Nikola Andrović

Bez obzira na neuobičajeno velik promet putujućih fotografa, razvoj fotografije u Zadru kretao se svojim vlastitim tijekom. Onoga trenutka kada je 1867. ili 1868. prestao raditi prvi stalni zadarski fotograf Josip Brčić, njegovo je mjesto odmah popunio Nikola Andrović. U to doba izgleda u Gradu više nije bilo nijednoga stranoga fotografa. Još su samo Carl Götz i Anna Feldmann pokušavali otvoriti atelijer, ali su i oni praktično bili osuđeni na odlazak ili su već otišli, a Hermann Fickert pojavit će se tek nakon 1869.

 

Za razliku od njih i njihovih prethodnika koji su svi odreda prolazili kroz Zadar, Nikola je Andrović došao ostati. Ubrzo, zajedno s Josipom Brčićem iskazao se kao jedan od najuglednijih utemeljitelja modernoga zadarskoga građanskoga identiteta [5913]. Koliko je važan za razvoj rane zadarske fotografije, bio je još važniji kao ljekarnik, osobito kao začetnik kemofarmacijske industrijske proizvodnje. On i njegovi potomci ostali su u povijesti Grada posebno poznati kao veliki hrvatski domoljubi.

 

 

Nikola Andrović, kako je to potanko istražio dr. Vjekoslav Maštrović (1913 - 1986), potječe iz starinske bokeljske pomorske i posjedničke obitelji koja se spominje u mletačkim dukalama unatrag nekoliko stoljeća i koja je imala posjede u Herceg-Novome, Baošiću, Kotoru, Budvi i Dubrovniku. Njegov djed, koji se također zvao Nikola, rodio se u Baošiću i bio je posjednikom u Herceg-Novome. Ima je dva sina: Luku i Petra. Potonji, kojega su zvali Dalmatincem, rodio se 1772. u Herceg-Novome, a umro nenadano 1831. u Prevesi, zapovijedajući svojim peligom La Sorte. Supruga Marija, rođena Carić, rodila mu je kćer Agnezu koja se udala za Đorđa Dabovića, i Antoniju, udatu Crvenko. Sina Nikolu rodila je 5. siječnja 1824. u Herceg-Novome. Godine 1833. preudala se za Marka Antu Đonovića, ljekarnika u Herceg-Novome. Njegov brat Ante-Adam bio je također ljekarnik [2050].

 

U takvu okruženju mladi se Nikola, koji je imao tek sedam godina kada mu je umro otac, oduševio za ljekarništvo i uopće za prirodne znanosti. Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Dubrovniku (1838 - 1841), a potom je najvrjerojatnije stažirao u ljekarni, da bi mogao poći na studij farmacije u Padovu, gdje je diplomirao 31. srpnja 1849. godine [3061B]. Bio je vrstan student pa je već 8. veljače 1848. imenovan asistentom na Katedri za prirodopis (Cattedra di storia naturale), a 8. travnja 1850. profesorom [2050]. Čini se, međutim, da potonju čast uopće nije stigao prihvatiti, jer se zbog očuhove bolesti morao vratiti u Herceg-Novi i preuzeti upravu ljekarnom [2050]. Arhivski izvori potvrđuju da je već 1849. zatražio od Namjesništva u Zadru autorizaciju farmaceutskoga zvanja, a 1850. prijenos ljekarne Đonović u Herceg-Novome na svoje ime [0001, 0002]. Marko Ante Đonović umro je 10. lipnja 1855, ostavljajući Nikoli Androviću u nasljedstvo cijelo imanje, a time i ljekarnu [2050]. Iz indeksa arhivskih spisa vidljivo je da su mu državne vlasti u Zadru iduće godine izdale putovnicu i privremeno odobrile rad ljekarne, ali se o detaljima ne može ništa znati, jer spisi nisu sačuvani [0009, 0010].

 

Andrović je bio poduzetan i marljiv čovjek. Uz ljekarničku službu bavio se i drugim poslovima od općega interesa. Popravljao je sat i orgulje u mjesnoj crkvi, sudjelovao u suzbijanju kolere, devet godina obavljao posao predstavnika Austrijskog Lloyda u Herceg-Novome, podučavao mladež svirati orgulje u crkvi [5029, 5034, 2050]. Njegove su ambicije prerastale granice malenoga i skučenoga bokeljskoga okruženja. Kada mu se godine 1859. pružila prigoda kupiti staru zadarsku ljekarnu All Redentore (K Spasitelju) nije se kolebao. Odmah je (20. prosinca) potpisao kupoprodajni ugovor [2050], ali je na prijenos vlasništva i koncesije morao čekati gotovo 10 godina.

 

Broj ljekarni bio je u svakom gradu strogo ograničen i novi je ljekarnik morao čekati slobodno mjesto, bez obzira što je eventualno imao državnu koncesiju za obavljanje ljekarničkih poslova. Zadar je u to doba smio imati samo tri ljekarne. Najmlađu, utemeljenu 1806. pod nazivom Alle due Fortune, držao je Mihovil Brčić u Ulici sv. Barbare. Najstarija je bila All’Angelo u Ulici sv. Dominika, vlasništvo obitelji Bianchi. Potjecala je iz 1561. Treća, pod nazivom Alla Fortuna, poznata je od 1600, ali je 1808. promijenila ime u All Redentore. Nalazila se u Ulici sv. Ante (Dalmatinskoga sabora, broj 2). Njezin je vlasnik 1859. bio Franjo Marotti, „simpatičan i okretan čovjek“ [5693], oko kojega se okupljao dio tadašnje zadarske inteligencije.

Kopnena vrata, 1875.

