Ratni dokumenti

Maleni grad, uspavan u dubokoj pozadini velikih ratnih okršaja, odjednom se, od rujna 1943. našao i vihoru Drugoga svjetskog rata. Kapitulacijom Italije dospio je pod njemačku vojnu okupaciju, a savezničkim zaposjedanjem južne Italije postao je lakom metom njihova Sredozemnoga ratnog zrakoplovstva (MAAF) Od početka studenoga 1943. do konca listopada 1944. pretrpio je sedam teških, razornih bombardiranja i 18 lakših napada. 

 

U toj novoj tehnologiji smrti rabio se, uz ostalo, sofisticirani fotografski postupak. Precizne zračne snimke Zadra, napravljene 27. svibnja 1943, poslužile su za izradu karte bombarderskoga cilja, a posljedice pojedinih bombarderskih napada, čak i noćnih, pedantno su registrirane fotografskim snimkama. Zanimljivo je da je među vojnim časnicima koji su u Italiji analizirali te fotografije bio i Beaumont Newhall, poznati povjesničar fotografije i legendarni ravnatelj glasovitoga Odjela fotografije u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku [7049]. Tko zna, možda su kroz njegove ruke prošle i neke od zadarskih ratnih fotografija?

 

U svakom slučaju, daleko od Zadra stvorene su neponovljive kolekcije zračnih fotografija iznimne dokumentarne vrijednosti, ali i začudne poetike konstruktivističkoga sloga. Sklonost nove fotografije da, uz ostalo, pronalazi nepoznate vizure, kao što je primjerice ptičja perspektiva koja asocira dojam tehničkoga nacrta ili građevinskoga projekta, ulazi u kroniku zadarske fotografije na sarkastičan način. Ne kao djelo zadarskih snimatelja već kao rezultat rada automatskih kamera savezničkoga ratnog zrakoplovstva koje je razaralo Grad. 

 

Pohranjene su u Zrakoplovnoj bazi Maxwell, u državi Alabami, a kopije na mikrofilmu u Državnom arhivu u Washingtonu. Druga, daleko veća kolekcija nalazi se u Odjelu za geografiju Sveučilišta Keel u Velikoj Britaniji. Od svega toga, prije 1984. u Zadru su bile poznate samo jedna ili dvije fotografije, a od tada njih tridesetak. Neke od njih predočene su 20 godina kasnije na izložbi Savezničko bombardiranje Zadra [4088]. 

 

Kada su se u noći, 30. listopada 1944, iz posve uništenoga Zadra povukle njemačke okupacijske snage, a sljedeće jutro u nj ušle postrojbe hrvatskoga antifašističkog pokreta otpora, praktično je provedeno njegovo pripajanje Republici Hrvatskoj. Bio je međutim posve uništen. Duhovno i fizički. Od 1918, u 26 godina treći puta je promjenio državnu zastavu (ne računajući njemačku okupaciju), doživio drugi egzodus stanovništva, ovaj put talijanskoga, i na koncu pretrpio nezapamćeno razaranje. Kada se uzme u obzir da je prema popisu, 17. ožujka 1945. na Poluotoku živjelo tek tisuću ljudi, a u ostalim rubnim područjima još njih 7,7 tisuće, postaje jasno da je Grad ostao bez autohtonoga življa, a time bez gradske memorije i osjećaja identiteta.

 

Nevjerojatno, prvi civilizirani događaji u toj posvemašnjoj pustoši bile su javne kulturne priredabe. Već 6. prosinca 1944, nakon dviju kazališnih predstava, Fotografska sekcija Propagandnog odjela Oblasnoga narodnooslobodilačkog odbora Dalmacije priredila je izložbu pod nazivom Narodnooslobodilačka borba naših naroda. Održana je u tzv. Turskoj kući na Murvičkoj cesti (Casa dei Turchi, službeno: La Casa dell´Ospitalita Fascista). U Znanstvenoj knjižnici sačuvan je izvorni plakat [4035]. O slikama i snimateljima nisu ostale zabilježene potankosti, ali su se stariji zadarski fotografi sjećali da je na postavljanju izložbe, uz ostale, bio angažiran Ivan Jeričević, dok je na čelu Sekcije stajao fotograf Bačić iz Raba.

