Majstori u sjeni

Buratova dominacija zadarskom fotografskom scenom bila je apsolutna. Dugo vremena nitko nije mogao izdržati njegovu posvemašnju konkurentnost. Od 1873. pa sve do 1901. povremeno su i nakratko raditi samo atelijer Andrović-Goldstein te fotografi Raimund Neuner, Karlo Dragutin Inchiostri i Nikola Moretti. Prvi koji se tek od 1901. uspio trajno oduprijeti dominaciji Tomasa Burata bio je mladi Zadranin Eugenio Hunger.

 

ostao je u Zadru toliko kratko da se o njemu ništa ne zna. Drži se da je radio „osamdesetih i početkom devedesetih godina“ i da je „kvaliteta njegovih radova bila standardna“ [2051]. Pojam osamdesetih godina moguće je suziti na njihovu drugu polovicu. U informativnim adresarima za 1881. 1882. i 1883. u Zadru se spominje jedino Burato [1025, 1027, 1029]. U statističkim podacima Trgovinsko-obrtničke komore za 1884. registriran je samo jedan fotograf [1032]. Što je najbitnije, na službenom popisu poreznih obveznika i obrtnika za 1885, od fotografa je evidentiran opet samo Tomaso Burato [0061]. Neuner dakle nije mogao stići u Zadar nikako prije 1886. Na izložbi Židovi fotografi, održanoj u Zagrebu 2004, za dvije njegove fotografije iz Zadra navedeno je da su snimljene oko 1880. godine. Treća je, pak, snimljena u Šibeniku oko 1895! Na poleđeni stoji R. Neuner Fot. Art. Anstalt Sebenico [4085].

 

 

(Inkiostri), mladi i nadobudni dekorativni slikar, nije djelovao ništa duže. Rođen je u Splitu, 18. listopada 1866. Otac inž. Antun bio je iz Šibenika, a majka Marija iz Sinja [2051]. U Zadar je došao najkasnije 1887, pokušavajući se nametnuti kao slikarski talent: „Slikarije izložene u Vodičkine knjižare u Širokoj ulici (…) su umjetnički pokušaji mladog našega domoroca Dragutina Inchiostria, rodom iz Splita, koji je do godine 1885. učio c. k. veliku realku u istoj varoši, a sada uči krasne umjetnosti“ [5187A].

 

Nije jasno gdje to „učio krasne umjetnosti“, kada stalno boravi u Zadru, pokazujući do tada neviđeni smisao za medijsku eksponiranost. Novine prate svaki njegov slikarski pokušaj i redovito, 1888. i 1889, izvješćuju o svakoj novoj slici [5188A, 5198, 5208, 5209, 5214], a 1890. izražavaju žalost što je tako darovitu mladiću odbijena molba za državnu stipendiju [5222]. Bila je to vrlo rodna godina. Oslikao je novi cimer za Androvićevu ljekarnu [5221] i u dva izloga izložio slike [5222, 5223]. Kao najvažnije, u veljači je otvorio atelijer na prvom katu kuće Oštrić u Ulici sv. Mihovila (Mihe Klaića, 2). Nudio je sve vrste slikarskih i dekoratorskih usluga [5218].

Karlo Inchiostri, Skica za fotografski atelijer, 1893.

 

Iduće se godine oženio. Ne zna se zašto je u knjigu vjenčanih upisao da je nastanjen u Rijeci [2051, 2101]. U listopadu 1892. radio je na nevažnim restauratorskim poslovima [5244], ali je bitno znati da je tada bio u Zadru, jer je u rujnu 1893. objavljeno da se „prije nekoliko mjeseci vratio iz Firence, gdje se posvetio usavršavanju u slikarstvu, u čemu je nedvojbeno uspio. U Firenci je mladi Inchiostri bio očaran blistavim primjerima fotografije koju umjetnici znaju ponuditi i razmišljao je o tome da se posveti toj umjetnosti koja je u našoj zemlji prilično zanemarena“ [5255]. Nije, dakle, kako se obično drži, u Firenci polazio školu za primijenjenu umjetnost niti je usavršavao slikarstvo, kako sâm želi to prikazati, već je boravio samo nekoliko mjeseci i ondje se oduševio fotografskim obrtom.

 

Vratio se s velikim planovima. Odlučio je sagraditi novi fotografski atelijer prema vlastitome nacrtu. Od gradske uprave zatražio je, 20. srpnja 1893, odgovarajuću lokaciju: „Odani nižepotpisani slikar i fotograf s dopuštenjem za rad kani otvoriti fotografski atelijer u ovom Gradu. Kako ne može naći prikladan lokal, moli Najpoštovaniju Upravu ako bi mu mogla dopustiti zaposjedanje prostora od 32 površinska metra na sjevernom kraju ulice među kućama Cosmacendi i Salghetti na bivšoj utvrdi Moro. Ondje bi podignuo privremeni paviljon koji bi bio ures dostojan ovoga Grada, a zauzeće bi trajalo četiri mjeseca, to jest do konca iduće zimske sezone. Pristaje plaćati pristojbe koja bude utvrđena i maknut će kiosk nakon isteka kratkoga roka na koji će mu biti ustupljen prostor“ [0062, 2066].

 

Ostavljajući na stranu pitanje rentabilnosti gradnje posebnoga objekta u kojemu bi se poslovalo samo jednu zimu, zanimljivo je vidjeti da se, sudeći prema priloženoj skici, ne radi o provizoriju već o čvrstoj gradnji, ali bez bilo kakve sličnosti s profesionalnim fotografskim atelijerom i daleko od toga da bi mogao biti „ures dostojan ovoga Grada“. Umjesto specifične i karakteristične konstrukcije prostora za fotografsko snimanje, koji je većim dijelom morao biti u staklu, projektirana je vrlo skromna prizemna kućica od klesana kamena, s klasičnim krovom, dva obična prozora i ulaznim vratima na sredini.