 

Andrović je doselio u Zadar u drugoj polovici 1865. godine i počeo raditi na Gimnaziji kao suplent. U prigodi odlaska iz Herceg-Novoga dobio je 26. lipnja pismo zahvalnosti kotorskoga biskupa Marka Kalogere [2050]. Na putu se kraće zadržao u Dubrovniku. Prvi spisi o njegovu boravku u Zadru potječu iz 1866. i govore o naknadi troškova za preseljenje iz Dubrovnika, oprostu polaganja stručnoga ispita, te povećanju naknade za suplenturu [0031, 0033]. Iduće godine također je zabilježen novi porast pripravničke naknade [0034] i dopust za izostanak iz škole [0036], ali i odobrenje Franji Marottiju da prenese ljekarnu na Nikolu Androvića [0037].

 

No tek će 1868. biti odlučna za početak rada novoga ljekarnika u Zadru. U ožujku je umro Franjo Marotti [5051], te je godine Andrović dao otkaz u Gimnaziji [0042], odbio prihvatiti opetovanu potvrdu za suplenta [0043], dobio odobrenje za prijenos ljekarne Marotti na svoje ime [0046] i ispostavio prve račune za lijekove [0044, 0045]. Novinska je promidžba ponešto kasnila za događajima. U prosincu 1868. još se u Narodnom listu mogao vidjeti oglas ljekarne Marotti, a tek u ožujku 1869. pojavljuje se ime novoga vlasnika u oba zadarska polutjednika [5055, 5056]. Staru ljekarnu u Herceg-Novome Andrović je zadržao u svojem vlasništvu sve do preuzimanja ljekarne u Zadru. Vođenje poslova prvo je 1865. povjerio Confalonieriju [0025], a potom 1866. Marku Daboviću [0030]. Androvićevo ime susreće se u državnim spisima iz 1866. zbog povećanja najamnine za neko skladište u Herceg-Novome [0032] i 1867. na računima za dostavu lijekova, također u Herceg-Novome [0035]. U svakom slučaju, Nikola Andrović doselio je u Zadar u drugoj polovici 1865, a vlasnikom ljekarne K Spasitelju postao je koncem 1868.

 

Puno je teže utvrditi kada je otvorio fotografski atelijer, koji je, kako se vidi na logotipu, držao na trećem katu kuće broj 235 na Campo S. Simeone (Don Ive Prodana, 9). Znakovito je da je to ista ona zgrada u kojoj je 1853. radila bravissima dagerotipistica Emanuela Schlenkrich [5012]. Jednu Androvićevu zadarsku fotografiju mr. Nada Grčević datira prije 1868. [4023, kat. br. 79]. Činjenica je da se Andrović bavio fotografijom još u Herceg-Novome. Godine 1862. objavio je u Narodnom listu da se u njegovoj ljekarni mogu dobiti fotografije Luke Vukalovića i drugih sudionika boja kod Sutorine [5032]. Boj se dogodio 1. ožujka, a oglas je u Zadru objavljen 19. ožujka! Za ono doba - iznenađujuće ekspeditivna fotografska reakcija. U drugome slučaju, pak, na poleđini fotografije Aleksandra Vukašinovića u obiteljskom arhivu prof. Ive Petricioija rukom je zapisano: „Fotografao se u H. N. prije 1863“, ali nije označeno ime fotografa. Jamačno ih u ono doba nije u tako malenom mjestu moglo biti na izbor. U zadarskoj je Znanstvenoj knjižnici pak pohranjena jedna Androvićeva fotografija s logotipom iz Herceg-Novoga. Jednostavan, gotovo primitivan izgled logotipa svjedoči da potječe najkasnije s početka šezdesetih godina.

 

U toj se kolekciji također nalazi i fotografija iz atelijera Marka Dabovića u Herceg-Novome. Sudeći prema logotipu nastala je u drugoj polovici šezdesetih godina. Dabović je  mogao naučiti fotografski postupak od Nikole Androvića koji je fotografiju neprijeporno upoznao na Padovanskom sveučilištu. No i Dabović je 1862. diplomirao farmaciju u Padovi [0028]! Kako je Andrović već u ožujku 1862. oglašavao komercijalnu fotografiju, to znači da njezinu obrtničku praksu u Herceg-Novome nije inicirao Marko Dabović. U tako malenom mjestu, sa skučenom potražnjom i neposrednom blizinom Dubrovnika, Dabović je mogao samo preuzeti Androvićev fotografski posao nakon njegova odlaska u Zadar.

 

U Zadru je situacija bila posve drukčija. Rijetko se gdje moglo dogoditi da se u gimaniziji susretnu tri fotografska majstora, kao što je to bio slučaj u Zadru 1867, kada su Andrović, Brčić i Parčić zorno potvrdili značenje gradskoga intelektualnoga kruga za razvoj rane zadarske fotografije. Kako je Brčić već preuzeo upravu očevom ljekarnom, a Andrović tek počinjao poslovnu afirmaciju u novome gradu, moglo bi se pretpostaviti da je upravo Brčićevo razmišljanje o napuštanju fotografskoga obrta bilo poticajem Androviću da uz ljekarnu otvori i atelijer. Za sada se još ne može znati je li to bilo 1867. ili 1868. godine, ali je u svakom slučaju značilo nastavak kontinuiteta dominacije domaćih majstora.

