Prilozi

Čitatelju, jeste li ikada razmišljali ozbiljno o pošasti našega doba, to jest o fotografskoj bolesti? - Ne? - E, dobro, o tome sam ja mislio umjesto vas i došao do zaključka da je to teška, doista teška stvar!

Kao prvo, što je to fotografska bolest?

 

Fotografska je bolest nezasitna potreba pojedinca umnožavati svoj lik fotografiranjem.

 

Definicija mi izgleda dosta jasna i dosta dobro sročena.

 

Toliko da zadovoljim vlastito samoljublje.

 

Bolest se širi kao epidemija, a fotografi priželjkuju da preraste u zarazu.

 

Ne štedi nikoga. Što se tiče dobi, izgleda da do sada nisu pošteđena ni dojenčad, a oni koji obično još nemaju niti tri fiorina trče napraviti pola tuceta portreta da bi mogli uživati u nenadmašivoj ljepoti fotografije formata posjetnice.

 

Ustvari ta bolest cvjeta osobito u manje cijenjenom staležu posluge koja nalazi sredstva za plaćanje troškova te bolesti u novcu svojih gospodara, što uostalom i nije teško dosjetiti se: - toliko mesa i toliko brašna, toliko škroba i toliko pamuka, pretvorenih u slike namijenjene da stvore intimne užitke zaljubljenih koji, nezadovoljni da jedu na račun posluge, a ustvari njihovih gospodara jedu u slikama. Uglavnom posluga se stavila na visinu vremena i hoda neustrašivo putovima progresa.

 

Lijek za tu bolest još nije pronađen: možda će to učiniti vrijeme ili, još bolje, zasićenost koja će pobuditi gađenje prema vlastitoj fizionomiji i prema tuđim fizionomijama. Za sada napreduje kao glad: što se više jede, stvara veći tek.

 

Ista se osoba slika sjedeći sa šeširom na glavi, potom bez šešira, s knjigom u ruci, s cigaretom u ustima ili s naočalama na nosu itd. Nakon toga slijedi stojeće držanje: stojeći u kaputu, stojeći bez kaputa, stojeći prekriženih ruku na prsima (položaj paloga junaka), stojeći u čizmama i bičem u ruci (položaj junaka koji mora pasti) itd, itd.

 

Poželjeti izbrojiti sve poze što su ih sposobna zauzeti neka od tih stvorenja isto je kao poželjeti izbrojiti listove na stablima, zvijezde na nebu ili zrna pijeska u moru.

 

Za izraz lica postoji toliko fotografija iste osobe koliko ima različitih izraza uzbuđenja i strasti. Tako ćete naći gospodina toga i toga snimljena sada tužna, sada vedra, sada cinična, sada ponosita, sada strašna. Svi vjeruju da ostavljaju dojam i svi se drže izvještačeno: svi imaju lažan izraz lica što ga nije odredila njihova narav; riječju to su posuđena lica, to su priviđenja pod teretom simulacije sada jednoga sada drugoga osjećaja.

 

A koja je svrha toga velikoga truda?

 

Popuniti prazne prostore u albumu te ili one gospođe, toga ili onoga uglednika, vidjeti izložen vlastiti portret u izlogu na raskrižju ulica, među natpisom krčme i reklamne ploče.

 

Zadovoljstvo, ali čudno. Prije svega, fotografska manija žestoko napada financijski sustav, a potom stvara prostor za tisuće šala, tisuće ogovaranja, što je blaženstvo za klevetnike. Ako mi ne vjerujete zaustavite se nekoliko minuta ispred okvirâ s fotografijama što su postavljeni po gradu ili poslušajte razgovore koji se vode u kućama kada vam tkogod lista album, pa ćete to dobro osjetiti!

 

Na tim slikama, u tome albumu vidjet ćete neobične i smiješne skupine: ljubavnik pokraj muža, majka obitelji pokraj propale žene, ugledni gospodin pokraj lopova. A tada neka vas Bog sačuva pogana jezika!