 

Čini se da Inchiostrijevu molbu nisu u gradskoj upravi shvatili previše ozbiljno. Uz nju nema nikakve bilješke ili koncepta za odgovor, a Inchiostri se već u kolovozu javlja kao vlasnik atelijera na trećem katu kuće Alesani u Calle dei Papuzzeri (prazan prostor sučelice ulazu u Arheološki muzej): „Vriedni slikar Dragutin Inchiostri ovih dana otvorio je u Zadru fotografičnu radionicu, uza sve zgodne sprave. Već neki fotografični pokušaji krasno su mu ispali. Preporučujemo obćinstvu tu mladu izvrstnu našu silu. Stanuje u papučarskoj ulici, na III.em katu Alesanieve kuće“ [5252]. U drugoj se, pak, informaciji dodaje da „za suradnika ima vrsnoga firentinskoga fotografa“ [5254], u trećoj da je doveo sobom „jednoga pomoćnika iz Firence“ [5251], u četvrtoj da je u atelijeru „namješten sposoban retušer iz Firence“ [5250], a u petoj da je to „gospodin A. Chelazzi, vrijedan retušer iz Firence koji radi u Inchiostrovu atelijeru“ [5255]. Na impresumu, pak, koji je, sudeći prema likovnoj nedorečenosti, zacijelo na brzinu improviziran prvih dana poslovanja, stoji Atelier Fotografico-Artistico C. Inchiostri fotografo-pittore con A. Chelazzi ritoccatore. Na poleđini drugoga kartona, likovno osmišljenoga i grafički profesionalno urešenoga, ističe se Fotografia Inchiostri e Chellazi fotograf(i) (e) pittori. Oba slučaja potvrđuju da se radi o zajedničkom poslovnom pothvatu.

 

Najvrjedniji posao toga atelijera jest snimanje interijera zadarskoga Plemičkoga (Staroga) kazališta. Utemeljeno 1781. na mjestu gdje je sada Hrvatska kazališna kuća, to je kazalište bilo 1882. zatvoreno radi loše protupožarne opreme. Prikupljajući gradivo za svoju Cronistoriu, Josip Sabalić je dao snimiti unutrašnjost, da bi 1920, u prigodi početka  restauracije, zabilježio: „Fotografije zadarskoga atelijera Inchiostri i Chelazzi, koje su odlično uspjele, prikazuju zapravo gotovo sve lože, dekorirane štukaturom, lijepo urešene, onako kako su izgledale 38 godina, koliko je prohujalo od zabrane 1882. do današnjih dana, kada je bivši vlasnik tu držao brašno i češljaonicu konoplje (Fotografije, snimljen za račun autora, bit će reproducirane u prilogu ove Cronistorie)“ [2014].

 

Inchiostrijev afinitet za etnografiju odveo ga je 1894. na snimanje pučkih svečanosti u okolici Knina [5261, 5263] i Vrlici: „Vriedni slikar C. Inchiostri digao je svjetlopisom dva prizora iz nekidašnjeg hrvatskog slavlja u Vrlici: narod okupljen pred crkvom okolo sbora kninskih tamburašica i narod okupljen na glasovitoj česmi uza časnog zastupnika Biankinia. Obje su slike vrlo liepo ispale. Svaka zapada fiorin 1. Tko želi imati tu krasnu uspomenu iz vrličkog slavlja, nek se obrati prehvaljenom slikaru C. Inchiostriu u Zadru“ [5262].

 

Fotografski poslovi Carla Inchiostrija u Zadru zadnji se put spominju u rujnu 1894. godine: „Fotograf Inchiostri drugi je put izložio primjer uspješnih fotografskih radova. Također se može reći da su i povećanja, učinjena u atelijeru gospodina Inchiostrija, savršena. Uopće, slike nastoje sličiti umjetničkim djelima koja ulijevaju divljenje“ [5263]. Iduća informacija stiže u kolovozu 1895. iz Zagreba: „Čitamo u zagrebačkoj ˝Hrvatskoj˝, da se je naš nadobudni mladi slikar Dragan Inchiostri rodom iz Splita nastanio u Zagrebu, da se kod vriednih naših umjetnika Bukovca i Medovića usavrši u svom liepom zvanju. Naš je prijatelj ujedno otvorio tečajeve za podučavanje u fotografiranju, čime će jamačno udovoljiti želji i potrebi ondašnjih diletantskih krugova. Želimo mu najbolji uspjeh u hrvatskoj priestolnici“ [5279].

 

Umjesto svega toga, Inchiostri je prihvatio državnu ponudu da za milenijsku Svjetsku izložbu u Budimpešti snimi stare gradine u Slavoniji, a 22. srpnja 1896. prijavio je fotografski obrt u Zagrebu i otvario Prvu hrvatsku školu za amateur-svjetloslikare [2051, 4078]. Početkom 1898. potpuno napušta fotografiju „kojom se je u zadnje doba pretežno bavio, da se kao slikar povrati prvobitnom svom zvanju, te da se sav podade dekorativnom slikarstvu“ [5329]. Fotografijom se dakle bavio četiri - pet godine. Od toga je godinu ili najviše dvije držao atelijer u Zadru. U povijesti hrvatske fotografije ostao je poznat „po izvanredno uspjelom karakternom portretu slikara Celestina Medovića“, a od zadarskih radova „treba spomenuti i portret Jurja Biankinija“ [2051].

