Kenjaža

Kenjaža, to ste sigurno pomislili mnogo puta, slušajući ili čitajući kakav ozbiljan govor ili tekst. Svijet je preplavljen njome, s problemom se srećemo svakodnevno, a da zapravo vjerojatno nijednom nismo ozbiljnije razmislili što bi običan ozbiljni govor, orijentiran na relevantno poznavanje teme, razlikovalo od ovog proizvođenja magle. Jer mi kad kažemo kenja ne mislimo pritom da govornik ili pisac jednostavno laže. Upalimo TV i čujemo političara koji umilnim ili odlučnim glasom obavješćuje, obećava, prijeti, zavodi, ili listamo knjigu i naletimo na pretenciozan esej o posljednjim stvarima iz kojeg se osjeti neugodan vonj…. Harry G. Frankfurt navodi primjer slušanja govora političara npr. za Dan nezavisnosti: svaka njegova riječ šljašti od uspjeha što ga je određena politika imala, od blagoslovljenosti zemlje, od božanskog vodstva, od novog početka za cijelo čovječanstvo. To je svakako muljaža dodaje ovaj profesor etike. Iako govornik ne laže. Lagao bi tek u slučaju da želi u publici pobuditi vjerovanja koje smatra lažnima. Međutim, govorniku to nije ni na kraj pameti. Takvi istupi zasnivaju se na pobuđivanju druge vrste uvjerenja, na ostavljanju dojma o sebi, a ne o temi o kojoj se govori. Govornik, ukratko, želi da ga se smatra domoljubom, nekim tko je od glave do pete ispunjen dubokoumnim mislima o Bogu, narodu, poslanju i sličnim nevjerojatnim stvarima. Kenjatora Frankfurt smatra gorim od pukoga lašca, s čime bismo se mogli složiti, jer lažac uzima u obzir postojanje istine, dok je kenjator tu da u skladu sa situacijom proizvede efekte koji se isključivo tiču plasmana njegove osobe.Činjenica da iza svake kenjaže stoji pogrešan prikaz vlastitih misli i osjećaja pokreće pitanja zašto bi to netko činio, što može biti motivacijom ovakvog, zapravo, nasilničkog ponašanja, i kako nekoga spriječiti u tome, ili barem raskrinkati u sebi, pa onda neka kenja koliko hoće.