Julian Barnes - Buka vremena

Novi izdavač Opus Gradna u veljači ove godine izdao je knjigu koja će zaintrigirati ljubitelje glazbe Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, ali i one zainteresirane za život u SSSR-u. Buka vremena najnoviji je roman velikog Juliana Barnesa, nastao 2015. g., čemu je prethodilo autorovo brižljivo proučavanje biografske i muzikološke literature o najpoznatijem skladatelju SSSR-a. Buka vremena pravi je biografski roman, napisan vrlo pitko i čitko, bez ijedne prazne rečenice, u funkciji obrane velikog skladatelja koji je u svoje vrijeme bio okarakteriziran kao režimski skladatelj u najbliskijem odnosu sa Vlašću. Roman ne govori o glazbi, no ipak dozira esejističke notice o umjetnosti: tako da Barnes glazbu spominje više usputno nego što bi ona doista zvučala i odzvanjala. Poput Lady Macbeth Mcenskog okruga,  Šostakovičeve opere koju je „ubio režim“ i zbog koje Šostakovič pada u nemilost radi „kaosa umjesto glazbe“, glazba funkcionira kao pokretač određenih akcijskih trenutaka. 
 
Šostakovič kroz prizmu Barnesa otkriva svoj nutarnji svijet, zajednički tolikim umjetnicima (i običnim ljudima) ondašnjeg Sovjetskog Saveza. Barnes je ovoj knjizi isto tako mogao dati i naziv Strah i nada, poput sjajnog autobiografskog djela Nadežde Mandeljštam, supruge ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, koji je – za razliku od Šostakoviča – odbio biti režimski poslušnik te je umro na prisilnom radu u izgnanstvu. Ima nutarnjih sličnosti u tematici i idejama ova dva djela, u Buci vremena susrećemo i zajedničke prijatelje/poznanike dvojice umjetnika, poput velike pjesnikinje Ahmatove. No, nade kod Barnesovog Šostakoviča baš i nema odviše. Od njega se tražilo da bude „optimističan“, „melodičan“ i „rodoljuban“ u svojoj glazbi, a čitateljev prvi susret sa skladateljem je ispred dizala u njegovoj zgradi, dok iz noći u noć sa koferom čeka ispred dizala da ga Staljinova tajna policija odvede na „obavijesni razgovor“. Takvih je trenutaka još mnogo. Strah je ključna tema ovog biografskog teksta, a na nju se nadovezuju rezignacija, samoprezir, ironija ili barem njen pokušaj. U Buci vremena Barnes pokušava stvoriti literarno opravdanje mnogih Šostakovičevih poteza, poput javne osude Stravinskijeve glazbe i Solženjicina, potpisivanja pristupnice za učlanjenje u Partiju, stavljanja svog potpisa na ideološke pamflete i Partijine kulturne programe, uživanja u svim povlasticama režimskog čovjeka poput auta sa vozačem, dače, kupovine u posebnim trgovinama za odabrane… Koliko je Šostakovičevo gađenje nad režimom i samim sobom istinito na onaj način na koji ga je prikazao Barnes, zapravo i nije toliko važno. Barnes je toliko uvjerljiv u svom pripovijedanju da mu moramo povjerovati. On u pogovoru ne spominje autobiografske tekstove, već intervjue sa skladateljevom djecom i poznate biografe, ali naznačuje da je „Šostakovič bio višestruki pripovjedač svoga vlastitog života“ te da „neke priče dolaze u brojnim varijantama, dorađivane, i 'poboljšavane' tijekom niza godina“. Roman također iziskuje i dublja pitanja za samog čitatelja: što bi pojedinac napravio u jednom režimu poput staljinističkog: bi li bio beskompromisan mučenik poput Mandeljštama, napravio samoubojstvo poput jedne djevojke koju Barnes spominje, otišao u inozemstvo poput Stravinskoga ili činio kompromise da spasi obitelj poput Šostakoviča? Količinu nutarnjeg trpljenja koju je Šostakovič proživljavao desetljećima ne može znati ni izmjeriti nitko, dovoljno je samo objektivno razmisliti o tome koliko je potencijalne operne glazbe ostalo nenapisano zbog Lady Macbeth.
 
Da nade možda ipak ima, kazuje i tekst koji objašnjava naslov knjige: „Glazba – kvalitetna glazba, velika djela – ima u sebi neku tvrdu, neumoljivu čistoću. Može biti ogorčena i očajnička i pesimistična, ali nikada ne može biti cinična. (…) Što se može suprotstaviti buci vremena? Samo ona glazba koja je u nama samima – glazba našeg bitka – koju je netko umio prenijeti u stvarnu glazbu. I koja se, tijekom desetljeća, ako je dovoljno snažna i istinita i čista da nadjača buku vremena, pretvara u šapat povijesti. U to je vjerovao.“
 
I to je dovoljno, Šostakovičeva glazba nadjačala je buku vremena.
 
 
Autor: Helena Novak Penga