 

Njegovo dekorativno slikarstvo u Zagrebu svodi se na oslikavanje kavana Korzo i Preradović. Oko 1901. boravio je dvije godine u Karlovcu, gdje je također „oslikao mnoge karlovačke javne prostore“ [3078]. Bile su to uglavnom kavane. Nakon toga ponovno je dolazio i radio u Dalmaciji. U prigodi boravka 1904. godine u Zadru, novine su se prisjetile njegovih početaka prije 17 godina, a ne, kako stoji u članku, prije 21 godinu: „Umjetnik je pred koji dan bio među nama u Zadru. Ovdje je on već pred 21 godinu ostavio znakova svog nepokolebivog hrvatstva. Starčevićeva slika u dvorani ˝Sokola˝ i dva krajolika u uredništvu ˝Narodnog lista˝ prvi su njegovi pokušaji iz one dobe“ [5417]. Od 1910. radio je kao slikar u Beogradu, gdje je umro 16. rujna 1942.

 

bio je treći fotograf koji je također doživio sudbinu prethodne dvojice. Počeo je raditi u siječnju 1897. u bivšem Inchiostrijevu atelijeru u Calle dei Papuzzeri, 498: „Vješt fotograf, gosp. Nikola Moretti, koji drži atelijer u Papučarskoj ulici, izložio je zbirku lijepih fotografija. Gospodin Moretti izrađuje portrete umjetnički savršeno, tako da zaslužuju pohvale i za pozu i za sličnost. Vrijedan i skroman mladić kojemu treba poticaj“ [5307]. Novine su zabilježile da je u veljači 1898. snimio zajednički portret bersaljerki na društvenoj zabavi [5324]. Nameće se pretpostavka da je to isti onaj Moretti koji je sedamdesetih godina bio suvlasnikom atelijera Mioni e Moretti u Trstu [4016, 6317]. No, ako je u Trstu 1870. imao 20 godina, pa čak i 17, tada ga zadarske novine nisu početkom 1898. mogle nazvati mladićem.

Ubrzo nakon dolaska u Zadar, već početkom svibnja, Nikola Moretti preselio je u Ulicu sv. Mihovila, 883 [5326]. To je zbunjujuća adresa. Kuća broj 883 ne nalazi se u Ulici sv. Mihovila (Klaićeva) već u Ulici sv. Dominika (Špire Brusine, 4). Kako je to prostor s južne strane crkve sv. Mihovila, koji također pripada zoni popularnih zadarskih Četiriju kantuna, zacijelo nije bilo važno da oba podatka u adresi budu točna.

 

Moretti je, čini se, bio popularan. Novine su sredinom 1899. pisale: „Ovih dana imali smo prigodu vidjeti neke vrlo uspjele fotografije dobro poznatoga fotografa Morettija. Mladi je fotograf, možemo to reći, nakanio dovesti svoj laboratorij do perfekcije“ [5354]. Vrlo je uredno objavljivao reklamu svojega atelijera [5319, 5326, 5343, 5361]. Zadnji je oglas tiskao u lipnju 1901. [5378], što bi značilo da je ubrzo, vjerojatno prije konca godine, prestao raditi. Nada Grčević navodi da se „početkom XX. stoljeća udružio s G. Lovrovićem“ [2051]. To potvrđuje logotip na poleđini sačuvanih fotografija. Drugi podaci nisu poznati. Pouzdano je jedino da se ta poslovna transakcija nije dugo održala.

 

Prvi koji se tek od 1901. uspio trajno oduprijeti dominaciji Tomasa Burata bio je mladi Zadranin Eugenio Hunger. Ne bez osnove. Hunger je prvi zadarski fotograf s visokom strukovnom izobrazbom. Dok su Brčić, Andrović i Burato bili ljekarnici koji su se bavili fotografijom, dotle je Hunger završio trogodišnji studij fotografije na glasovitom bečkom Grafičkom školskom i eksperimentalnom zavodu (Graphische Lehr- und Versuchsanstalt), što ga je vodio legendarni fotografski autoritet, dr. Josef Maria Eder (1855 - 1944). S druge strane, pak, prva su trojica studirala u Padovi, a Hunger u Beču. Vremena su se promijenila. I Androvićev sin Petar završio je farmaciju u Grazu 1887, a Brčićev nećak Josip u Beču 1901.

 

Hunger je počeo raditi u svibnju 1901. godine: „Vrijedni naš mladi sugrađanin, gospodin Eugenio Hunger, koji je s pohvalom završio fotografski studij na c. i k. Grafičkom školskom zavodu u Beču, otvorio je elegantan fotografski atelijer blizo Gradskog perivoja. Malenu je zgradu s puno ukusa sagradio poduzetnik, gospodin Girolamo Mazzoni, a Hungerov je atelijer opskrbljen svim aparatima i potpunom, najsavršenijom i najmodernijom opremom. Prvi radovi, izašli iz novoga atelijera, koji najtoplije preporučujemo, vrlo su lijepi i po sličnosti i po profinjenoj izradi“ [5382]. Već u rujnu proslavio je vjenčanje s Kristinom Valenti iz Splita [5386A].