 

Od posebnoga je značenja, međutim, bilo to što je tada u Zadru boravio partizanski ratni fotoreporter Ante Roca koji je snimio seriju fotografija porušenoga Grada. Na tu se činjenicu nitko nije osvrtao punih 37 godina. Trebalo je čekati sve do 1981. da u Zadru bude upriličena samostalna Rocina izložba. O njoj je, među ostalim, tada zabilježeno: 

 

„Istodobno dok je Zadar godinama tragao za cjelovitijom fotodokumentacijom o svojem tragičnom razaranju u II svjetskom ratu, dio najvrijednije kolekcije upravo takvih fotografija zagrebačkog majstora Ante Roce tražio je svoj identitet po izlagačkim salonima umjetničke fotografije. Krug obostranog traganja zatvorio se u zadarskoj Gradskoj loži na Rocinoj samostalnoj izložbi pod nazivom ˝Zadar 1944˝. Tom izložbom, na jednoj strani, Zadar je napokon pronašao autentično svjedočanstvo o svojem izgledu neposredno nakon oslobođenja, a na drugoj, još je jednom potvrđeno da je za fotografiju mnogo važnija njezina autentičnost, nego (tradicionalna) umjetnička superstruktura“ [5764].

Ante Roca, Kalelarga, 1944.

 

Ante Roca rođen je 1905. u Vodicama. Fotografijom se počeo baviti sa 16 godina, tako da je 1943. otišao u rat s fotoaparatom. Nakon rata često je priređivao samostalne izložbe i nastupao na skupnim priredbama u zemlji i inozemstvu s fotografijama iz ciklusa koji je nazvao Svjetlo na pepelu. Umro je u Zagrebu 1990. Bio je kandidat za zvanje Artist FIAP (Federation internationale de l’Art photographique). Sedamdeset i sedam fotografija s izložbe Zadar 1944, uglavnom velikoga formata, ostale su pohranjene u zadarskome Narodnom muzeju koji je kasnije pribavio i negative. Pripadaju izložcima koji su vrlo često izlagani, posebice na izložbama Zadar 1945 – Kulturna zbivanja [4037], Dvadeseto stoljeće u Zadru [4060] ili Savezničko bombardiranje Zadra [4088]. Godine 1982. pedesetak fotografija izloženo je u talijanskome gradu Reggio Emiliji, gdje su neovlašteno presnimljene, da bi 2001. dijelom bile objavljene u knjizi o bombardiranju Zadra pod naslovom … Vennero dal Cielo [2143], ali bez navođenja autora.

 

Zadar Ante Roce grad je pustoši i smrti. U njemu žestoka velebitska bura zviždi kroz izvaljena prozorska okna kao kroz šuplje očne duplje, a na jedva raskrčenim trgovima stoji nekoliko ljudskih figura ili promakne koja zakrabuljena spodoba. To je Grad koji se, kako je pisao Enzo Betizza u romanu Egzil, pretvorio „u gomilu pougljenih ostataka. Poprimio je izgled prazne i spljoštene ruševine, tu i tamo nareskan i zupčast, neprepoznatljiv, posve bezizrazan, beživotan“.

 

Roca je osjetio značenje mjesta i trenutka. Shvatio je da mora biti svjedokom. U tome smislu njegove su fotografije autentični dokumenti, često spontani i uvjerljivi. „Ono što danas uzbuđuje gledaoca pred Rocinim fotografijama“, primijećeno je 1981, „ono što iz njih zrači i komunicira s današnjim gledaocem, ono u što se vjeruje na tim slikama, nije umjetnost autora, već uvjerljivost njegova svjedočenja, istinitost njegova dokumenta (…) Njegove fotografije privlače pažnju neposrednošću i uvjerljivošču, one su povezane s događajem a ne s autorom (…)“ [5764]

Vice Stojan

 

