Stephen King - Trkač

Da je Stephen King ovu knjigu napisao 2016. g., vjerojatno bi pobudila pozornost kao i bilo koja druga njegova knjiga, ali bi se i izgubila u mnoštvu srodnih distopijskih romana. Ovako je Stephen King alias Richard Bachman uranio dobrih 30-ak godina te napisao roman koji možda nije na razini Fahrenheita 431 ili 1984, no ipak ima u sebi dovoljno potencijala da naznači onog Stephena Kinga.

Radnja je smještena u – danas nama blisku – 2025. godinu. U SAD-u vlada ogromna socijalna raslojenost: siromašna i izgladnjela većina koja živi od socijalne pomoći i sudjelovanja u opasnim reality  emisijama te malobrojna bogataška elita u zaštićenim enklavama. Tzv. Mreža kontrolira sve aspekte života siromaha, a jednu njenu manifestaciju predstavlja i besplatna televizija Free-Vee kao obvezatan dio svakog kućnog dekora u funkciji ispiranja mozga. Da bi preživjeli, siromasi se doslovno prodaju  kao ljudsko meso industriji Igara koje nerijetko završavaju smrću. Jedan od njih je i Ben Richards, otac 18-mjesečne djevojčice koja umire od gripe. Kako nema novca za liječnika, prijavljuje se na najopasniji show  Trkač, u kojem je njegova glava ucijenjena te ga love specijalizirani Lovci i policija. Sve to uz svesrdnu pomoć gledateljstva/stanovništva: tko ga otkuca, dobije novčanu nagradu. Počinje lov iz kojeg nijedan Trkač nije izvukao živu glavu…

Knjiga je - što se i može očekivati - uzbudljiva akcija koja se guta u jednom čitanju. Ima ovdje mnogo zanimljivih slojeva, npr. pojava realityja  koje mi dobro razumijemo iz naše svakodnevice, no koji su 1982. g. još uvijek bili tek ideja neke grozomorne budućnosti. A i nas sve više začuđuje brzina kojom se u stvarnosti pomiču granice dozvoljenog u stvarnim realityjima. Da bismo se izdigli iznad površnog čitanja ove knjige, dovoljno je čitati što je o tome pisao još 2009. g. Chris Hedges u svojoj sjajnoj studiji Carstvo opsjena : kraj pismenosti i trijumf spektakla. Jednostavno rečeno: Panem et circenses uvijek je bila efikasna formula elitâ.

Što je blisko mnogim distopijskim romanima je: neobrazovanost siromašne većine. U Trkaču  pristup knjižnicama zabranjen je za siromahe. Samo bogati imaju pristup znanju te posjeduju članske iskaznice, a ako neki siromah želi čitati – mora ukrasti bogataševu iskaznicu. Tiskane novine su postupno nestale, umjesto njih postoji Free Vee. Iza toga smještena je prozirna i pomalo predvidljiva priča o zagađenosti zraka koju Mreža pokušava sakriti. Pobuna junaka protiv sustava te subverzivne grupe siromašnih pojedinaca koji se potajno obrazuju i kuže u čemu je štos -  tipičan je detalj koji mora postojati da bi radnja tekla.

Knjižničarima je ova knjiga osobito zanimljiva iz gore spomenutog aspekta. Svrha postojanja nas, narodnih knjižnica, i jest besplatan pristup znanju za sve, a osobito za siromašne. Pitanje je koliko u stvarnosti ljudi znaju za i koriste naše besplatne usluge, kao i hoće li naše društvo u galopirajućoj budućnosti toliko otklizati  u industriju zabave da se ova potencijalna opasnost (kontrolirano ograničavanje pristupa znanju) naprosto izgubi iz općeg društvenog promišljanja. Recesija je upravo u SAD-u i Velikoj Britaniji otkrila koliko je krhka naša stabilnost, naš društvena važnost i naši manifesti: od 2008. g. narodne knjižnice su se gasile jedna za drugom, a bunt onih kojima su te knjižnice bile namijenjene nije podigao javnost na noge.

I za kraj: pod istim nazivom poznat  je i film iz 1987. g. sa Arnoldom Schwarzenegerom koji je od knjige posudio imena likova i opći okvir radnje i – ništa više. On je potvrda da industrija zabave u kvalitativnom pogledu ipak ne može zamijeniti/nadmašiti knjigu.

 

Autor: Helena Novak Penga