Trilogija Ransoma Riggsa

Prevedena na više od 40 jezika i s kraljevanjem na top-listi bestselera New York Timesa, trilogija britanskog autora Ransoma Riggsa izrasla je u pravi hit, a možda i kultnu-knjigu. O posljednjem će presuditi vrijeme. Već na početku ovog osvrta potrebno je postaviti logično pitanje: trebamo li uopće na našoj mrežnoj stranici predstavljati knjigu kojoj preporuka niti nije potrebna, knjigu čiji je prvi dio kod nas objavljen 2012. g., a još je uvijek teško doći do slobodnog primjerka... o trećem dijelu da i ne govorimo? Neupitnoj popularnosti pridonio je i film Dom za čudnovatu djecu gospođice Peregrine koji se pojavio nakon mega-uspjeha knjige te ju je dodatno „razvikao“, premda s njom ni u sadržajnom ni u kvalitativnom smislu nema odviše dodirnih točaka. Prije bi se moglo reći da je redatelj po lošem receptu novijih književnih ekranizacija upropastio jednu dobru književnu ideju. No, evo kratkog uvoda u trilogiju koja se prvenstveno svrštava u knjige za mlade, ali je s jednakim užitkom čitaju i stariji čitatelji.

Glavni junak je dječak Jacob koji živi uobičajenim životom djeteta iz američke dobrostojeće obitelji. Jacob je (tipičan) usamljeni tinejdžerski autsajder s djedom Abrahamom kao jednim od rijetkih prijatelja u inače besadržajnom životu. Djed mu godinama pokazuje neobične fotografije, pričajući čudne bajke i priče o domu za djecu na izoliranom velškom otoku, na kojem je kao dječak živio tijekom Drugog svjetskog rata. (Inače, Abraham je poljski Židov koji je uspio pobjeći pred nacistima u Veliku Britaniju.) Kada djed umre u vrlo nerazjašnjenim okolnostima, Jacob – vođen njegovim uputama – odlazi na otok u potrazi za domom. Ono što nalazi su ruševine u kojima je skriven paralelan svijet vremenskih petlji sa čudnovatom djecom i njihovim čuvaricama ymbryn (to je i gospođica Peregrine!), a koje bespoštedno love zločesti praznodusi i stvorovi. Ulascima u petlju u 1941. g. sprijateljuje se sa prijateljima svog djeda: neobičnim dječjim likovima - starima i po stotinu godina! - i njihovom učiteljicom, gospođicom Peregrine. Pri tome Jacob ne otkriva samo to da je i njegov djed bio čudnovato dijete, već da je i on od njega naslijedio neobičan dar: može vidjeti praznoduhe koje inače ostali (ni čudnovati ni normalni) ljudi ne vide. Nakon što praznodusi otmu gospođicu Peregrine, Jacob odlučuje pomoći grupi svojih novih prijatelja u traženju njihove učiteljice i spašavanju svijeta čudnovatih...

Što su to čudnovata djeca? Iz naslova prvog dijela ove intrigantne i neobične trilogije Ransoma Riggsa teško je iščitati odgovor. Kada se bolje pogleda naslovnica sa starinskom fotografijom djevojčice koja... ustvari... lebdi(!), te preletimo pogledom ostale neobične i vintage fotografije u knjizi, gotovo nas fizički dotiču privlačnost i „drugačijost“ ove knjige. Magičnu i maglovitu, gotičku, gotovo horor-atmosferu određuju upravo te crno-bijele, stvarne, „nefotošopirane“ fotografije iz zbirki privatnih kolekcionara koje su, prema Riggsovim riječima, bile prikupljane po „buvljacima“ i spašene gotovo slučajno. Sva tri dijela knjige identičnog su grafičkog oblikovanja. Posvuda nailazimo na fotografije sparušenih i devastiranih eksterijera i interijera, cirkusante, dječake obavijene rojem pčela ili djevojčice s rupom na mjestu trbuha, tajnovite likove čija su lica skrivena pod slojevima tkanina i maski... Trilogija otkriva gotovo stotine stvarnih fotografija iz prošlosti nepoznatih ljudi od 1850-tih do Drugog svjetskog rata, koje u prvi mah ilustriraju radnju. No, možemo ih promatrati i iz obrnute perspektive, kao okidača za autorovu imaginaciju: doima se kao da je pogled na te fotografije Riggsu omogućio - pa čak i odredio - kreiranje sadržaja i likova te tijek radnje. Dakako, to je samo privid, no vrlo uspješan.

Putovanje kroz vrijeme postala je previše iskorištena tema koju današnji zasićeni čitatelji više ne percipiraju kao nešto osobito. Za razliku od mnogih prosječnijih autora, Riggs je uspio napisati doista zanimljivo djelo. Njemu se možda ipak može prigovoriti da je u određenim dijelovima previše razvučeno, pa i forsirano (primjerice, u Šupljem gradu), ali izbjeći to u ovakvoj formi bio bi majstorski pothvat. Pitki stil pisanja i mnogi šokantni obrati doprinijet će nezamjećivanju potencijalnih lakuna u radnji, a ako smo vas uspjeli zainteresirati da saznate tko su čudnovata djeca, praznodusi  i stvorovi, provjerite u našem katalogu ima li još koji slobodni primjerak!

 

Autor: Helena Novak Penga