 

Ime Girolama Mazzonija spomenuto je s razlogom. Bio je poznat zadarski protomajstor. Uz ostalo, restaurirao je 1904. crkvu Gospe od Zdravlja [5420], gradio od 1906. do 1907. župnu crkvu u Arbanasima, a 1909. projektirao i sagradio današnji Dom sindikata [2066]. Hungerov je atelijer, pak, podignuo na ondašnjem Campo S. Simeone, sada Trg Petra Zoranića. To je malena katnica istočno od zgrade Župnoga ureda sv. Šime. Sada nosi broj 6. U vrijeme gradnje bila je zadnja kuća na toj strani Grada. Bedem koji je povezivao bastione Grimani (Perivoj kraljice Jelene) i Moro (Poljana Zemaljskog odbora) još nije bio srušen. Moglo se normalno kretati s jedne utvrde na drugu. Kolni promet za tvornicu Drioli obavljao se preko rampe koja je počinjala točno od Hungerova atelijera. Ta rampa, ostakljeni krov atelijera i njegov istočni zid, dobro se vide na brojnim ranim razglednicama i na jednoj fotografiji Biagia Cigliana. Na vrhu pročelja zgrade velikim je slovima pisalo FOTOGRAFIA. To je jedini rani zadarski fotografski atelijer koji je bar dijelom zabilježen na fotografiji.    

 

Eugenio Hunger rođen je u Zadru 29. kolovoza 1879. Njegovo se prezime izgovara onako kako piše, pa ga zbog toga u talijanskoj literaturi često navode kao Hungher. Majka mu je umrla kada je imao samo godinu dana [5162], a bez oca je ostao sa šest godina. Darovitost je baštinio od oca Josipa, također Zadranina, spretnoga inovatora, izumitelja i crtača, koji je imao jedva 16 godina kada je u školi 1853. odabrana njegova skica za dekoraciju loža u zadarskom Plemičkom kazalištu. Kao telegrafski građevni pristav istaknuo se u modernizaciji telegrafske veze na novoj željezničkoj pruzi Split - Šibenik. „Hunger je umro u Zadru u 48. godini, 1885, poznat kao vješt mehaničar, što je naslijedio njegov sin, Eugenio, vlasnik umjetničkoga fotografskoga atelijera na Poljani kolona. Njegovu su sposobnost Zadrani već zamijetili“ [2014]. Taj je atelijer uskoro postao toliko poznat da je mogao služiti kao gradski orijentir. Kada su novine 1907. pisale o rušenju bedema među bastionima Moro i Grimani, što je omogućilo gradnju današnje Kašićeve ulice i cestovno povezivanje Grada s uvalom Jazine, naznačeno je: „Od rampe među Hungerovim fotografskim atelijerom i kućom Salghetti spuštat će se do kraja uvale Jazine vrlo prostran trg“ [5467].

Tehnički izobražen, mladi je Hunger dobro znao koliko je kvaliteta fotografske slike ovisna o kvaliteti optike. Prvi je i jedini među ranim zadarskim fotografima ponosito isticao tehničku opremljenost svojega atelijera: „Tvrtka je opskrbljena svjetlosno jakim i savršenim objektivima iz tvornica priznatih imena, kao što su Goerz, Voigtländer & Sohn, Ross &  Co, itd“ [1049].

 

Hunger je inače odmah na početku pokazao zanimanje za poslove kojima se bavio jedino tako renomiran atelijer kakav je bio Buratov. Novine su već 1902. mogle objaviti: „Ugodnu uspomenu na zadnju opernu sezonu dobili smo u vitrini koju je postavio cijenjeni fotografski atelijer gospodina Hungera na Poljani svetoga Šime. Ondje su izložene divne fotografije i platinografije lijepoga rimskoga prvaka opere, tenora Pagliana, baritona Defranceschija i ostalih koji su igrali u Toski. Slike su velikoga formata, umjetnički vrlo izražajne u pozi i u izričaju, te mogu služiti na diku radionici i u kojem velikom gradu“ [5396]. Koliko je to bio trajan Hungerov posao pokazuje identična informacija iz 1909. godine: „Zadnja vrlo uspješna operna sezona ostala je zabilježena, također, na nekolicini uspješnih umjetničkih fotografija iz fotografskoga atelijera Hunger, koje predočuju glavne umjetnike i one kojima se najviše pljeskalo (…)“ [5516].

 

Sudeći prema naklonosti tiska koji je relativno često pisao o Hungeru, njegov je atelijer uživao velik ugled i popularnost. Premda se novinski napisi najčešće svode na uopćene fraze, ipak se osjeća da komplimenti nisu ništa suzdržaniji, ali ni rjeđi od onih koji se izriču renomiranu Buratovu atelijeru. Buratova se portretna praksa još 1908. cijenila kao „umjetnički profinjena“ [5482], premda strukovni dio posla zacijelo više nije  vodio Burato nego Benedetti. Gotovo istodobno, 1909. godine, o Hungerovim se portretima pisalo kao o slikama „koje se smatraju dostojnima boljih modernih atelijera“ [5503]. U tome, dakako, nije moguće previdjeti poredbu ne samo s boljim nego još više s modernim atelijerima. Stoga ne čudi da su se u njemu portretirali i „glasoviti sugrađani“ [5509].

 

Hunger se vrlo rano pridružio Buratu i u fotoreprodukcijskim poslovima. Snimio je praktično cijelu prvu Sabalićevu mapu I dipinti delle chiese Zaratine iz 1906. godine [2016, 2017]: „Fotografije su, osim Carpacciovih koje su snimljene u atelijeru Buratu, iz Hungerova fotografskoga studija; do sada smo se divili samo nekima, ali kompletan opus sadrži oko 30 djela, namjerno zanemarujući ona koja se nisu mogla reproducirati zbog loše očuvane slike ili položaja na oltaru koji se nije mogao dosegnuti“ [5455]. Slično je i s mapom Pitture antiche di Zara iz 1912. godine, za koju je Hunger snimio čak 40 fotografija [2020].

