Slavenka Drakulić : Mileva Einstein, teorija tuge

Najnovije djelo Slavenke Drakulić pripovijeda još jednu potresnu žensku priču koja se izvrsno nastavlja na njene druge velike i nesretne ženske likove poput Fride Kahlo i Dore Maar. Ovoga puta riječ je o nedovoljno poznatoj prvoj supruzi Alberta Einsteina, Milevi rođenoj Marić, zanemarenoj i zaboravljenoj i od supruga i povijesti.

Nadarena matematičarka i fizičarka Mileva studirala je na tada jedinom prirodoznanstvenom fakultetu na njemačkom govornom području koje je dopuštalo ženama studij. A žena ni tada nije bilo više od „moćne gomilice“: na prijelazu 19. u 20. stoljeće Mileva je bila prva žena na ciriškoj Politehnici. Genijalna, ali nažalost fizički prikraćena „neoprostivim grijehom“ šepavosti, bila je jednako odbacivana od svoje primitivne sredine u rodnoj Vojvodini, koliko i od „prosvijećenih“ i zavidnih muških kolega na studiju. Njena ljubavna priča s Albertom započinje romantičnim ispreplitanjem prijateljstva i zajedničke strasti prema znanosti i glazbi, nastavlja se vanbračnim djetetom Lieserl, a nakon desetak godina braka završava ostavljenošću s dva malena sina. Knjiga započinje u osvit Prvog svjetskog rata, u trenutku u kojemu Mileva u Berlinu čita Albertove Uvjete za ostanak u prividnom braku. Taj dokument – citat izvornog dokumenta, kao i mnogi drugi citati iz Milevine i Albertove stvarne korespodencije - pojavljuje se na drugoj stranici knjige kao svojevrstan udarac u trbuh i Milevi i čitatelju te svojom okrutnošću i nečovječnošću odmah skida Alberta Einsteina s njegova pijedestala. Jer, pravi razlog krajnje ponižavajućih Uvjeta nije Albertova zakonita supruga i majka njegovo troje djece, već Albertova rođakinja i ljubavnica Ilse. Potom pratimo Milevin povratak u Zürich, bijedan život na granici neimaštine koji se isprepliće sa sjećanjima na prošlost, bol radi smrti Lieserl, fizičke bolesti, depresiju i bezuspješnu borbu s nasljeđenom psihičkom bolesti najmlađeg sina Tetea.

Ovaj roman prikazuje pravu žensku figuru onog čarobnog za umjetnost, a za ženu teškog perioda fin-de-siècla. Mileva je istovremeno muza koja nadahnjuje i koja kao ravnopravan partner Albertu pomaže u matematičkim analizama, ali je – bez diplome koja bi joj omogućila konkretno znanstveno zaposlenje i objavljivanje znanstvenih radova – svedena na služavku ili, da citiramo jedno od kasnijih pisama A. Einsteina, „nula… (kojoj) nema pomoći“. Mileva je ikona fin-de-siècla i po svojoj melankoliji te po najpopularnijoj bolesti epohe, depresiji. Doduše, za razliku od imućnih i dokonih dama koje su se liječile kod Freuda (još jednog stvarnog povijesnog lika koji latentno izranja u romanu), Mileva je za depresiju imala bezbroj stvarnih razloga. Za Milevu smrt djeteta označila je onu točku sloma iza koje nema povratka na staro.

Tekst Slavenke Drakulić jest žensko pismo, govori o ženi i žene će ga vjerojatno dublje (ili ipak samo drugačije!) shvatiti nego muškarci; upravo onako kako S. Drakulić na jednom mjestu kaže: „očeva i majčina bol toliko su različite“. Omiljena tema S. Drakulić – žensko tijelo – dio je šire slike romana. Tijelo određuje Milevu i njenu sudbinu; premda ona svojim intelektom pokušava nadići njegovu ograničenost, ipak ostaje zarobljena vlastitom nemoći, baš kao i neki raniji Slavenkini likovi.

Slavenka Drakulić oblikuje tekst lišen suvišnih opisa i riječ, odmjeren u svakom iskazu. Više je usmjeren na dokumentiranje činjenica negoli njihovo podrobno opisivanje, na prikazivanje nutarnjih stanja nego na dijalogiziranje. Tekst je ogoljen, a ta ogoljenost na nutarnjost, psihičku patnju i traumu, kratke trenutke sigurnosti i sreće te mnogo češće reminiscencije na njih, može se činiti teškom. Ona to i jest, ali nije mučna. S njom se mogu poistovjetiti tolike žene. Nevjerojatno tragičan život Mileve Einstein predstavlja izvrsnu podlogu pri stvaranju biblioterapijskog teksta za žene koje trpe od nerazumijevanja okoline, proživljavaju traumu smrti vlastitog djeteta, imaju bolesno dijete ili dijete s poteškoćama, bore se s vlastitim hendikepom, žive u teškom braku ili se suočavaju s još težim razvodom, trpe od samoće i depresije…

Ne možemo zaobići lik Alberta Einsteina, šokantnog u sebičnosti i distanciranosti od stvarnog života, problema i osoba, a kad ne bi bilo citata iz pisama, čitatelj bi mogao pomisliti da se radi o autoričinom fikcionalnom prikazu. Tek mjestimično primjećujemo plamsaje mlađahnog, osjećajnog, obećavajućeg studenta te pred kraj romana svjetski poznatog znanstvenika koji se ipak na neke nemušte načine pokušava povezati s otuđenom djecom. No, upravo neshvatljiva nesnošljivost prema (bivšoj) supruzi čine ga ne-osobom, istinski mučnim likom, nasuprot kojega stoji jedini muškarac koji je otpočetka do kraja volio i prihvaćao Milevu, njen otac Miloš. Zanimljivo je autoričino suprotstavljanje kozmopolitskog znanstvenika Alberta (koji je po pitanju svoje supruge imao nazore najzadrtijeg malograđanina iz 19. stoljeća) i provincijskog oca Miloša iz srpske palanke  (koji po širini duha i brizi za bolesne kćeri nadilazi vremenske okvire).

Mileva Einstein, teorija tuge  nije knjiga koja će vam podići raspoloženje, a svakako nije lako štivo koje ćete usputno čitati na plaži. Unatoč tome, knjiga će vam biti draga, čak i ako nećete moći imenovati razlog zašto je tome tako. 

 

Autor: Helena Novak Penga