Neizostavna lektirna rock klasika mnogim je metalcima po guštu… s razlogom. Prožet pamtljivim, organsko prljavim gitarskim rifovima i jednako prodornim i prepoznatljivim Andersonovim dionicama na flauti, koje su Jethro Tull odvajale od silne prog rock konkurencije svoga doba, Aqualung ostavlja dojam punokrvnog konceptualnog albuma. Karizmatični Anderson nebrojeno je puta ispravljao kritičare i priučene mitove ističući kako je riječ o tek ''običnoj hrpi pjesama''.
Magnum opus grupe Queen tri je nepuna ljeta udaljen od svoga pedesetog rođendana. Njegova se trajna vrijednost i golema privlačnost ne svodi samo na veličanstvenu Bohemian rhapsody o kojoj se, dobrano zahvaljujući istoimenom biopicu, posvud priča i piše više no ikad prije.
Kako ne otupiti sintisajzerima oštricu rocka, već mu proširiti svemir gustim analognim slojevima, najbolje je prezentirao genijalni Pete Townshend još davne '71. na bezvremenskome albumskome remek djelu koje se vremenom premetnulo u jedan od umjetničkih vrhunaca rock glazbe. Nakon globalnog trijumfa s grandioznim Tommyjem – rock operom bez koje Watersova Walla i mnoštva drugih poznatih i manje poznatih albumskih kolosa nikad ne bi bilo, Townsend se svojski fanatično bacio na ostvarivanje svoje iduće vizije – megalomanskog multimedijalnog projekta imenom Lifehouse.
Magnum opus veličanstvenih Zeppelina prvih je pola stoljeća prevalio bezvremenskom glazbom prkoseći trendovima i priučenim mitovima. Od grmljavine uvodnoga rifa do završnog gitarskog jecaja četvrti studijski album Led Zeppelina napamet poznaju milijuni ljudskih jedinki rođenih nekoliko desetljeća nakon što je smrt bubnjara Johna Bonhama odredila kraj postojanja benda. O suvremenicima banda da i ne kazujem; i što uopće novoga kazati o nepotrošnoj Stairway to heaven?
Želite li odslušati jasnu i temeljitu definiciju rocka iz vremena njegove globalne vladavine… davno prije pojave MTV-ja, tada posegnite za trećim iz niske od četiri albumska remek djela iz zlatnoga doba dobrih starih Stonesa. Već i Warholov kultni dizajn omota besramno kazuje o sadržaju, dok je Millerova smiona produkcija ''ugrabila'' sirovu energiju Stonesa ne brišući zvučnu prašinu i značajne, spontane sitne greške bez kojih rock gubi prljavost i živost koje su neizostavni dio njegova identiteta.
