Tko zna koliko bih dugo vjerovao da o Lici i Ličanima znam sve što je potrebno znati da se 2001. godine nije pojavila Karakaševa zbirka Kino Lika. Kako i priliči štivu koje otvara oči, knjigu je izdala optičarska tvrtka Ghetaldus. I premda se ne može reći da je zbirka prošla nezamijećeno -dapače, pobrala je sjajne kritike, mobilizirala za naše prilike veliku čitateljsku publiku, a, kako znamo, ovih je dana humano preseljavaju na ekran - čini mi se da značaj te knjige još uvijek nije dovoljno prepoznat. Karakaš je, naime, uspio u tijesnome formatu jednoga sveščića zbiti barem tri knjige: i dragocjeni jezični dokument, i malu antropološku studiju i veliku prozu. Da je sjedište Ghetaldusa u Hollywoodu i da se ta tvrtka ne bavi liferovanjem naočala nego filmova, Eskimi bi se vjerovatno zvali Povratak Kina Lika. Radi se, naime, o prirodnom nastavku prethodne zbirke, svojevrsnom produbljivanju otprije znanih ili barem srodnih motiva i likova, ali i knjizi koju smo nasušno trebali, među ostalim, i zato da bismo Kino Lika mogli ispravno razumjeti. Kada se pojavio taj, iz današnje perspektive skoro već kultni naslov, sva je naša kulturna javnost, s ozbiljnim razlozima, dakako, zaključila kako je Karakaš na velika vrata uveo jednu zaboravljenu regiju i njezine ljude u suvremenu književnost. Pritom je većini i čitatelja i kritičara nekako promicala činjenica da nam je autor otkrivajući egzotičnu Liku ustvari otkrivao egzotičnu Hrvatsku: Hrvatsku kakvu nećete vidjeti u televizijskim reklamama koje pozivaju turiste da otkriju Mediteran kakav je nekada bio, Hrvatsku koja je sasvim daleko od one operetne predodžbe o ljupkoj mitteleuropskoj državi, Hrvatsku koja je uboga, sirota, primitivna, surova i beznadna, Hrvatsku, naime, u kojoj živimo. Junaci Eskima su, naravno, opet Ličani, jezik kojim se služe i dalje je ona trknuta ikavica, ali zato svakodnevica tih likova više nije ekskluzivno lička. U Karakaševim luzerima mogu se prepoznati baš svi hrvatski gubitnici, jednako sjeverni i južni. … (Ivica Ivanišević)
