Za ljetne vrućine predlažemo vam malo morskog ugođaja: Apsirtov pupak Mirjane Bulj. Radnja ove nevelike zbirke kratkih priča u izdanju Meandarmedie smještena je u fikcionalni Mali Stari Grad koji bi mogao biti i na Cresu i na Lošinju, a i na Susku. Intrigantan naziv knjige potječe od termina Apsirtidi, cresko-lošinjske skupine otoka koja je dobila ime po mitološkom Medejinom bratu Apsirtu, a iz čijeg je raskomadanog tijela - prema legendi – i nastalo otočje. Tu temu dotiče i priča istog naziva kao i knjiga: može se doista reći da se radi o priči jer i baka iz Apsirtovog pupka pripovijeda pradavne priče koje se duboko urezuju u pamćenje slušatelja.
Autorica/pripovjedačica u kratkom se uvodu obraća publici u gotovo baroknoj maniri, pojašnjavajući svoju ulogu kroničarke kao došljakinje na „ovaj prelijepi otok i u njegov drevni, nekada glavni grad… odakle su mnogi neumitnošću ljudskih sudbina jedan za drugim odlazili u nepovrat nepoznatog nam širokog svijeta i s onu stranu sunca i svjetlosti“. U dvadesetak kratkih priča upoznajemo niz zanimljivih otočkih likova, od kojih neki zacijelo pripadaju mjesnim ridikulima: Mikula, Ivanka, Verona, Gvido, don Gavde, Čićo, Bepo i niz drugih, čiji se životi u jednoj maloj, ruralnoj i zatvorenoj zajednici moraju međusobno ispreplitati. Susrećemo ovdje i došljake poput njemačke turistice Hilde, nove stanovnike otoka, koji – možda i predvidljivo! – moraju biti s kontinenta (Baranjci Ištvan i Suzana, Bosanci Mujo i Meho, slavonska folksdojčerska liječnica Felicitas i dr.), ali i (kako ih nazivaju domaći) vojne i političke „lopove s kopna“, koji su poslije Drugog svjetskog rata zauzeli napuštene patricijske i veleposjedničke kuće. Ocrtavanje svakodnevice zajednice u pripovijedanju jednako je važno kao i sudbine pojedinca tijekom različitih političkih sustava u 20. stoljeću, a koje je fikcionalna pripovjedačica upoznala po dolasku na otok.