 

Fotografije iz Androvićeva zadarskoga atelijera ne razlikuju se od ondašnjega općega standarda. Njegov snimateljski postupak sukladan je Brčićevu načinu snimanja, s tim što je Brčić ažurnije pratio svjetsku modu. Andrović je još bio sklon snimati cijeli lik u doba kada je Brčić naveliko radio poprsja u ovalu. Ono zbog čega je Andrović postao poznat još u svoje vrijeme nisu psihološke portretne studije već promidžbeno-politička fotografija. Prva velika javna afirmacija njegova atelijera bilo je snimanje kandidata Narodnjačke stranke koji su odnijeli pobjedu na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine. Snimljeno je svih 26 narodnjačkih zastupnika, slike su složene na urešenu ljepenku veličine 65 × 50 cm i umnožene u većem broju primjeraka. Raspored fotografija napravljen je tako da se na vrhu nalazi stranački prvak dr. Miho Klaić; slijedi trojka: Miho Pavlinović, dr. Rafo Pucić i Edvard Tacconi; u vijencu oko središnje dekoracije: Ivan Danilo, dr. Lovro Monti, dr. Petar Čingrija, dr. Antun Bersa, dr. Josip Antonietti, dr. Konstantin Vojnović, Ivan Desković, Gjorgje Vojnović, Petar Budmani, Josip Kažimir Ljubić, Ivan Vranković, dr. Josip Paštrović, Antun Šupuk, Josip Raimondi, Stefan Ljubiša, dr. Frane Lanza, Krsto Kulišić i dr. Ante Tripalo; na dnu su, također, trojica: Rafo Arneri, Jerotej Kovačević i Vicko Luković, a posve na dnu Frane Fontana [2050].

 

Politički je učinak bio potpun. Autonomistički Il Dalmata pjenio je kada se taj tablo pojavio u izlozima hrvatskih prodavaonica [5065]. Prolivena novinska žuč Androvićevih političkih protivnika danas je nezanimljiva, ali je vrijedna kao pojava. Uza satiru, pamflet protiv fotografije još je jedna od specifičnosti zadarskoga kulturnoga miljea. Sličnih reakcija u to doba nema u drugim hrvatskim gradovima. Andrović je inače kao gorljiv pristaša narodnjaka često snimao njihova prvaka i svojega prijatelja dr. Mihu Klaića (1829 - 1896). Ti portreti pripadaju među najuspješnije Androvićeve atelijerske radove, premda ni oni nisu ničim individualizirani. Andrović je kao i Brčić bio čovjek tehničke kulture i poslovnoga, a ne stvaralačkoga duha. Držao se prema fotografije isto kao i prema ljekarni ili zadarskoj tvornici stakla u kojoj je bio članom uže uprave [1016].

 

Ne zna se je li u to doba snimao u slobodnu prostoru ali neke fotografije upućuju na takvu pretpostavku. U zadarskom Državnom arhivu pohranjene su četiri snimke dogradnje drugoga kata na sjevernome krilu Providurove palače (kat. br. 41/Z, 42/Z, 66/Z i 67/Z). Ime snimatelja nije poznato. Čini se da je prve dvije snimke napravio jedan, a druge dvije drugi fotograf. Snimljene su s povišenoga mjesta u smjeru sjever - jug, a to s obzirom na sjeverno krilo Providurove palače znači točno iz Androvićeva atelijera. I doba izvedbe radova, od svibnja 1871. do veljače 1872. godine [2066], podudara se s vremenom djelovanja toga atelijera. No kategoričan se odgovor, na pitanje jesu li to Androvićeve fotografije, ne može dati. Može se samo pretpostavljati da jesu.

 

Kao svojevrstan kuriozitet može se navesti da se jedna Androvićeva fotografija nalazi čak u Ruskoj nacionalnoj knjižnici, u Sankt-Peterburgu. To je portret većih dimenzija don Ivana Brčića. Tamo je dospio zajedno s glasovitom Brčićevom zbirkom glagoljskih rukopisa. Mogao bi pripadati među najranije Androvićeve zadarske radove, jer je don Ivan Brčić opis svoje zbirke poslao Akademiji prije 1869. godine [2032]. Zanimljivo je da taj portret nije radio don Ivanov brat Josip Brčić, ali isto tako i znakovito s kim se Andrović družio.

 

Još se na jedno pitanje o Androvićevu atelijeru ne zna odgovor: Kada je prestao raditi? U lokalnim je novinama 16. rujna 1874. objavljen oglas: „Dana 14. ovog mjeseca ponovno je otvoren fotografski studio N. Androvića pod nazivom Andrović - Goldstein, prelazeći pod upravu potonjega“ [5095]. To znači da atelijer pokraj sv. Šime određeno vrijeme nije radio. O tome kada je bio zatvoren može se samo nagađati. Vjerojatno koncem 1873. kada je u Zadar doselio dubrovački fotograf Tomaso Burato. Uz to, Andrović se izgleda u to doba potpuno angažirao oko unapređenja ljekarničkih poslova. Upravo je tada, 1874. godine, dobio u Napulju srebrnu medalju za svoje pripravke [5093].

 

okvir: Josip Marko Goldstein, ravnatelj novootvorenoga atelijera, došao je u Zadar iz Trsta. Duško Kečkemet navodi da je rođen je u Sadagori (Poljska) 24. rujna 1843. (ili 1848) i da je u Trstu 10. ožujka 1871. oženio Clementinu Levy [2038, 3057, 2092]. Marija Tonković također donosi istu godinu rođenja, ali dodaje da je 1865, sa samo 12 godina doputovao iz Poljske u Trst na naukovanje fotografskog zanata u ujaka Leopolda [4085]. Točno je da je Leopold Goldstein počeo raditi u Trstu 1864. godine [4016], ali je Marko Josip tada imao već 21 godinu, ako je doista rođen 1843. (ili 1848). Čak se u Trstu osamostalio kao fotografski obrtnik. U zadarskoj Znanstvenij knjižnici sačuvana je fotografija s logotipom na kojem stoji Fotografia Triestina di M.J.Golstein. Ujak Leopold, pak, kao da je slutio kamo će poslovna sreća odvesti Marka Josipa, uputio je 1869. pismo Narodnom listu u pohvalu zadarskome likeru Vlahov [5057]. Napuštajući Trst, Josip Goldstein se prvo zadržao neko vrijeme u Kopru (Sotto il volto della Madonetta), a čini se i u Puli. U Zadar je stigao kao ozbiljan obrtnik.

