Švedska autorica Ninni Holmquist opisuje distopijsko društvo u kojem su samci određene životne dobi (žene starije od pedeset i muškarci stariji od šezdeset godina), bez djece i posla u „isplativim“ granama industrije, proglašeni „nepotrebnima“ i poslani u zajednice „nepotrebnih“ – takozvane Ustanove. U ovim naizgled idiličnim centrima stanovnici žive luksuzno (od prehrane do masaže i saune), ali postupno moraju donirati „potrebnima“ svoje organe, jedan po jedan, dok na kraju ne dođu do posljednje, životne donacije. Kada u Ustanovi novopridošla Dorrit Weger susretne još jednog „nepotrebnog“, pisca, između njih se rađa neočekivana ljubav koja nema budućnost. N. Holmquist dodiruje srž okrutnog društva u kojemu je pod krinkom demokracije čovjek dehumaniziran na „potrebnog“ i „nepotrebnog“, a život je sveden na društvenu „isplativost“ ili „neisplativost“: već je dovoljan stjecaj okolnosti i odabir „pogrešne“ (primjerice, umjetničke) profesije za društvenu „nepotrebnost“. Gubitak poštovanja i primjerene društvene skrbi prema starijim članovima društva koji mu financijski više ne doprinose te dovođenje u pitanje vrijednosti ljudskog života kao takvog, put je prema distopijskom društvu Ninni Holquist koje nam više nije tako nezamislivo.
