Kozaci

Na spomen riječi Kozaci na um padaju bezbrojne životopisne slike – krznom pokriveni konjanici, koji bljeskajući sabljom galopiraju pustom stepom; razuzdani plesači u drečavim istočnjačkim haljama koji se vrte i skaču uz drndanje balalajki. Kozaci su o sebi pjevali kao o slobodnim, hrabrim, smionim mladim momcima, i takva je slika prihvaćena diljem cijele Rusije, pa i svijeta. U svijetu su bili prepoznati kao personifikacija hrabrosti, smionosti i raskalašenosti. Bili su plemeniti vitezovi, plemeniti divljaci, pioniri pustolovi, borci za slobodu. Pa ipak, ne podudaraju se sve slike koje o njima imamo. Simpatični opisi u Gogoljevom Tarasu Buljbi, na primjer, o galantnim ratnicima, ljudima sa zdravim prezirom prema lažnom sjaju civilizacije koji nikome ne polažu račune u suprotnosti su s opisima poljskog romanopisca Sienkiewicza za koga su Kozaci okrutni, samougađajući, neuki i pokvareni – ogavni lopovi koji kao psi zaslužuju umrijeti. Tko su i kakvi Kozaci? Na to pitanje daje odgovor engleski povjesničar Philip Longworth. Prikazao je burnu kozačku povijest od petnaestog do dvadesetog stoljeća na jedan neobičan i zanimljiv način. U prvom poglavlju daje obrise složenog podrijetla Kozaka, četiri poglavlja su posvećena pojedinačnim kozačkim junacima, a u zadnjim poglavljima promatra Kozake u Prvom svjetskom ratu, revolucijama 1917. i građanskom ratu koji je uslijedio, a zaključno poglavlje se bavi Kozacima kod kuće i u egzilu nakon 1920.