 

Poslovna je suradnja Androvića i Goldsteina već iduće godine urodila povijesnim rezultatom. Snimajući u travnju 1875. posjet cara Franje Josipa Dalmaciji i njegovo putovanje Pokrajinom, postali su poznati kao autori prve fotoreportaže u povijest hrvatske fotografije [2051]. Reportažni potencijal tih fotografija najbolje potvrđuje ksilografija o dočeku cara na zadarskoj Novoj obali, objavljena u milanskoj publikaciji L´illustrazione universale, 10. svibnja 1875. godine. Ne može se, istina, tvrditi kako je u pitanju neposredna kopija fotografije, ali je fotografija očito poslužila kao predložak.

 

Povijest se, tko zna koji put, našalila. Putovanje koje su suvremenici nastojali svim silama prikazati povijesnim, nema danas uopće više nikakva značenja, kao što ga primjerice ima kobni put careva nećaka Ferdinanda u Sarajevo 1914, dok djelo dvojice lokalnih fotografa o zaboravljenu carevu putovanju Dalmacijom postaje povijesnim.

 

Andrović i Goldstein nisu dakako bili vođeni povijesnim značajkama već poslovnim interesom. Nakanili su od snimljena gradiva napraviti album za tržište. U lipnju i srpnju 1875. pozvali su javnost na predbilježbu: „U prošlome broju izašao je pretplatnički listić za ilustrirani fotografski album o putu Njegova Veličanstva Dalmacijom, a koji će ovdje ugledati svjetlo dana marom fotografskog studija Andrović-Goldstein. Ne vjerujemo da ćemo pogriješiti, imajući u vidu čestitost i sposobnost kojom je gosp. Andrović na vrijeme obavio sve pripreme, ako javnosti toplo preporučimo da se predbilježi u velikome broju za to djelo koje će zacijelo biti dostojno preuzvišene osobe i naše plemenite zemlje“ [5114].

 

Uz tu informaciju u Narodnom listu, pojavila se još opširnija u Katoličkoj Dalmaciji: „Kako bi se održalo živim sjećanje na posjet suverena i veličanstvene svetkovine kojima je dočekan Vladar, fotografski studio gosp. Androvića pripravlja publikaciju zbirke fotografija o najvećem dijelu dočeka i glavnih svetkovina, na kojima su, kako se kaže u programu predbilježbe, ˝s osjećajima koji nisu potkupljeni niti hinjeni, Dalmatinci prikazali svojemu Siru najvažnije lokalitete dostojne njegove nazočnosti˝. Izvanredno iskustvo i čestitost gosp. Androvića jamstvo su za briljantnu izvedbu njegovih fotografskih radova, a i tekst će bez dvojbe napisati osoba koja će za ljubav domovine uložiti podjednaku sposobnost i umijeće. Kao dio te domoljubne akcije u današnjem broju Katoličke Dalmacije priložen je program i predbrojnički listić. Naš će kler, koji je u prigodi posjeta i dočeka Vladara bio brojni i najugledniji dio, uvjereni smo, prihvatiti djelo gosp. Androvića brojnim predbilježbama, djelo za koje smo sigurni da će naići na pljesak i odobravanje Dalmatinaca i koje bi za sve trebalo biti draga uspomena. Napokon, ta publikacija koja sadrži i njemački tekst, moći će sinovima toga pučanstava, koji često misle i pišu loše o nama, ponuditi najtočnije ideje o našoj zemlji“ [5115].

 

Album svjetlopisni s’ opisovanjem putovanja nj. vel. cesara kralja Frane Josipa I. kroz Dalmaciu godine 1875. visok je 38 a širok 28 cm. Sadrži 24 albuminske fotografije velike približno 27 × 19,5 cm, s tim što su na zadnjoj fotografiji kopirana četiri negativa 14 × 10 cm. Popratni tekst tiskan je u trima verzijama: hrvatskoj, talijanskoj i njemačkoj. Nakladnikom je označen Svjetlopis Andrović Goldstein - U Zadru. Upustiti se ondašnjom fotografskom tehnikom i tehnologijom u snimanje događaja s velikim mnoštvom i metežom na otvorenu prostoru, bila je prava pustolovina. Prvu poteškoću stvarala je glomazna kamera, u ovom slučaju formata 24 × 30 cm, koju je mogao, zbog njezina velikoga mijeha, zdrmati svaki povjetarac i time snimku učiniti neoštrom do neuporabivosti. Druga, ništa manja nevolja bilo je pripravljanje mokre ploče za snimanje na licu mjesta, i njezino razvijanje neposredno nakon snimanja (onako kako je to Josip Brčić potanko opisao pet godina ranije). Istina, umjesto mokre ploče mogao se rabiti papirni negativ koji nije trebalo pripravljati neposredno prije snimanja, ali je ta tehnologija zahtijevala neusporedivo dužu ekspoziciju, što znači da se nije mogla koristiti za snimanje mnoštva. Osim tih glavnih opasnosti, snimatelju je prijetila tonalna distorzija (emulzija nije bila osjetljiva na zelenu, žutu i crvenu boju) i/ili halacija (refleksi svjetla u aparatu zbog toga što nije bilo zaštitnoga sloja na poleđini staklene ploče).

 

U takvim uvjetima teško se moglo govoriti o snimanju fotoreportaže u modernome smislu riječi. No prije Androvića i Goldsteina ništa slično nije snimljeno u hrvatskoj fotografiji. Prvi su se albumi ograničavali na portrete (Franjo Pommer, Fotografične slike naših narodnih spisateljah, 1856), pejzaže (Ivan Standl, Jurjaves, 1867; Fotografične slike iz Hrvatske, 1871) i arhitekturu (Tomaso Burato, Albo della ducale citta di Zara, 1875). Velike pučke svetkovine na otvorenu prostoru prvi se put javljaju u Albumu svjetlopisnom. Istina, sve je to snimljeno na takav način da se može samo uvjetno nazvati reportažom. Snimatelji su, na primjer, pedantno zabilježili cijelo carevo putovanje Dalmacijom i sva „pučka uzradovanja“, ali samoga cara i njegovu svitu nisu uspjeli zaustaviti pred svojim glomaznim aparatom. Možda bi jedna od dviju ili triju sitnih mrlja na pozornici na Poljani u Šibeniku trebala označavati Njegovu Visost, ali to se ne može ni vidjeti dobro, a kamoli pouzdano tvrditi. Umjesto cara obilno su snimane „veličanstvene svetkovine“.