 

Velika senzacija koja je u svibnju 1912. uzbudila zadarsku javnost nije mogla ostaviti postrance ni Hungera. Mladi Tršćanin Gianni Widmer (1892 - 1971) sletio je na Ravnice dvokrilnim zrakoplovom tipa Blériot [5562]. Dolazak prvoga zrakoplova stvorio je idealnu prigodu za nedjeljne fotografe, ali i za profesionalce: „Brojni kodak-aparati bili su u nedjelju u podne usmjereni na snimanje Gannija Widmera, uzletišta, gledališta, pojedinih skupina promatrača, zrakoplova itd. Hunger je snimio lijepu fotografiju pilota s njegovim mehaničarem, i drugu, pilota sa svim članovima vrlo vrijednoga povjerenstva“ [5566, 6409].

 

Snimajući seriju portreta ondašnjih protagonista mediteranskoga uličnoga kazališta, Hunger je još više pokazao koliko je duboku ukorijenjen u javni građanski život Zadra. Fotografije gradskih ridikula, koji su brojnom građanstvu služili za zabavu, često vrlo okrutnu, dodatno su razveseljavale dokonu kavansku publiku. Paradoksalno, pet staklenih negativa 9 × 12 cm iz serije portreta gradske sirotinje jedino je što je sačuvano iz Hungerova atelijera. Pohranjeni su u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici. Četiri od njih rerpoducirana su u kapitalnom djelu Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj, kao serija tipova s ulice [2051], a jedan preko cijele stranice reprezentativnoga kataloga izložbe Fotografija u Hrvatskoj [2088A].

Desno: Atelijer Hunger, 1908. godine

 

Ono, pak, što je Hungeru zajamčilo osobito velik ugled među ranim zadarskim fotografima, i ne samo zadarskim, jest to što je prvi u Zadru, u siječnju 1910, počeo snimati fotografije u boji: „Imali smo prigodu vidjeti jučer krasnu fotografiju u boji, izrađenu u atelijeru gospodina Hungera. Nije naknadno obojena već izrađena neposredno u bojama prema najnovijem postupku Lumiére, i daje kroz boju savršen privid života. Te prve fotografije izrađene su na staklu i moraju se gledati prema svjetlu. Mogu se, međutim, postaviti u posebne okvire sa staklom“ [5520]. Hunger se mogao upustiti u tu veliku avanturu ne samo zbog svoje strukovne sposobnosti već i zbog građanskoga miljea koji je bio spreman podržati takav pothvat i prihvatiti njegove rezultate.

 

U Zadru se živo pratilo nastojanje znanosti da riješi pitanje kolor fotografije. Još od Josipa Brčića koji je 1870. u svojem velikom napisu o fotografskoj tehnologiji [5064] najavio da je već ostvarena pretpostavka za snimanje u boji, preko informacije o navodnoj kolor fotografiji don Luigija Galimbertija u Milanu 1882. godine [5163, 5166] i tobožnjem pronalasku uspješna kolor postupka u Japanu početkom 1891. godine [5233], pa do vrlo stručnoga i potankoga pregleda razvoja fotografije u boji, što ga je u ožujku 1891. preko cijele stranice objavio tjednik La Domenica [5237]. Povod je bio povijesno izlaganje profesora Gabriela Lippmanna (1845 - 1921) u veljači 1891. pred Francuskom nacionalnom akademijom o interferenciji svjetla. Vrijedno je kao kuriozitet napomenuti da Lippmanovoj teoriji, koja mu je donijela Nobelovu nagradu, nisu prethodile samo studije Isaaca Newtona (1642 - 1727) već i splitskoga biskupa Markantuna Dominisa (1560 - 1624) koji je analizirao pojavu duge.

 

Zadarska je kulturna javnost, dakle, bila na vrijeme i vrlo točno informirana. Knjiga njemačkoga znanstvenika Hermanna Vogela Gli effeti chimici della luce e la fotografia iz 1876, sačuvana u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici [7092], svjedoči da je u Zadru bilo ljudi zainteresiranih za rezultate fundamentalnih istraživanja koja su vodila k pankromatskoj senzibilizaciji crnobijeloga filma, bez čega nije moglo biti ni kolor fotografije. To objašnjava zašto zadarske novine u rujnu 1907. ponovno opširno pišu o fotografiji u boji i naširoko informiraju o pojavi autokrom dijapozitiva braće Lumiére [5473]. Zadar je očito bio potpuno spreman prihvatiti kolor fotografiju. Štoviše, imao je i fotografa koji je, također, bio pripravan upustiti se u njezinu izradu. Ono o čemu se čitalo u novinama kao o velikoj svjetskoj novosti, moglo se za samo dvije godine i tri mjeseca vidjeti u zadarskom atelijeru.

 

Autokromija je bila prvi komercijalno primjenjivi fotografski kolor postupak.Luis-Jean Lumiére (1864 - 1948), proizvođač suhih fotografskih ploča u Lyonu i konstruktor „cinématographe“ aparata, otkrio je 1903, uz pomoć brata Augusta (1862 - 1954), vlastiti fotografski postupak snimanja u boji, ali je tek 1907. mogao početi industrijski proizvoditi Autochrome ploče. Bile su preparirane tankim slojem mikroskopski sitnih zrnaca škroba, obojenih zeleno, crveno i modro, na kojima je ležala pankromatska emulziju crnobijeloga filma. Pri ekspoziciji 40 putadužoj nego za ondašnji crnobijeli film, škrobna su zrnca djelovala kao filteri za boje. Nakon razvijanja slijedilo je osvjetljavanje i ponovno razvijanje, tako da je konačan rezultat bio prilično gust dijapozitiv s točkastom strukturom boja, kao u poentilističkom slikarstvu.

