Da je Stephen King ovu knjigu napisao 2016. g., vjerojatno bi pobudila pozornost kao i bilo koja druga njegova knjiga, ali bi se i izgubila u mnoštvu srodnih distopijskih romana. Ovako je Stephen King alias Richard Bachman uranio dobrih 30-ak godina te napisao roman koji možda nije na razini Fahrenheita 431 ili 1984, no ipak ima u sebi dovoljno potencijala da naznači onog Stephena Kinga.
Radnja je smještena u – danas nama blisku – 2025. godinu. U SAD-u vlada ogromna socijalna raslojenost: siromašna i izgladnjela većina koja živi od socijalne pomoći i sudjelovanja u opasnim reality emisijama te malobrojna bogataška elita u zaštićenim enklavama. Tzv. Mreža kontrolira sve aspekte života siromaha, a jednu njenu manifestaciju predstavlja i besplatna televizija Free-Vee kao obvezatan dio svakog kućnog dekora u funkciji ispiranja mozga. Da bi preživjeli, siromasi se doslovno prodaju kao ljudsko meso industriji Igara koje nerijetko završavaju smrću. Jedan od njih je i Ben Richards, otac 18-mjesečne djevojčice koja umire od gripe. Kako nema novca za liječnika, prijavljuje se na najopasniji show Trkač, u kojem je njegova glava ucijenjena te ga love specijalizirani Lovci i policija. Sve to uz svesrdnu pomoć gledateljstva/stanovništva: tko ga otkuca, dobije novčanu nagradu. Počinje lov iz kojeg nijedan Trkač nije izvukao živu glavu…
Knjiga je - što se i može očekivati - uzbudljiva akcija koja se guta u jednom čitanju. Ima ovdje mnogo zanimljivih slojeva, npr. pojava realityja koje mi dobro razumijemo iz naše svakodnevice, no koji su 1982. g. još uvijek bili tek ideja neke grozomorne budućnosti. A i nas sve više začuđuje brzina kojom se u stvarnosti pomiču granice dozvoljenog u stvarnim realityjima. Da bismo se izdigli iznad površnog čitanja ove knjige, dovoljno je čitati što je o tome pisao još 2009. g. Chris Hedges u svojoj sjajnoj studiji Carstvo opsjena : kraj pismenosti i trijumf spektakla. Jednostavno rečeno: Panem et circenses uvijek je bila efikasna formula elitâ.