 

Upravo su te snimke uzrokovale najveće tehničke probleme. Tako je, kao primjer, slika „došastja u Zadar dne 10 aprila 1875. u desetom satu prid podne“ morala biti toliko retuširana da se u prvi tren čini da se radi o crtežu, a ne o fotografiji. Teško je vjerovati da bi se bilo tko na toj slici mogao prepoznati. Uzbibani brodovi, šuma jarbola pod galama, mnoštvo ljudi na palubama i Novoj obali, sve je to tijekom duge ekspozicije, precizanfotografski crtež pretvorilo u nejasne obrise. Bez otklanjanja te katastrofalne tehničke greške ne može se ni govoriti o informativnoj fotografiji, koja svoju izvornost temelji na izjednačenoj minucioznoj deskripciji. Dakako, pretjeran retuš također umanjuje autentičnost. Zanimljivo je da u lijevom donjem kutu reprodukciji te fotografije u Smotri dalmatinskoj 1906. godine stoji oznaka c.w.pl. [5458]. Možda oznaka radionice klišea?

 

Za razliku od te slike i slike „kola Narodnog-Puka na Ravnici Zadarskoj“, preostale tri snimke Zadra - Nova obala, Kopnena vrata i Općinski perivoj - snimljene su bez mnoštva i meteža, pogibeljnih za duge ekspozicije. Snimka Nove obale nastala je neposredno prije careva dolaska 10. travnja 1875. godine. Za Zadar ima osobito dokumentarno značenje. To je jedini vizualni dokument o rušenju jugozapadnih gradskih obrambenih zidina i početku gradnje novoga, modernog lica Grada. Razaranje utvrda počelo je koncem svibnja 1874. U prvoj etapi porušen je dio od samostana sv. Frane do današnje Ulice sv. Nediljice [1072]. Kako je fotografija očito snimljena s nekoga povišenog mjesta, moglo bi se pretpostaviti da su snimatelji upravo tu odabrali položaj za kameru. Vidno polje objektiva vrlo duge žarišnice, koja izrazito skraćuje perspektivu, zahvaća prostor otprilike od mjesta gdje su sada ostaci crkve sv. Stomorice u Pavlinovićevoj ulici.

 

Doček cara Franje Josipa na Novoj rivi, 1875.

 

Dvadeset dukata za album Danas se na toj slici više ništa ne može prepoznati na prvi pogled, osim zvonika crkve sv. Frane. Lijevo od njega, u dnu slike ističe se kuća dr. Giuseppea Mazina, podignuta na porušenom polubastionu sv. Frane. Odobrenje za izgradnju izdano je koncem 1874. godine [2066, 2161]. Bila je prva u nizu velebnih palača koje će tvoriti amblematsku sliku Grada. Desno od zvonika pomnju zaokuplja upadljivo pročelje zgrade s vrlo velikim brojem prozora. To je kuća Accettis (kasnije Portada) koja je stajala na južnom rubu Zelenog trga, istočno od osi

 

Nadbiskupska palača - gat. Nešto desnije u nebo strši zgrada s izrazito dograđenim zadnjim katom i jasno ocrtanim dimnjakom. Zatvarala je istočnu stranu bivše Poljane sv. Marije (kasnije Campo Ciprianis) [1072], s one strane gdje je sada prolaz na Poljanu požarišće (ispod zgrade Tankerske plovidbe). Koliko god taj široki panoramski pogled, zajedno s prostranim iskopinama, daje slici dojam monumentalnoga gradilišta, isto tako, relativno velik broj ljudskih likova, osobito njih četiri ili pet koji tvore živ i dojmljiv prvi plan, podcrtavaju fotografsku neposrednost.

 

Druga novost kojom se Zadar želio podičiti jest završetak gradnje zidanoga mosta ispred Kopnenih vrata. To je sada postalo već ritualno snimanje. Andrović i Goldstein postavljaju kameru na isto mjesto koje je prije 14 godina odabrao Dragutin Parčić, a ubrzo nakon njega i Anonimni majstor, ali na nešto višoj razini da bi se što jasnije naglasili novi, čvrsti način premošćivanja kanala. Na tome su mjestu mogli držati snimanje pod nadzorom, pa su ispred Vrata postavili skupinu policajaca koji sugeriraju intimnost svakodnevice, ali istodobno  djeluju i kao citat postojeće litografske prakse. Na litografiji Vicenza Poireta (1813 - 1868) iz 1840, primjerice, nacrtan je vrlo živ promet ljudi i stoke na tome mjestu [2137]. No fotografija ne bi bila to što jest kada na njoj ne bi štogod izmaknulo nadzoru, kao što su to u ovom slučaju napola presječena kola i neoštro registrirani dijelovi jedara na lijevoj strani slike.