 

Poraba autokrom postupka zahtijevala je veliku stručnost i entuzijazam, sjećao se 1977. Heinrich Frytag, jedan od najuglednijih njemačkih fotografa: „S kolor fotografijom susreo sam se prvi put 1910. Moj otac, marljivi profesionalni fotograf, upotrebljavao je ograničeno slobodno vrijeme za snimanje kolor fotografija na Lumiére autokrom pločama 9 × 12 i 13 × 18 cm, koje je tada obrađivao u misterioznom procesu za preobratno razvijanje. Bio sam oduševljen tim ˝prozorskim slikama˝ - izgledalo je da se jedino mogu za to rabiti“ [7018].

Eugenio Hunger, Iz serije Ljudi s ulice

 

Koliko se Hunger rano i hrabro upustio u avanturu pokazuje i slučaj profesionalne engleske fotografkinje Olive Edis Galsworthy (1876 - 1955). Otvorila je, slično Hungeru, atelijer 1900. Za nju se u literaturi, uz ostalo, navodi: „Već 1912. radila je portrete, upotrebljavajući Lumiére autokrom ploče, uvedene 1907.“ [7018]. Nažalost, o Hungerovim kolor dijapozitivima ne može se ništa potanko reći, ali ono što se zna dovoljno govori o razini opće fotografske kulture koja je omogućila njihovu ranu pojavu u Zadru. O tome se pothvatu u suvremenom tisku prvi put pisalo tek 1990. godine [5848], u strukovnoj literaturi 1994. godine [2091], a 1999. riječki list La Voce del Popolo jednostavno je prepisao tuđi napis iz 1990. godine, bez navođenja izvora [6108]

 

Drži se da je Hunger fotografiju napustio oko 1918. Umro je u Padovi, 2. listopada 1965. godine [2064], ali se sve do 2004. nije znalo kada je otišao u Italiju. Prema svjedočenju starih Zadrana, bilo je to 1944. godine. Čini se da je bio u nekom srodstvu sa crtačem Florianom Stipanovićem (Zadar, 1875 – Livorno, 1965) [2135, 5282].

 

Još dok je Hunger bio na početku poslovne ekspanzije, u Gradu se pojavio tršćanski fotograf Isidor Michalup. Početkom 1903. zatražio je od Okružnoga poglavarstva dopuštenje za rad na trećem katu zgrade broj 181 u Ulici Svetoga Dimitrija (Ulica Mate Karamana, Poljana Natka Nodila i Ulica Jurja Divnića). Policijsko izvješće iz Trsta potvrđuje da je bio uzornoga ponašanja, što „proizlazi iz spisa o njegovu četverogodišnjem boravku u Trstu. Nema prigovora na njegovo moralno-političko vladanje“ [0063]. Obrtni je list izdan u lipnju, ali o djelatnosti Isidora Michalupa u Zadru nema nikakvih podataka. Vjerojatno je odustao od nauma.

 

Početkom dvadesetog stoljeća na zadarskome tržištu razglednica javlja se kao tiskar i nakladnik Luigi Mioni, najistaknutiji istarski rani fotograf. Djelovao je u Puli od 1862. do 1902. Istodobno je od 1870. držao atelijer u Trstu. Nakratko se pojavio i u Splitu. U Zadru je nastupao iz Malog Lošinja. Radio je za nekolicinu zadarskih nakladnika, ali i za vlastiti račun. Kolekcionar Giorgio Giadrini posjeduje 12 zadarskih razglednica iz njegove edicije. Zanimljivo je da je među njima i Buratova fotografija Perivoja gospe od Zdravlja [2161, str. 81].

 

Uzgred, u Giadrinijevoj kolekciji pohranjeno je još i 14 razglednica Paga, Ražanca, Tkona, Sali, Zemunika, Vele Luke, Roškog slapa, Trogira, Knina, Tribunj-Krušćice, Biograda, Kukljice, Silbe, Raba i Privlake. Izdao ih je tršćanski fotograf Vittorio Stein. Spominje ga, 1. rujna 1900, neki čitatelj u zadarskim novinama Il Dalmata, zbog toga što mu nije poslao fotografije za koje je unaprijed platio 17 kruna.

 

Uz Hungera, zadnji Buratov konkurent koji je uspio čak preuzeti dio popularnosti njegova atelijera, ali ne i ugled, bio je Vittorio Ceregato. Pravo mu je ime Chieregato. Rođen je 1859. u Badia Polesine, pokraj Roviga. U Zadar je došao iz Trsta. Obrt je prijavio 14. srpnja 1906. u kući Tamino na Brodarici [0064]. Prve dvije vile Tamino sagrađene su na istočnoj strani sadašnje Ulice Miroslava Krleže, zatim još jedna istočnije od njih te ona na Obali kneza Trpimira u kojoj je smješten Zavod HAZU. Ceregato se zacijelo nastanio u jednoj od prvih dviju. Bio je čini se čudan svat: na prijavi i obrtnom listu stoje bilješke da ima odobrenje za nošenje oružja; otvorio je atelijer na krajnjoj i pustoj periferiji Grada, koja se tek tada počinjala izgrađivati; obrtnicu je izvadio na ime Chieregato, a u Gradu se predstavio kao Ceregato; obrt je prijavio sredinom 1906, a u Zadar je došao najkasnije koncem 1905. i već početkom siječnja 1906. upriličio izložbu:

 

„Veliko mnoštvo na dvjema zadnjim feštama bilo je očarano u Širokoj ulici elegantnim dućanom gospodina Leandra Novotnya, pretvorenoga u izložbu portreta. Vrstan fotograf Vittorio Ceregato, već neko vrijeme stanovnik našega grada, povećava fotografije doista zadivljujuće po savršenoj sličnosti, mekoći retuša i lijepu plasticitetu. Na izložbi su bili skupljeni baš najbolji Ceregatovi radovi, među kojima portret nekoga gospodina i gospođe, supruga i supruge, u cijelom liku i prirodnoj veličini: velika slika pokrila je cijeli zid. Ceregato vrlo sretno rješava i snimanje djece, dajući djelu značaj prave žanr slike“ [5439].

