Slobodan Šnajder - Doba mjedi

Šnajderov roman Doba mjedi  djelo je nagrađeno „Mešom Selimovićem“ i Nagradom Mirko Kovač, ocijenjen kvalifikacijama kao „bez sumnje, najvažniji roman hrvatske književnosti u posljednjih nekoliko godina“ (Miljenko Jergović), knjiga na čiji se slobodni primjerak u mnogim hrvatskim narodnim knjižnicama može naići tek slučajno ili putem rezervacije, premda je njeno prvo izdanje objavljeno još 2015. g.

Tema Volksdeutschera  i njihovih sudbina u i poslije Drugog svjetskog rata nije više tabu-tema u hrvatskoj književnosti. Ludwig Bauer bavio se tom temom u više romana, Ivana Šojat-Kuči pomela je pod  svojim Unterstadtom , Drago Hedl im se također pridružio Donjodravskom obalom – navedimo samo neke autore. Kod Bauera i Hedla radi se i o vlastitim obiteljskim identitetima. Kada bi se Šnajderovo Doba mjedi  karakteriziralo kao srodan profil romana, bio bi to rezultat pojednostavljenog čitanja. Lik glavnog junaka Doba mjedi  (Georg Kempf) tek se djelomično oslanja na lik Đure Šnajdera, oca Slobodana Šnajdera, koji je poput Georga Kempfa bio „prisilni dragovoljac“ u Waffen-SS. Šnajder ne gradi obiteljsku epopeju kao takvu, već od povijesti imaginarne obitelji Kempf – počevši sa terezijanskim doseljenicima u 2. polovici 18. stoljeća na šire područje „Wolkowara“ do njenog posljednjeg potomka u suvremenoj Hrvatskoj – kreira jezgru oko koje oblikuje široko polje idejnih refleksija. Koliko su one razgranate i vjerojatno posljedica životnih razmišljanja S. Šnajdera, možemo vidjeti po kritici: jedan kritičar Doba mjedi naziva „oporučnim romanom…i Šnajderovim životnim tekstom“ (Dragan Jurak).

Šnajder nije trošio previše riječi na karakterna raslojavanja svojih likova: oni su takvi kakvi jesu, nadindividualna povijest (carske Austrije, Trećeg Reicha, Poljske, NDH, Jugoslavije, slobodne Hrvatske) upravlja njihovim sudbinama, često bez njihova pristanka. Rijetke proplamsaje osobnih odluka pojedinaca - no u suglasju s nečijim „nagovaranjem“ - susrećemo u trenutcima poput onog u kojem praotac obitelji Georg Kempf na nagovor carskog činovnika napušta gladnu Njemačku 18. stoljeća te će se ukrcati na splav koja će ga odvesti u obećanu zemlju Transilvaniju, tj. Slawonien. Njegov potomak Georg Kempf u strahotama „svog malog poljskog rata“ tek jednom donosi individualnu odluku kada kao SS-ov Sturmmann odbija sudjelovati u ubijanju nevinih poljskih civila. Njegov bijeg iz SS-a oblikovan je vezom s Aniom Sadowskom, tajnom pripadnicom poljskog pokreta otpora, čiji je cilj bio preusmjeriti ga na ulazak u poljsko Podzemlje. Georga nose povijest i niz slučajnosti zbog kojih i dospijeva na „pravu“, tj. pobjedničku stranu. Niti kasnija sudbina njegova braka s partizankom Verom nije u potpunosti željena odluka, već produkt njihove nutarnje različitosti i sukobljenih životnih putova. U pripovjedni se diskurs sa distance javlja i nerođeno dijete Georga i Vere, koje prema tijeku radnje odmjerava vlastite šanse da se jednog dana rodi. Pitanje etničkog identiteta – koje je poslijeratnim Volksdeutscherima bilo oduzeto na gotovo isti način na koji se Treći Reich obračunao sa židovskim identitetom – kod Schneidera je latentno. On o njemu, dakako, govori, no više u smislu konstatacije. Njegov Georg je „Nijemac izvan granica Njemačke“, on je tek nominalno Nijemac koji sebe smatra Slavoncem, Đukom Kempfom – te se kao takav ne može iznutra poistovjetiti s monstruoznom nacističkom ideologijom, okrutnim staljinizmom, a niti s kasnijim jugoslavenskim komunizmom, u kojem ipak uspijeva plivati uz struju.

Schneider često koristi brojne reference na biblijsku simboliku mjedene zmije u pustinji ili pak narodnu njemačku bajku o hamelinskom sviraču koji svojom frulom odvodi djecu u nepoznato. Bog – česta tema u Doba mjedi - je Bog koji je odsutan u povijesti, a pitanje je i da li postoji; umjesto Boga postoji mjedena zmija, idol kojeg treba obožavati i koji je podjednako Hitler koliko i Staljin. Jugoslavensko razdoblje Schneider naziva „carstvom nužnosti“ u kojem vladaju „zakoni gvozdene nužnosti“.

Bespoštedno – to je riječ koja dobro opisuje Slobodana Šnajdera. On se usmjerava na konstatiranje činjenica uz mnoštvo povijesno preciznih detalja, otvarajući bremenite teme poput poljskog, ali i šokačkog antisemitizma, prisilne mobilizacije slavonskih Volksdeutschera  ili pak useljavanja u kuće iz kojih su nestali njihovi pravi vlasnici - bez želje za uljepšavanjima, opravdavanjima ili ideološkim svrštavanjima koja nerijetko opterećuju hrvatsku književnost. Njegov stil teško je prohodan, gust poput slavonskog blata: Doba mjedi  knjiga je koja se dugo čita. I o kojoj se dugo razmišlja.

 

Autor: Helena Novak Penga