 

Snimatelji su pratili cara na cijelome putu u Šibeniku, Splitu, Sinju, Omišu, Hvaru, Visu, Dubrovniku, Kotoru, Risnu, Perastu i Dragalju. Car je sa svitom posjetio i slapove Krke, ali na slici nema ni njega ni svite. Nema nikoga. Samo slapovi kao mjesto „dostojno njegove nazočnosti“. Slapovi nisu slučajno prikazani na dvjema slikama, bez obzira što nije snimljen posjet cara. Građanski je stalež bio neizmjerno ponosan na njihovu izvanrednu ljepotu i dobro je shvaćao veličinu njihovih turističkih  potencijala. Stoga nije čudno da su u ranoj zadarskoj fotografiji, - vezanoj nepopustljivo za građane, grad, i gradske motive - prve pejzažne snimke nastale na Slapovima Krke. Na jednoj su slici frontalno snimljeni Slapovi kao iskonski, biblijski pejzaž. Samo tri elementa: voda, zemlja i zrak. Nebo bez oblaka dominira gornjom polovicom slike, potencirajući spokoj izvan vremena i prostora. Druga je slika nešto kompleksnija. Snimljena je iz više vizure i uključuje prodor kulture u djevičansku prirodu - zgrade u donjem desnom kutu. Cijeli je prostor obrubljen surovim golim brdima. Njihov svjetliji ton, na kojemu se u daljini oštro ocrtavaju jablani, pojačava dojam dubine. Uopće, stupanj vladanja likovnim konvencijama, nedostatak bilo kakva romantičarskoga ozračja, a još više topografska pouzdanost, pokazuju da će fotografija uskoro potpuno potisnuti grafičke tehnike iz putopisnih ilustracija. U tome je smislu zanimljivo usporediti prve fotografije Slapova Krke s litografskom praksom, primjerice kromolitografijom u knjizi Dalmatien Franza Pettera iz 1841.

 

Na identičan je način riješeno i snimanje posjeta cara Sinju. Trčanje alke, dakako, nije se moglo snimiti zbog tehničkih razloga, pa je snimljeno mnoštvo okupljeno oko prostora za trčanje, a na drugoj slici alkari s konjima i momcima ispod sinjske utvrde. To načelo sugestije često je korišteno u Albumu: brodovi pod galama u šibenskoj luci, slavoluk s mnoštvom na Solinskoj cesti u Splitu, ulazak kočija u Dubrovnik, slavoluk u Hvaru itd. Formula se osobito često ponavlja u Boki Kotorskoj kojoj je posvećen dosta prostora ne samo zbog njezine vizualne atraktivnosti već zacijelo i zbog Androvićeva sentimentalna odnosa prema njoj. Upravo taj dio Albuma najčešće priziva u sjećanje djela putopisnih crtača (Jakob Alt, Johann Högelmüller) i nameće međusobne poredbe. S jedne strane, Andrović i Goldstein potvrđuju da fotografija stječe legitimitet tradicionalnih grafičkih vještina, a s druge strane grafičke tehnike umnožavanja povlače se pred fotografijom koja postaje sve pouzdanijom, jednostavnijom i jeftinijom. Uz to, građanin više cijeni fotografsku izvornost od litografske maštovitosti.   

Nova riva, 1875.

 

Album svjetlopisni ne pati od početničkih slabosti takve vrste nakladništva. To je djelo vrlo čvrsta i dosljedno provedena koncepta. Uz vješt način snimanja svečanih dočeka cara u pojedinim mjestima, ukazivanja na bogatu arhitektonsku baštinu i na prirodne ljepote Pokrajine, autori su spretno iskoristili prigodu da bi skrenuli pozornost na njezina moderna gospodarska pregnuća, manifestirana modernizacijom ceste i mosta ispred Kopnenih vrata, gradnjom Nove obale u Zadru ili porinućem trgovačkoga broda u Dubrovniku. Album je zapravo pun fotografskih, dokumentarnih u likovnih potakonsti, ali praktično nepoznat kulturnoj javnosti. Čak osam fotografija, kvalitetno reproduciranih 1994. u reprezentativnome katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj [2088A], podjednako govori o njegovu značenju i vrijednosti, ali i potrebi kritičkoga izdanje koje bi omogućilo svestraniju analizu. Na to upućuje i tržište antikviteta na kojem su početkom 1999. pojedinačne snimke iz toga albuma dosezale cijenu od 100 do 150 €.

 

Te su fotografije još uvijek zanimljive ne samo poradi svojih dokumentarnih, kulturoloških ili likovnih vrijednosti, već i poradi svojevrsne patine prošlosti, patetike svjedočenja, naivne samosvijesti i teatralnosti. One su neprijeporno pouzdane informacije iz prošlosti, ali je sve na njima, od teatralne režije do ritualna načina snimanja, sračunato na to da se stvori što dublji dojam o beskrajnom povjerenju podanika u stabilnost Carevine. Sve je na njima, rekao bi Walter Benjamin, učinjeno za vječnost. Ipak, Carevina se naposljetku raspala kao kula od karata. Samo su fotografije ostale svjedočiti o velikim iluzijama svojega doba [5761].

 

Nije poznato kada se Album svjetlopisni pojavio na tržištu niti kakav je bio odziv na predbilježbu, ali se zna da su autori u lipnju 1876. darovali po jedan reprezentativan primjerak caru Franji Josipu i careviću Rudolfu. Bilo bi suvišno upuštati se u nagađanje zašto su toliko kasnili s izradom albuma. Simptomatično je, međutim, da su ga napravili neposredno nakon što je bečki dvor 4. ožujka 1876. Tomasu Buratu podijelio titulu carskoga i kraljevskoga dvorskoga fotografa [0053].

 

Iz carskoga je kabineta 6. kolovoza 1876. upućeno pismo zadarskome Namjesništvu, u kojemu piše: „Prema previšnjem nalogu njegova carskoga, kraljevskoga i apostolskoga veličanstva imam čast prenijeti molbu upućenu caru i prijestolonasljedniku u kojoj zadarski fotografi Andrović i Goldstein mole da se primi njihov album na spomen puta njegove visosti u Dalmaciju, s molbom da nam javite svoje mišljenje o tome koliko bi trebalo taj album platiti“. U namjesničkomu odgovoru stoji: „Nikola Andrović u Zadru i njegov ortak Goldstein izradili su album s 24 slike i tekstom na talijanskome i hrvatskome jeziku kao uspomenu na put njegove visosti cara u Dalmaciju 1875. Te slike prikazuju pojedine krajeve, prikazuju dolazak carev u Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik i Kotor, prikazuju svečanosti koje su održane u njegovu čast u Zadru i Šibeniku i sl. Nakana je pohvalna, pa sve ako nije uvijek jasna, ipak se vidi lojalna svrha te publikacije i dobro je da su napravljene slike na spomen o carevu putu. Smatram kakao bi im trebalo platiti 100 forinti ili 20 zlatnih dukata“ [0054].