No želio je postići i više od toga. Želio je pretvoriti konkretno u opće, ostaviti umjetnički dojam. Još je uvijek, kao da dolazi iz devetnaestog stoljeća, dvojio među Istinom i Ljepotom. Tragao je za ruševinom svih ruševina. Izdvajao je pojedine atraktivne ostatke višekatnica koje prkose zakonima fizike i nastojao ih pretvoriti u likovne simbole razaranja i ništavila. U tome nevjerojatno podsjeća na ljude u romanu Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, koji „zastaju kod teže postradalih predjela; zadivljuju ih grdno upropaštene ili čudesno nepovrijeđene građevine, odasjele i nagnute fasade, koje kao da su se predomislile i zastale u padu, ili pošteđen luster koji mirno visi u prepolovljenoj sobi“. Zanimljivo je međutim da Roca ništa ne govori o tim stanovnicima i o tome da su živjeli u labirintima ruševina kao ljudi-miševi. Nije ga zanimao socijalni aspekt grada ruševina.

 

Njegove bi fotografije vrijedilo usporediti s grafikama Ede Murtića, nastalima također u Zadru, u isto vrijeme. I one su pohranjene u zadarskome Narodnom muzeju. Na njima zacijelo nitko neće pokušati identificirati zgrade od kojih su ostale samo tajanstvene grafičke forme, kao što će na istoj takvoj Rocinoj fotografiji uporno tragati za predloškom. Slika je uvijek umjetnina, a fotografija, čak i kada želi biti likovnom umjetninom, ostaje dokaz. Zbog toga zadarski korpus Ante Roce treba promatrati kao cjelinu, onako kako je nastao, u dahu, a ne kao pojedinačne etide. Duh cjeline nosi sve oznake realizma nove fotografije, ali se gdjekad koleba između dokumenta i umjetničkih ambicija salonske fotografije. Ta će dvojba pratiti dobar dio zadarskih fotografa (i ne samo njih) narednih pedesetak godina.

 

Za razliku od Roce, Vincenzo Stojan koji je preživio zadarsku Kalvariju nije na fotografijama zaobilazio sugrađane. Njegov je opus još uvijek praktično nepoznat. Objavljeno je samo tridesetak fotografija u knjizi Zara dai bombardamenti all´esodo [2064]. Rođen je u Zadru 27. ožujka 1906. Poznavao ga je cijeli Grad. Zvali su ga, kako piše dr. Oddone Talpo, Šaiba (vijak, navrtka), „zacijelo zbog njegova asimetrična izgleda. Pasionirani fotografski amater. Činovnik, vjerojatno u gradskoj upravi, dobro poznat među učenicima zbog iznimne sposobnosti za poduku iz matematike“ [4508.

 

Slično je pisao i Nerino Rismondo - Rime: „Vincenzo Stojan bio je najpoznatija zadarska figura, osobito među školskom populacijom, zbog triju osobina: zbog nadimka Vice Šajba, zbog posebnoga načina hoda i govora, i zbog darovitoga držanja repeticija iz matematike (…) Bio je zaposlen u Elektri, ne znam koji je posao radio. Za sve članove obitelji Stojan znalo se da su bili vatreni republikanci. Možda čak preciznije, mazzinijevci. A u Zadru, u biti kraljevsko-savojski opredijeljenome, taj stav, koji je mogao biti najtalijanskiji, čak kada je i protiv kralja, ulijevao je osjećaj divljenja. Zbunjujuće. Ne bih želio pogriješiti i reći ono što nije točno, ali imam dojam da su se u prvim poslijeratnim godinama republikanci držali malo ˝na svoju˝, čak i prema fašistima. Vice je bio ponešto nemaran u odijevanju. Znalo se, uz to, da je bio veliki šetač. Držanje, način govora i gestikulacija, sve je od njega činilo osobu ˝svoje vrste˝. Popularnu figuru (…)“ [5801A].

