Ivica Prtenjača - Tiho rušenje

Novi roman Ivice Prtenjače mogao bi se čitati kao zrcalni odraz njegova Brda u nekoj pomaknutoj perspektivi. Neveliki opsegom i napisani u ich-obliku, oba romana kao svoje glavne likove imaju dva razočarana intelektualca srednjih godina u bijegu od suočavanja sa životnim problemima i samima sobom. Prvi bježi na brdo na neimenovanom dalmatinskom otoku. Drugi doduše fizički ostaje u Zagrebu, ali mu soboslikarski zanat kao njegovo utočište (brdo) omogućava nutarnje preživljavanje raspadnutog braka. Tiha repetitivnost intelektualno nezahtjevnog posla biva prekinuta upoznavanjem najnovijeg klijenta, Branimira Vukoje, kojeg junak i njegov pomagač Elvis zovu Vuk. Vuk je usamljeni starac koji od svojih majstora traži obnavljanje stana po točno utvrđenim pravilima. U njegovom su životu samo dvije žene: nećakinja Sibila kao budući stanar obnovljenog stana, te Vukova maserka Gordana. Postupno dolazi do sklapanja prijateljstva između junaka, Vuka i Elvisa, buđenja ljubavi između Elvisa i Sibile, prihvaćanja vlastite prošlosti i pomirenja s njom te opipljivog iskoraka naprijed u mijenjanje životnih okolnosti.

Kao i u Brdu, ženski se likovi pojavljuju poput skica, ovlaš povučenih poteza koji titraju u prostoru: pojavljuju se, potom nestaju, pa ponovno iskrsavaju. U moru hrvatskog ženskog pisma roman Ivice Prtenjače prvenstveno je roman o muškom prijateljstvu. U Tihom rušenju Elvis, nasilni lik s rubova društva i soboslikar silom prilika, ne pronalazi samo žensku ljubav, već i zamjenskog oca, a time i nutarnji mir. Gotovo magnetsku privlačnost prema ovom starcu osjeća i intelektualac koji svoj i Elvisov odnos prema Vuku naziva „odanost“. Produbljivanjem odnosa s Vukom profesor pronalazi i novu stepenicu u odnosu prema vlastitom sinu koji s majkom živi na Korčuli. A i Vuk nalazi utjehu za rane iz vlastite prošlosti. Dakle, priča je to i o roditeljstvu i o prijateljstvu. Prtenjača je spretno izmanevrirao postupno pomicanje rakursa s našeg profesora-soboslikara na starog gospodina Vuka, koji postaje glavnim likom, onom središnjom i uporišnom točkom koja - premda je i sama duboko patnička - liječi nutrine protagonista. Vrlo odmjerenih i preciznih rečenica, Prtenjača na minimalnom prostoru postiže maksimalan efekt  -  postupnu katarzu svojih likova u kojoj i čitatelji mogu pronaći nišu za vlastitu preobrazbu. Koliko li su nam potrebni ovakvi tekstovi! U društvu u kojem čovjek odlaskom u mirovinu prestaje biti „gospodin“ ili „gospođa“ te postaje „stari“ ili „baba“, društveno suvišan kandidat za prekopavanje po kontejnerima za smeće, svima nam je potrebno otkrivati mudrost starosti, potrebu skrovitosti i tišine.

Tijekom ove smirene knjige čitatelj je uljuljkan u jesenju atmosferu, u sumračne i maglom obavijene dane u sivoj Haulikovoj ulici. Stoga se pred kraj knjige gotovo trgne, pročitavši rečenicu o svibnju i cvijeću. U ovom kontemplativnom romanu ono glavno ne odvija se u akcijskom smislu vanjskih događaja, već u nutrini protagonista, u tihom rušenju nutarnjih prepreka za koje je potrebno vrijeme. Srž knjige može se sažeti u jednu Vukovu rečenicu: „Puno ćete ovdje raditi, treba sve oguliti i nanovo urediti“. Novo uređivanje i preslagivanje života u kojem se sa svježom snagom kreće naprijed, jedna je lijepo ispripovijedana priča koja kod čitatelja budi osjećaj svojevrsne utjehe. Ono što počinje kao otužna priča završava skromnom, ali opipljivom nadom, jednom vrstom apologije optimizma u  našem otužnom hrvatskom društvu. 

 

Autor: Helena Novak Penga