 

To bi izgleda mogla biti prva fotografska izložba u Zadru. Do tada su fotografije izlagane jedino u vitrinama i izlozima. Novi je način izlaganja trebao sličiti salonskoj izlagačkoj praksi i time, što je najvažnije, zamagliti razliku među obrtničkom uslugom i umjetničkim postupkom. Ceregato je prvi u Zadru svoj atelijer nazvao umjetničkim: Studio Artistico Fotografico. Njegova se umjetnička specijalnost, istina, svodi na povećanja koja je reklamirao kao jedinstven postupak u Dalmaciji [5488, 5500], što nije točno. Burato je još prije sedam godina nabavio „prekrasan engleski aparat za povećanje“ [5385]. Do početka 1909. novine su čak pet puta pisale o Ceregatu, ali ništa novo nisu napisale [5452, 5461, 5471, 5493, 5500]. Iznimka je informacija iz 1907. u kojoj stoji da je snimio vježbe vatrogasaca i da će tiskati razglednicu [5475]. Sam Ceregato pak objavio je u listopadu 1906. oglas u kome opet navodi da je „specijalist za fotografska povećanja“ i da na Brodarici radi fotografije svih veličina i u svim izvedbama [5458].

 

U Cergatovoj portretnoj praksi nema ništa novo. Naprotiv. Izrazit je primjer dekadencije atelijerskoga fotografskoga portreta. Jedina novost je primjena pomodnih detalja. Moda secesije snažno je zapljusnula Zadar, a Ceregato je znao vrlo vješto zadovoljiti želje klijentele sitnim formalnim pojedinostima, kao što su grafički uresi i kartonska oprema fotografija, pomodni namještaj i neoštra pozadina u atelijeru, fotopapir mat površine i tome slično. Secesijski duh može se osjetiti eventualno u odijevanju i frizurama njegovih klijenata. Jedan takav dupli portret zadarskih dama Ivanković iskorišten je za ilustraciju cijele stranice poglavlja Fotografija u doba secesije, u kapitalnom djelu mr. Nade Grčević [2051]. Sa samim stvaralačkim senzibilitetom secesije, pak, njegova fotografija nema nikakve veze. Za nj vrijedi isto ono što Nada Grčević drži općom odlikom obrtničke fotografije u doba secesije: „U atelijerskoj, obrtničkoj fotografiji, secesija je prisutna prije svega kroz modu. To je jednako moda kostima, šešira, kontinuirane linije odjeće i izduženih vitkih likova, kao i moda tipične secesijske opreme fotografija, okvira i albuma. Moda je mekoća rasvjete, zamagljenost pozadine, matirana površina slike, ali i oprema samog atelijera secesijskim namještajem. U tehničkom pogledu fotografski je obrt okrenut tradiciji i ne prihvaća plemeniti tisak“. 

Vittorio Ceregato: Katalinić-Jeretov, 1905. ili 1907.

 

Prava ekspanzija Ceregata u Zadru počinje sredinom 1909. kada je preselio na Poluotok, u kuću Oštrić, u Ulici svetog Mihovila (Mihe Klaića, 2) Tada je zatražio da mu se u obrtnici prezime Chieregato promijeni u Ceregato [0065]. Njegovo se prezime, slično Hungerovu, izgovara(lo) u Zadru tako kako piše. Novi atelijer nije bio u istoj onoj kući Oštrić u kojoj je Inchiostri 1889. držao slikarsku radionicu, već u novoj, sagrađenoj 1904. na istom mjestu [2066]. Novine su, očito uvijek isti novinar, objavile još jedan hvalospjev: „Taj atelijer - opskrbljen najsavršenijim aparatima i rekvizitima, i uređen maksimalno elegantno - ima bogatu zalihu potrepština za fotografske diletante, koji u atelijeru Ceregato mogu, svaki za sebe, naći ponešto od Ceregatove fame: nove fotografske vitrine, postavljene sada i Ulici sv. Katarine i u ulazu kuće Oštrić: izloge portreta koji zadivljuju umjetničkim pozama, finoćom nijansi, modernitetom izrade, i što je najvažnije, savršenom sličnošću“ [5511]. Ulica sv. Katarine sada je Široka ulica.

 

Bio je to zadnji javni spomen Ceregata u doba Austrije. Čudno je da su novine od početka 1906. do sredine 1909. objavile čak sedam napisa o njemu, a tada sve do 1924. niti jedan jedini! Čak je i on sam prelaskom na Poluotok prestao objavljivati plaćenu reklamu. Njegovo će se ime prvi put spomenuti tek koncem 1915. u redarstvenim spisima! Tada je neki Petar Petito, c. i k. redarstveni agent, podnio Redarstvenom odsjeku Kotarskoga poglavarstva u Zadru sljedeću prijavu: „Više osoba potužilo se je potpisanom, da sa svim tim što je zaustavljen obrt talijanskih podanika u Zadru, uzprkos toga, da isto radi radionica slikara Vittoria Ceregata talijanskog podanika u ulici S. Michele br. 1/II kat kuća Oštrić a vođena je radnja po nekome Gino Segat pok. Enrica rođen 1891 u Trstu koji je baš bio zatečen kod iste radionice, gdje kod istoga dolaze stranke da se nabave slike“ [0068].