 

Ekspresivniji portret, ali i nešto drukčija kvalifikacija Stojanova političkoga habitusa izrasta iz sjećanja Ferruccia Predolina: „Svojim karakterom, svojim izgledom, svojim držanjem puno je podsjećao na francuskoga glumca Fernandela u ulozi Don Camilla. Zauzet od jutra do večeri lekcijama koje je davao čak i kolektivno, povremeno je bivao viđan kako prolazi Kalelargom brzinom maratonskog trkača, s torbom nabreklom od spisa pod rukom. Dijelio je pozdrave lijevo i desno, a da ne bi prepoznao ljude. Hinio je da je ozbiljno kratkovidan i tvrdoglavo odbijao bilo kakvu vrstu naočala. Svojim učenicima, koji su ga, znajući da su njegove političke ideje protiv režima, provokativno pozdravljali rimskim pozdravom, odgovarao bi žestokim ˝skidanjem bogova˝ (hrvatskim psovkama) i oštrim napadima, ali u polemičnome tonu, koji je bio više u skladu s njihovim šalama nego s istinskom srđbom“ [3057A].

 

Kako je bio nemaran prema svojem izgledu, tako nije patio da mu fotografski kadar bude likovno uredan, ali je vrlo pažljivo, reklo bi se čak emocionalno birao sadržaj slike. To su uvijek motivi koje Zadrani mogu prepoznati bez obzira na stupanj razorenosti. Primjerice, tko ne pozna stari Zadar neće mu biti jasno zašto su snimljeni ostaci betonskih stupova u moru ispred tvornice Luxardo (sada Maraska). Zato što su na tim stupovima bile društvene prostorije veslačkoga društva Diadora, jednoga od kultnih sastajališta Stojanove generacije. Stojan se, također, služi do tada nepoznatom fotografskom retorikom – ironijom. Snimio je posve neartikulirane ruine neke zgrade na kojoj se nadmeću dva natpisa s imenom iste ulice, Via Malta i Ulica Edvarda Kardelja, a ulice praktično nigdje nema. Samo ruševine.

 

Svi su snimatelji bili impresionirani razvalinama, svi su snimali unakaženo lice Grada, snimao ga je i Stojan, ali on je snimao i ono što je na neobjašnjiv način ostalo netaknutim. Jedini je primijetio (i snimio) da su u teško oštećenoj katedrali sv. Stošije nekim čudom kipovi svetaca ostali na svojim mjestima. Nije snimao nasumce, u prolazu. Živio je u svojemu Gradu, sa svojim preživjelim sugrađanima koji se na njegovim slikama ne pojavljuju slučajno. Istina, najčešće su snimljeni na pogrebima. Možda zbog izbora slika za knjigu u kojoj su objavljene.

 

Jedna je međutim drukčija od svih ostalih. Snimljena je na porušenu gatu na Novoj obali. Čovjek u pedantno zakopčanu ogrtaču, s torbom za spise u ruci, očito uredan građanin, zagledan u polupotopljenu podrtinu broda, vodi nijemi razgovor s nekim ratnim utvarama. Svi sudionici diskursa – građanin, brodska podrtina i ruševine gata - međusobno su čvrsto povezani. Čovjek je u sredini pozornice, ali se ne drži junački, nije pobjednik. Osamljen je i zamišljen. Njegovo držanje izrasta u znamen svih preživjelih Zadrana koji polupotopljeni brod šokirano promatraju kao svoj uništeni Grad. To više nije obična dokumentarna fotografija već komentar ili prosudba događaja.

Vice Stojan, Gat na Novoj Rivi

 

Šteta što je Vice Stojan napustio fotografiju. Godine 1947. iselio je u Milano. Ondje više nije imao volje fotografirati, ali je konačno diplomirao matematiku. Preminuo je 6. ožujka 1985. godine. Filmovi su sačuvani u obiteljskome arhivu. Nije poznato zašto nisu rabljeni u knjizi … je Povijesnom muzeju u Zagrebu (Zbirka fotografija, filmova i negativa) 24 Stojanove fotografije iz 1944. godine.

 

Kao da je bilo suđeno da se zadarske ratne fotografije otkrivaju postupno i dugo nakon rata. Godine 1984. u splitskome tjedniku Nedjeljna Dalmacija objavljeno je da u Ljubljani postoji cijeli „rudnik“ takvih fotografija [5784]. Bile su pohranjene u ondašnjem Muzeju narodne revolucije Slovenije.

