Jose Carlos Somoza - Clara i polusjena

Ovog puta predlažemo vam za čitanje jedan stariji naslov koji će vas zaintrigirati bez obzira čitate li ga u zimsko predvečerje ili na plaži.

Distopijski triler Clara i polusjena španjolskog autora J. C. Somoze čitatelja odvodi u svijet hiperdramatske umjetnosti u kojoj ljudsko tijelo postaje oslikano platno, tj. umjetničko djelo. Vrhunac hiperdramatske umjetnosti i krajnji cilj svakog platna predstavlja rad sa slikarom Brunom Van Tyschom. Mlado platno Clara dobiva poziv za sudjelovanje na njegovoj izložbi, a onda počinju misteriozna ubojstva mladih djevojaka-platna  koja su bila Van Tyschovi modeli…

Izvrstan roman - napisan 2001. g., a s radnjom u sada već prohujaloj 2006. g. -svojevrstan je prozor u imaginarnu zastrašujuću budućnost umjetnosti. U njoj ljudi-platna nisu više ljudski pojedinci sa svojim osobnostima, već puki objekti s kojima umjetnici rade što god žele, uključujući i maksimalno naprezanje tijela uz nanošenje boli. Proces transformiranja čovjeka u platno  - grundiranje - može dovesti do njegove spolne neutralnosti (u romanu: transgenerizma), a često mu se ne obraća imenom s kojim je rođen, već onim umjetničkog djela kojeg predstavlja. Ukoliko platno  na umjetničkom tržištu nije financijski uspješno (a radi se o nevjerojatnim iznosima!), može ga se degradirati na uporabni predmet poput stola, vješalice ili svjetiljke u bogataškoj kući ili uredu. Za čovjeka današnjice kupovanje i prodavanje drugog čovjeka predstavlja povijesnu sramotu koja je završila na američkom Jugu; u Somozinoj Clari  ono predstavlja najlegalniji i najnormalniji način društvenog funkcioniranja.

Mnoge reference o umjetnosti hiperdramatizma ne funkcioniraju samo kao nužno zlo u knjizi koje se mogu preskočiti, već su fascinantni osvrti koji se čitaju s jednakom napetošću kao i akcijski dijelovi romana.

Razmišljajući o današnjim umjetničkim performansima ili o sudionicima u reality showovima  ne možemo se oteti utisku da Somoza opisuje svijet koji je već tu. „Živimo u zbrkanom vremenu, Lothare. Svijetu koji se pretvorio u umjetnost, puko zadovoljstvo prikrivanja, hinjenja onoga što nismo ili što ne postoji. Možda nikad nismo bili takvi, možda je to izniknulo unatoč našoj pravoj prirodi. Ili možda jesmo bili takvi od početka, naša je prava priroda krinka, a sada smo, napokon, uspjeli sve prilagoditi po svojoj mjeri“ (str. 255).

 

Autor: Helena Novak Penga