 

Gino Segat, fotograf iz Trsta, izjavio je: „U travnju 1914. došao sam u rečeni atelijer kao ravnatelj. Dvadeset dana prije izbijanja rata s Italijom Ceregato je otišao u Rim da bi pozdravio svoju obitelj, u nakani da se vrati u Zadar. Pošto je izbio rat nije se više mogao vratiti i od tada vodim posao kao ravnatelj za račun njegove supruge Julije. Moja se zarada sastoji od postotka i fiksne mjesečne plaće“. Redarstveni agent, pak, u siječnju 1916. podnosi novo izvješće: „Usljed navedenog naloga izvješčuje se da koliko se je izvidilo da Ceregato Vittorio je udovac od više godina, a od prilike 20 godina, spomenuti žive u s(u)loznistvu sa Giulia ud. Hitzelhammer iz Trsta, koja se nalazi još u Zadru te ona vodi sve poslove od Ceregata Vittoria koji se nalazi u Italiji. Segat Gino upravitelj fotografije radi na korist od Vittoria Ceregata i njegove suložnice Giulie Hitzelhammer, dočim Segat Gino ima mjesečnu plaću 100 kruna i 5 posto naradnji. Vittorio Ceregato imade još uradnji kuću na Brodarici, u kojoj stanuje Hitzelhammer Giulia te nježine ekonomske prilike nije slabe pošto neplaća najam stana a dočim je dnevno izbaca fotografiranje do 15 kuna. Spomenuta je sama te nema za koga mislijeti jedino da posalje novac Vittoriju koji se nalazi u Italiji“.

 

Nastavljajući istragu, agent u travnju dodaje da „Spomenuti se nalaze nastanjeni po prilici (12) dvanaest godina u Zadru a prije da su živjeli također (10) deset godina u Trstu“. Giulia Hitzelkammer, pak, izjavljuje u zapisnik na Kotarskom poglavarstvu da je rođena u Trstu 1852, udala se 1875, ostala bez muža 1902. te da 20 godina živi s Vittorijem Ceregatom. Vrijeme je prolazilo, svjetski je rat buktio, Namjesništvo se zbog toga preselilo u Knin, ali je redarstvo i nadalje uporno ispitivala slučaj Ceregato. Namjesništvo je konačno 15. rujna 1917. zaključilo: „S opaskom da s amošnje strane nema zaprijeke, da goreimenovana može tjerati upitni obrt, kada bi ga ona redovito prijavila i kad bi posvjedovala sve uslove za samostalno tjeranje obrta“. Na osnovi toga, tek je 7. siječnja 1918. izdana fotografska obrtnica Giuliji Hitzelhammer za atelijer u kući Oštrić, u Ulici Svetoga Mihovila. 

Ceregato se dakako nakon rata vratio u Zadar. Ime mu se prvi put pojavljuje u javnosti koncem 1921, kada njegov atelijer u novinama objavljuje novogodišnju čestitku [5634]. Koncem travnja 1925. prijavio je novi atelijer u Širokoj ulici, br. 54 [0072]. To bi mogao biti isti onaj atelijer koji je koncem rujna 1924. otvoren sučelice kavani Central pod imenom Fotografia Moderna [5647]. Na izložbi Stara fotografija u Benkovcu [2065] bila je izložena fotografija s impresumom Fotografia alla Moderna, Calle Larga, 34. Još samo jednom, 30. prosinca 1925, zadarske novine objavljuju da je fotografski atelijer Vittorija Ceregata izložio u Širokoj ulici „svoje najprobranije radove“ [5655]. Drži se da je nakon toga napustio Zadar [2051]. Njegov atelijer u kući Oštrić preuzeo je 1928. fotograf Spartaco Lepri.

 

spomenut je 1906. godine samo u rubrici Vjenčani [5440]. U prosincu prethodne godine oženio je neku Ivanu Vujić. To je sve što se zna o njemu. Vjerojatno je bio pomoćnik u kojem fotografskom atelijeru. Slično je i s imenom fotografa Ivačića. Zabilježeno je jedino u nekoj političkoj polemici 1911. godine, u kojoj se, uz ostalo, navodi da je autor fotografije Sokolaša u Hrvatskoj knjižarnici i da „ima studio pokraj c. i k. palače pravde“ [5547]. Možda je to bio agilni zadarski veslač Ivan (Giovanni) Ivačić, koji je 1906. veslao u četvercu društva Diadora [2133]?

 

bio je zadnji atelijer koji je radio istodobno kada i Burato. Počeo je raditi 1912. godine.  „Pod tim imenom otvoren je u našem gradu, točno sučelice Novom kazalištu, fotografski atelijer koji je zadnja riječ modernosti i kakav se ne može naći ni u puno većim gradovima. Atelijer Moderno opskrbljen je najsavršenijom fotografskom opremom, bogatim i elegantnim namještajem, te snažno rasvijetljen električnim žaruljama od 4000 kandela. Vrlo jako svjetlo, uređeno uz pomoć posebnih sjenila i reflektora, sabire se na liku i fotografskoj sceni s nezaboravljivim učincima i jednako sjajnim rezultatima. Fotografija snimljena pod djelovanjem vrlo snažnog svjetla, koje se podjednako zrcali, ima ekstremnu mekoću i nedostiživ artistički plasticitet. Već su prvi radovi prekrasni i dostojni divljenja. Chiaro-scuro daje fotografiji iznimnu plastičnost i značaj pravoga umjetničkoga djela“ [5559].

 

O djelatnosti toga atelijera ništa se ne zna. Nije poznato tko je bio vlasnik. Jedino je na izložbi rane fotografije u Benkovcu 1983. viđena fotografija s impresumom Atelier Moderne Zara Calle Teatro Verdi No 3, a preko toga otisnut pečat Stabilimento Artistico Fotografico V. Ceregato. Premalo za pouzdan zaključak.