 

Boraveći na čelu slovenskoga partizanskoga saniteta u Zadru, od veljače do svibnja 1945, akademik, liječnik i pravnik dr. Janez Milčinski (1913 – 1993) zabilježio je na tri leica filma vizualne dojmove o porušenome Gradu. Snimao je uglavnom život u vojnoj bolnici koja je bila smještena u hotelu Zagreb. „Samo sam jednom uspio prošetati Zadrom, odnosno poluotokom“, sjećao se 40 godina kasnije [5801]. Od ožujka do lipnja 1945. kroz Zadar su prolazili slovenski ratni fotoreporteri koji također nisu mogli ostati ravnodušni prema gradu ruševina. Albert Kos snimao je gostovanje Slovenskoga narodnog kazališta u Zadru i prvi Tjedan kulture u ožujku 1945. Uz njegove snimke sačuvane su i kolekcije Edija Šelhausa i Vladimira Klausa – Klisa.

Dr. Janez Milčinski, Gat na Novoj obali, 1945.

 

Filmovi ratnih slovenskih snimatelja uredno su pohranjeni u Ljubljani, tako da zadarskome Narodnom muzeju nije bilo teško 1985. pribaviti čak 685 fotografija iz te bogate kolekcije. Slično je postupila i Znanstvena knjižnica. No slike time nisu postale dostupnije javnosti. Rabljene su pojedinačno i povremeno na izložbama, posebno na izložbi Savezničko bombardiranje Zadra [4088], ali nikada nisu predočene kao zasebna cjelina. Jedino je Nedjeljna Dalmacija objavila 10 snimaka dr. Milčinskoga, koje pokazuju da je njegov Zadar podjednako Grad ruševina, kao i onaj na slikama Ante Roce i Vice Stojana. Milčinski međutim vrlo dobro osjeća da se život vraća među ruševine. On ne snima pogrebne povorke već razliku između radne živosti među mladim vojnicima ispred bolnice i neke čudne obamrlosti među civilima pod zubatim zimskim suncem na Narodnom trgu.

 

Identičan motiv i gotovo identičan način snimanja poslužio je dr. Milčinskome da izrazi posve drukčiji osjećaj nego Vice Stojan. Ondje gdje je na slici Vice Stojana građanin duboko zamišljen nad polupotopljenom podrtinom broda na Novoj obali, u Milčinskoga sjede mladi vojnik i djevojka. Nisu zamišljeni. Radosni su. Ne gledaju u potopljeni brod. Okrenuli su mu leđa. Na zapovjedničkome mostu broda vidi se oznaka njemačke Ratne mornarice. U Milčinskoga, dakle, brod nije metafora porušenoga Zadra već njemačkoga ratnoga stroja pred neopozivim potonućem.

Ratko Novak, 1958.

 

Kao sve ostale, tako je i kolekcija Ratka Novaka, za koju se u Zadru dobro znalo da postoji, morala čekati sve do 1979. godine da bude predočena na izložbi Zadar 1944 – 1979. Novak je rođen 1914. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Naukovao je u svojega ujaka, šibenskoga fotografa Mate Cukrova. Rat ga je zatekao u Beogradu kao uličnoga snimatelja u atelijeru Lončarević. Transportiran krajem rata u Njemačku na prisilni rad, uspio je na putu kroz Hrvatsku pobjeći iz vlaka i domoći se Smilčića, gdje su živjeli roditelji njegove prve supruge. Uz njihovu je pomoć 1945. otvorio fotografski atelijer u Zadru, u današnjoj Ulici Elizabete Kotromanić, 2. Atelijer je nazvao Foto Jadran.

 

Društven, poduzetan i vedar, duhovit kao tipičan Velolučanin, Novak je brzo postao najpopularnijim fotografom u malenome i opustušenome Gradu. U njegov atelijer nije se dolazilo samo radi fotografiranja. Bilo je to svojevrsno okupljalište ljudi od duha, smijeha, šale i ćakula. Novaka su pak podjednako zanimali poslovi izvan atelijera. Već 1951. zagrebački časopis Naša fotografija objavio je njegovu snimku rimske statue ispred sv. Donata [3020A]. Slično Ciglianu, snimao je sve javne događaje, skupove, kazališne predstave i ono što je do tada bilo nepoznato, masovno čišćenje Poluotoka od ruševina. Na tim fotografijama ljudi u nepreglednim kolonama, čovjek do čovjeka, dodaju jedan drugome kamen po kamen, iz ruke u ruku. Raspoređeni po visokim hrpama razvalina, djeluju kao uzavrela masa mrava na porušenom mravinjaku ili kao ogromna hobotnica koja pruža krakove preko gradskih ruševina.

