Francusku književnost odlikuje istraživanje ljudskog društva i mjesto pojedinca u njemu. Pitanje ljudskih prava i slobode tradicionalno je jedna od književnih tema francuskog romana, a često je to i pitanje sreće, odnosno može li težnja za srećom biti utopijska i nametnuta.
Svatko od nas zna jednu Keiko Furukaru, jednu ženu iz prodavaonice mješovite robe, kojoj ne uspijeva pridružiti nikakav osobni život jer izgleda neprispodobivo ijednomu životnom stilu izvan okvira prodavaonice u kojoj radi.
Marina Vujčić hrvatska je spisateljica koja je snažnim psihološkim romanom Sigurna kuća zasigurno pomakla granicu između zdravog razuma i tihe patnje koja prožima život svakog čitatelja. Ovo nije roman o ubojstvu, već o nasilju nad ženom koje je dovelo do samog čina ubojstva.
Dora Pejačević (1885. – 1923.), najznačajnija hrvatska skladateljica, desetljećima je bila zaboravljena i prešućivana: kao pripadnica našičkog ogranka jedne od ekonomski i politički najmoćnijih slavonskih aristokratskih obitelji u Austro-Ugarskoj Monarhiji, nije bila društveno prihvatljiva tijekom komunističkog režima, a kao žena skladateljica koja se nije priklonila predominantnomu nacionalnom smjeru, predstavljala je „tuđinski“ element.
O Ernstu Haffneru malo se toga zna, osim da je 1925. – 1933. živio u Istočnom Berlinu, radio kao novinar i kretao se među siromašnom radničkom klasom. Godine 1932. objavljeno je njegovo jedino poznato djelo, Krvna braća, roman o dječjim bandama Berlina u osvit nacizma. Već godinu poslije nacisti su knjigu zabranili, završila je na lomači, a Haffneru se gubi svaki trag.