 

Posebnim, povjerljivim postupkom zatraženo je mišljenje kotarskoga poglavara Zadra, koji je 20. rujna 1876. izvijestio: „Nikola Andrović uživa vrlo dobar glas i njegovo je ponašanje u svakome pogledu hvale vrijedno. Vlasnik je ljekarne, koju sâm vodi, osobno natprosječne kulture, inteligentan kemičar i tehničar, te vrlo dobra imovinskoga stanja. Gospodin Goldstein je fotograf koji vodi Androvićevu fotografsku radionicu. Prilično inteligentan i dobra ponašanja, ali nema vlastite imovine“. Konačno 7. listopada iz Beča javljaju: „Njegova visost car primio je po jedan primjerak albuma koji su sastavili Nikola Andrović i Goldstein na spomen careva putovanja u Dalmaciju, za njegovu privatnu knjižnicu i za njegovu visost prijestolonasljednika te u znak zahvalnosti odobrio iznos od 20 zlatnih dukata. Imam čast, s pozivom na štovani dopis od 1. o. mj, taj iznos priložiti ovome dopisu s molbom da uredu kabineta potvrdite primitak“ [0054].

 

Čini se da je ta ugledna i ne malena nagrada bila razlogom prekida poslovne suradnje Androvića i Goldsteina. U zadarskome godišnjaku Il Rammentatore Dalmato za 1877. godinu (s podacima iz 1876) objavljena je reklama fotografskoga studija pod nazivom Stabilimento Fotografico di N. Andrović. Goldstein se dakle više ne spominje. Događaj što je prethodio raskidu suradnje previše je velik da se ne bi u njemu krio začetak nesporazuma. Pratiti cara gotovo mjesec dana na putu od Zadra do Kotora, ustrojiti prijevoz snimatelja i opreme, osigurati smještaj, snimanje, laboratorijsku obradu, te - konačno - izradu određena broja albuma s fotografijama neuobičajeno velika formata, sve je to zahtijevalo dosta krupna ulaganja na duže vrijeme. Pripravan novac  jamačno nije mogao imati Goldstein (koji „nema vlastite imovine“), već Andrović (koji je bio „vrlo dobra imovinskoga stanja“).

 

Podjednako bi moglo biti prijepornim i pitanje autorstva, s obzirom na osobni angažman oko snimanja i kopiranja fotografija. U Albumu se može vrlo lako uočiti razlika među fotografijama, osobito u tonalitetu. Mnogo ljepši izgled i briljantnu boju kestena imaju pejzaži i vedute, dok su snimke događaja sve odreda ciglasto-žućkaste i slaba kontrasta. Kao da nisu rađene istim postupkom. Kontrast, boja i tonalitet na fotografijama bolje kakvoće sliče Androvićevu portretu dr. Mihe Klaića u zadarskom Državnom arhivu (kat. br. 30/O). Žućkaste fotografije, pak, podsjećaju na Goldsteinove portrete, rađene prije dolaska u Zadar, ali i nakon odlaska iz Zadra. Na intenzitet i boju tona utječe način toniranja, s obzirom na količinu zlata u toneru. Fotografije iz radionice Tomasa Burata uvijek su izgledale neusporedivo briljantnije od onih što ih je radio Goldstein.

 

Time se ne želi reći da je fotografije boje kestena u Albumu radio Andrović, a one boje sirove cigle Goldstein. Da bi se tako što utvrdilo trebalo bi provesti vrlo kompleksnu analizu. Želi se samo skrenuti pozornost na razliku, njezine moguće uzroke i eventualne posljedice što su se manifestirale raskidom poslovne suradnje. Kada je trebalo učiniti konačan obračun, ili još delikatnije, podijeliti carsku nagradu od 20 zlatnih dukata, nije se mogao izmjeriti pojedinačan prinos svakoga od dionika poslovnoga pothvata. Kako drukčije protumačiti zašto je atelijer Andrović-Goldstein prestao raditi neposredno nakon podjele carske nagrade, točnije u drugoj polovici 1876. godine?

 

Čini se da je i Androvićevo zanimanje za fotografski posao naglo splasnulo. Vjerojatno zbog toga što je upravo tada (1877. godine) renovirao ljekarnu [5137] i počeo graditi obiteljsku kuću na Brodarici (Obala kneza Trpimira), koja sada nosi broj 4 [5135, 1071]. Uz to, od 1869. bio je ravnateljem zadarske Tvornice stakla [1016], a od 1874. sudac porotnik [5097]. Možda je već 1877. ili najkasnije 1878. posve napustio fotografiju.

 

Njegov se atelijer ne spominje u gradskome vodiču iz 1878. [2008], a sredinom veljače 1879. u novinama se pojavio oglas neobična sadržaja: „Fotografi Abt & Goldstein, izumitelji fotografije na svili i platnu, budući su u prolazu u ovome gradu samo nekoliko dana, pozivaju izobraženu i štovanu javnost i proslavljenu vojnu posadu, zaljubljenike u ovu umjetnost, da iskoriste ovu prigodu i najsuvremeniju novost, a to je oleografija u minijaturi prema bilo kojoj fotografiji, čak i staroj, koja se izvodi finoćom i preciznošću kakva do sada nikada nije bila prakticirana. Uz to, daju poduku ove vrste gospodi i gospođama, čak i onima koji ne znaju slikarstvo, u samo tri lekcije i jamče uspjeh. Prebivaju i rade u Ulici sv. Šime, br. 235“ [5151].