 

Nije to bio, kako se čini, poslijeratni pučki optimizam. Fotografija, veli Roland Barthes, nikada ne laže o postojanju stvari, ali može lagati o njihovu značenju. Bila je to tipična slika revolucionarnog zanosa što su je stvarali politički agitatori tzv. Narodne fronte. U njoj nikako nije bilo mjesta za Ratka Novaka. Svi su u Zadru dobro znali da je bio žestoki protivnik komunističkoga poretka, kao što je nekoć Vice Stojan bio protivnik fašističke vlasti. Uza sve to, ne bi se moglo tvrditi da je zbog toga 1964. zatvorio atelijer i otišao u New York. I ondje je radio fotografski posao. Vratio se u drugoj polovici osamdesetih godina. Preminuo je 1. kolovoza 1998.

 

Ratko Novak rano je napravio veliki album fotografija zadarskih ruševina i njihova čišćenja. Dugo je stajao u gradskome Poglavarstvu i bivao sve tanjim. Svatko je iz njega čupao ono što mu se svidjelo. Ostatak je spasio ondašnji ravnatelj Narodnog muzeja Valentin Uranija koji je privolio gradske vlasti da album pohrane u Muzej. Presnimke dijela toga albuma predočene su na izložbi 1979. godine. Kako su se pojavile u vrijeme kada se još vjerovalo da je fotografija neporeciv dokument i kada su domaće izložbe bile preplavljene dramatičnim artizmom i salonskim pikturalizmom honkonškog tipa, poslužile su kao povod za novinski ogled:  

 

„Kao potresno svjedočanstvo o razorenom gradu, ta je serija istodobno rijedak primjer neposredne i izvorne fotografije kojoj nije potreban nikakv komentar, jer sama po sebi predstavlja autentičan i rječit dokument. Te su fotografije doslovna reprezentacija stvarnosti. One ništa ne opisuju, ne komentiraju, ne interpretiraju, nego objektivno registriraju postojeće stanje stvari. Njihova snaga nije snaga umjetnosti, nego snaga dokumenta, iskaza, svjedočanstva, izvornog povijesnog materijala (…) Nije potreban nikakav poseban trud da bi se dokazalo da izgledaju neuredno, nesigurno i nepažljivo, da su nesređene, kaotične, samovoljno kadrirane, asimetrične i ambivalentne, da su više pokušaj nego domet, da im je loša kompozicija, forma, atmosfera, perspektiva, jednom rječju da su sirove kao i sam sadržaj koji prikazuju“ [5756].

 

Druga pojava tih fotografija u javnosti izazvala je skandal. Rabljene su, zajedno sa snimkama Ante Roce, 2001. godine na izložbi upriličenoj u okviru predizborne kampanje. Radilo o političkoj instrumentalizaciji bombardiranja Grada, pa je izložba postavljena nestručno, štoviše diletantski. Ne bi uopće bila vrijedna spomena da nije izazvala zanimljiv incident, zabilježen u novinama:

 

„Ogorčena Mafalda Novak burno je ragirala gledajući fotografije razorenog Zadra za koje je tvrdila da su fotografije njezinoga bivšeg supruga, poznatog zadarskog fotografa, pok. Ratka Novaka, iako to nigdje na izložbi nije zabilježeno, a kao autor je istaknut splitski fotograf Ante Roca. – Tražim apsolutnu satisfakciju i da se taj Roca, ako je živ, i Zadarski zeleni ispričaju zbog uvrede nanesene mome bivšem mužu u svim medijima, jer ću inače podići tužbu protiv njih, – kazala je vidno uzrujana Mafalda Novak“ [6202]. Dakako, Roca nije splitski fotograf, kao što Novak nije „zanat izučio kod uglednog zadarskog fotografa Jeričevića, kako je također navedeno u napisu.

