiga o ljudima koji nisu ni dobri ni zli, a kojima najvjerojatnije pripada tiha većina.

 

Autor: Helena Novak Penga