 

Hinko Abp spominje se kao karlovački fotograf sedamdesetih i osamdesetih godina [2051]. Nije poznato je li s tim poslovnim pokušajem imala kakve veze riječka trgovina galanterijskom robom u kojoj su se, uz ostalo, prodavale oleografije i fotografije [2101]. Otvorio ju je 1877. tršćanski fotograf Ferdinand Ramann [4016, 7034], koji je 1853. nakratko radio u Zagrebu i Ljubljani [2051, 7084]. Goldstein ga je nedvojbeno morao upoznati u Trstu.

 

Dakle, ondje gdje je nekada radila Emanula Schlenkrich, potom Nikola Andrović (1868 - 1873), tada Andrović-Goldstein (1874 - 1876), pa opet sam Andrović (1876 - 1877 ili 1878), sada se pojavila tvrtka Abt & Goldstein. Andrović se potpuno posvetio farmaciji i kemofarmaciji, postavljajući temelje industrijskom načinu proizvodnje u toj grani zadarskoga gospodarstva [5159, 2050]. Njegovi su pripravci nagrađivani visokim priznanjima na izložbama diljem Europe, posebice u Trstu, Napulju, Beču, Parizu, Zagrebu [5210, 2050]

 

Godine 1884. ljekarnu je zahvatio manji požar [5171], ali onaj koji je izbio u rujnu 1885. bio je katastrofalan [5174, 5176 - 5179, 2010]: „U nedjelju popodne upalila se u gradu trokatnica ljekara Androvića. Vatra je buknula u potkrovlju te u malo vremena uzela toliko maha da ju nadošli vatrogascim i vojnicim nije bilo moguće ugušiti. Poslje nekoliko sati, u kasnoj noći kuća je bila sva u jednom plamenu. Tavani su svi izgorili. Nije spasena ni ljekarna na prizemlju. Kuća je bila osigurana. Vatre je nestalo stopro u ponedjeljak u jutro. Srećom se nije uhvatila bližnjih kuća. Pri osamljenju vatre, i sahranjivanju pokućstva zauzeli su se svojski vatrogasci, vojnici i mnogobrojno građanstvo“ [5175]. Vrlo brzo Andrović je obnovio ljekarnu u atraktivnome pseudomaurskome slogu.          

 

Nikola Andrović umro je 4. ožujka 1895. godine [5270]. Osam dana prije Josipa Brčića! Počiva odmah na ulazu u stari dio zadarskoga Gradskog groblja, Sekcija A, Polje IV, Grobnica br. 11 (2061). U novinama je, uz ostalo, objavljeno: „Pokojnik je zaslužno uživao dobar glas u svojoj struci. Poduzetan, radin, savjestan, stekao je time dobro ime i imućno stanje. Jučer je obavljen svečan pokop uz nazočnost svih redova građana i uz opću žalost“ [5266]. U drugom nekrologu rečeno je da je bio „čovjeka velikoga obrtničkoga ugleda i iznimne kulture. Po njemu su poznati mnogi farmaceutski pripravci, a naš grad uljepšan bogatom i elegantnom ljekarnom“ [5267].

 

Ostavio je „solidno sređenu i vođenu ljekarnu i kemijsko-industrijski laboratorij“ [2050], a njegov sin Petar (1866 - 1930) i unuk Edvin (1896 - 1973) nastavili su uspješno razvijati poslove. Petar je diplomirao farmaciju u Grazu 1887, a Edvin postigao stupanj inž. kemije u Baltimoru (SAD) i doktora znanosti u Rimu. I oni su kao i Nikola bili dosljedni hrvatski domoljubi. Edvin je prošao tešku torturu u doba talijanskoga fašizma, pa je kao uzorit antifašist i domoljub biran za prvoga gradonačelnika Zadra nakon njegova pripojenja Republici Hrvatskoj te za zastupnika u hrvatskome Saboru [2050].

 

Cjelokupna obiteljska imovina, stečena marom triju generacija, uništena je u bombardiranju Zadra u Drugome svjetskom ratu ili kolektivizirana u poratnoj uspostavi socijalističke vlasti. Ostala je samo obiteljska kuća na Obali kneza Trpimira, broj 4. Praunuk Nikole Androvića, Edvin mlađi (rođen 1928), umro je 1995. godine.

 

Josip Goldstein, pak, ubrzo je napustio Zadar nakon što je bez uspjeha pokušao obnoviti poslovanje u starom Androvićevu atelijeru pokraj sv. Šime. Iskazao se kao „najpopularniji i najdjelatniji splitski fotograf“ koji je snimao „cijele dvije generacije građana i njihov grad, od početka osamdesetih, pa do nakon prvog rata“ [2092]. Čini se da je u Splitu otvorio atelijer najkasnije 1880. Ta je godina zabilježena na jednoj njegovoj fotografiji u Muzeju grada Splita [3057]. Zadarske su ga novine spomenule još samo 1896. kada je, u povodu smrti Mihe Klaića, pustio u prodaju njegove fotografije: „Splitski fotograf Goldštain izradio je slika pokojnoga Klaića u velikom i malom formatu, koje se mogu uz vrlo jeftinu cienu nabaviti“ [5286]. Umro je 1930. godine.

 

Njegovu osebujnu obrtničku figuru literarno je evocirao Luciano Morpurgo [2159], sinovac poznatoga splitskoga knjižara i narodnjaka Vida Morpurga, u priči La piccola amica, objavljenoj 1938. u knjizi Quando ero fanciullo [2025]. Među dvama svjetskim ratovima atelijer je nastavio poslovati pod upravom Goldsteinovih unuka. Zadnja uspomena na nj, dva sanduka starih staklenih negativa bačena su u more početkom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća [3057]. Atelijer, pod vodstvom unuke Violete Goldstein, preseljen je 1953. iz Šubićeve u Zadarsku ulicu, gdje 1960. prestao raditi [2159].