 

Dio slika iz te kolekcije zadnji je put predočen 2004. godine na izložbi Savezničko bombardiranje Zadra [4088]. Ratko je Novak inače često pričao da je sačuvao negative i da ih je spreman ustupiti Muzeju ili gradskome Poglavarstvu. Do toga međutim nikada nije došlo. Danas se više ne zna što je s njima i u kakvome su stanju, ako uopće postoje. Navodno su u Veloj luci, ali to nije provjereno. Dio filmova sa snimkama jedriličarskoga kluba Uskok darovao je pasioniranome klupskom aktivistu Anti Iviću, a on fotografu Vjeki Suraću. Osobito veliku dokumentarnu vrijednost ima dio fotografija snimljenih u Narodnom kazalištu. Novak je od 1945. do 1957. bio takoreći službeni kazališni fotograf. Od ukupno 18 sezona operetnoga i dramskog ansambla snimio je najveći dio predstava u prvih 12 sezona. Dio je izložen 14. listopada 1960. u okviru proslave 15. obljetnice Kazališta, ali je izložba održana bez katalog. Greška je ispravljena 1985. godine, na izložbi u povodu 40. obljetnice osnutka Kazališta. Identificirano je i predstavljeno čak osamdesetak Novakovih fotografija. Među njima, nažalost, nisu bile i one prve, iz predstave Dundo Maroje, snimljene 1945. Zadnji put viđene su u Kazalištu 1973. i presnimljene, ali 1985. više nisu postojale. Veći broj Novakovih kazališnih fotografija reproduciran je u monografiji Pedeset godina Hrvatske kazališne kuće [2122], ali ime snimatelja nije navedeno. U Znanstvenoj knjižnici, pak, pohranjena je nekolicina snimaka različite tematike, nastalih od 1945. do 1950.

 

Ondje su također sačuvane fotografije o bombardiranju ili njegovim posljedicama još nekih fotografa i amatera, kao što su Ivan Jeričević, Gesta Jurković, Zvonimir Barbarić, Joso Špralja i Ante Brkan. U javnim zadarskim kolekcijama, pak, nema slika iz fonda bivše Agencije za fotodokumentaciju Hrvatske (sada u Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb). Njezini fotografi, među kojima je, prema sačuvanoj uspomeni, u Zadar dolazio Milan Pavić (1914 – 1986), napravili su velik broj snimaka postradaloga Grada i početaka njegove poslijeratne obnove. Sve u svemu, Zadar posjeduje impresivnu fotografsku dokumentacija o najvećem stradanju u novijoj povijesti. Nije jasno zašto bar dio tako vrijednih kolekcija nikada nije postao dostupan javnosti u tiskanoj formi.

Vjekoslav Surać, Ljetna uspomena, Šezdesete godine XX. st.

 

Djelatnost Ratka Novaka označila je prijelaza zadarske fotografije iz ratnoga u mirnodopsko razdoblje. Ubrzo iza njega atelijer je otvorio Joso Rubelj. Radio je samo godinu dana (1947 – 1948) u bivšem poslovnome prostoru Antonija Zanelle, na Trgu Petra Zoranića. O njemu nema nikakvih tragova. Puno je važnije da su 1948. u atelijeru Ratka Novaka završila obrtničku izobrazbu prva dva fotografa nove generacije, Joso Špralja i Vjekoslav Surać. Potonji je rođen u Murvici, 1929. Njegov atelijer u Barakovićevoj ulici, otvoren 1951. godine, još uvijek posluje. Postao je neka vrsta javne gradske institucije. U Zadru nema toga tko ne zna gdje je Foto Vjeko. Njegove slike ne rese umjetničke izložbe već obiteljske albume. Cijele su generacije Zadrana prošle kroz njegov atelijer, od slikanja za prvu pričest, vjenčanje ili osobnu iskaznicu, pa do portretiranja prvorođenca ili snimanja rastanka od najmilijih [5865]. 

 

Surać je nastavio poslovnu praksu Ratka Novaka. Uvijek je bio spreman snimati gradske događaje, manifestacije, radne akcije, proslave. Poslovno je preživio dramatične pretvorbe fotografske tehnike i tehnologije, koje su sve više mijenjale značenje obrtničke fotografije. Počeo je raditi kada su se u laboratoriju svako jutro pripravljale svježe kemikalije za razvijanje slaboosjetljivoga crnobijeloga fotografskog materijala i kada se snimalo na staklenim pločama (jedna ploča - jedan portret), dočekao je povlačenje iz prakse crnobijele fotografije, prijelaz na automatizirani kolor-postupak i konačno na digitalnu fotografiju.

 

S druge strane, on je jedna od karika u neprekinutome lancu domaćih fotografa u Zadru, koji započinje 1855. godine s Josipom Brčićem, a nastavlja se s Nikolom Androvićem, Tomasom Buratom, Eugeniem Hungerom, Jakovom Peručićem, Ivanom Jeričevićem i Ratkom Novakom. Bilo je logično što mu je Zadarska županije 1999. podijelila Nagradu za životno djelo [6121 - 6124, 6148, 6295].

Giuseppe Pino Möder, Battisimo in Abruzzo

 

Talijanski fotograf Giuseppe Pino Möder okupio je pedesetih godina skupinu fotografa pod nazivom Fotografi-Artisti koja je ostavila neizbrisiv trag u talijanskoj neorealičkoj fotografiji. Također je u malenom gradu Sant´Angelo (Pescara), točnije u bivšoj crkvi sv. Augustina, utemeljio Museo Abruzzese della Fotografia ili popularnije Moder Museum.

 

U tome ne bi bilo ništa neobično da Pino Möder nije rođen u Zadru, 17. studenog 1918. U Italiju se iselio za vrijeme Drugoga svjetskog rata, što bi trebalo značiti da je fotografski postupak upoznao u Zadru. Nastanio se u Pescari, gdje je radni vijek proveo kao bankovni činovnik i afirmirao se kao fotograf međunarodne reputacije. Umro je 4. studenog 1981. godine.

 

Nevjerojatno kako se o njemu u Zadru ništa ne zna. Zaboravilo se čak i to da je u rujnu 1979. izlagao u prizemnim prostorijama Konzervatorskog ureda (palača Grisogono-Vovo). Još više iznenađuje sličnost između njega i Zvonimira Brkana. Oba su bili bankovni činovnici i veliki fotografi. Oba su inicirali održavanje međunarodnih izložaba fotografije. Möder 1956. u Pescari, Brkan 1957. u Zadru.

 

Također su oba sudjelovali na brojnim nacionalnim i međunarodnim salonima fotografije i ondje pobirali prestižne nagrade. Möder je, primjerice, na XXV. fotografskoj izložbi u Moskvi, 1956, među tri tisuće fotografa iz cijelog svijeta osvojio premiju Hruščov, za fotografiju Battesimo in Abruzzo.

 

Pored toga što je okupio grupu Fotografi-Artisti, Möder je 1956. pristupio skupini Misa koja je kao članica FIAF-a nastavljala tradiciju glasovite Busole i okupljala ondašnje najistaknutije talijanske fotografe umjetničke orijentacije, kao što je primjerice Mario Giacomelli.

 

Godine 1963. objavio je fotomonografiju Abruzzo, 1975. Abbatia Sancti Clementis, a 1977. Arte Sacra in Abruzzo. Uz to i uz brojne druge kulturalne aktivnosti, 1973. osnovao je Fotodokumentacijski centar Abruzzo (CADOF).

 

Posthumna retrospektiva priređena mu je u rujnu 2001. u Pescari, a odabrani izložci uvršteni su u izložbe Collettiva di fotografi Abruzzi (San Remo, 2003), La fotografia in Italia 1945 - 1975 (Milano, 2010) i Il Paesaggio Italiano 1950 - 2000 (Pordenone, 2010). Također, u kolovozu 2010. godine njujoroška Filmska akademija priredila je izložbu pod nazivom Fotografija i neorealizam 1945 - 1965, u koju je među 130 izvornih fotografija uključila i dio Möderovih.

 

PS:

 

Na izložbi Talijanski pejzaž u fotografiji, 1950. - 2010, održanoj u Zadru u rujnu 2014, našla se i Möderova fotografija Battisimo in Abruzzo!