 

- Ah! Evo slike gospođe A… Kakva antipatična osoba!

 

- Čini se da tako ne misle svi.

 

- Pha … Znam da gosp. B i gosp. C i slični drugi koje je ona usrećivala, ne dijele vaše mišljenje …

 

- A ona hulja od njezina muža koji ju je oženio!

 

- Pah! … Radi miraza!

 

- A tko je taj?

 

- Kako, zar ne prepoznajete njegov razbojnički lik? Pa to je gosp. D.

 

- Ah! Evo ih. Taj propali lopov … Da, da. Kako mu tako dobro ide?

 

- Guleći kožu svima koji mu dospiju pod noge.

 

Eto, čitatelju, posljedica fotografske bolesti. Zapravo nisu vrijedne truda. Ostaje još reći da ni ja nisam mogao izbjeći tome zlu, na što su me nagovorili drugi koji smatraju moj portret vrlo cijenjenim.

 

No, kako sam razboritiji od drugih, a i kako bi izbjegao bilo kakvu neugodnost, slikao sam se tako što sam okrenuo leđa fotografskom aparatu: dakle, izložio sam svoju stražnjicu i ništa više.

 

Prihvatite i vi taj način i možda se nećete pokajati.

 

Il Dalmata, 5, Zadar, 16. siječnja 1869, (1 - 2).

 

 

 

Nema savršenijega umjetnika od prirode (Humboldt) U ovom stoljeću u kojemu voda i ugljen prometuju robu i putnike nevjerojatnom brzinom; u kojemu pošta juri brzinom munje po žicama obješenima o stupove; u ovom stoljeću izuma, kada ljudska oštroumnost prodire šire u tminu nepoznatoga, i toliko napreduje da na kraju uspijeva u svojemu naumu, neće biti zgorega naše čitatelje upoznati s licem slikara - pa još kakva slikara!

Fotografija! Ta riječ mnogima neće biti nepoznata, jer svi su već imali prigodu vidjeti na gradskim uglovima velike okvire na kojima piše: Fotografski atelijer u ulici … itd. Mnogi su možda već sjeli pred kamere s objektivom i imaju brojne kopije svojega portreta i portrete svojih prijatelja.

 

Tako postavljeno, jamačno su se mnogi zapitali: kako se ti portreti prave?

 

Dakle, zamislio sam da bi baš Dalmata bio prikladna novina da se o to me nešto kaže.  A švedski je kemičar Scheele1 otkrio tvar, danas imenovanu srebro-klorid, koja ostaje bijelom ako se pohrani u tami, ali izvrgnuta svjetlu potpuno pocrni.

 

Mnogi će zacijelo već poznavati tu tvar: kao cjevčice slične olovki, koje kirurzima služe za „spaljivanje“ određenih rana, obično se zovu pakleni kamen, a nisu ništa drugo doli komadići rastopljenoga srebro-nitrata; ukoliko se njima dodirne vlažan prst - odmah se stvara crna mrlja izazvana srebro-nitratom koji se rastopio na prstu i potamnio od svjetla.

 

U fotografiji se ne rabi u tome obliku već kristaliziran poput soli. Dobiva se otapanjem čistoga srebra u dušičnoj kiselini; otopina se zatim koncentrira laganim isparavanjem, te na dnu posude ostaju kristali srebro-nitrata, koji se moraju čuvati u mraku, u bočici od crnoga stakla.

 

Već spomenuti kemičar otkrio je da komadić papira, namočen u otopini takve stvari, ako je ostavljen u mraku ostaje bijelim kao što je i bio, ali izvrgnut svjetlu odmah potamni.

 

Kasnije su, oko 1830, Niepce2 i Daguerre3, konkretnije i dublje proučavali taj fenomen i nakon dugih istraživanja došli do željenoga rezultata, napravili su portret čija sličnost originalu nije imala zamjerki.

 

Bili su napravljeni na posrebrenoj bakrenoj ploči, postupkom kojega bi sada bilo nepotrebno izlagati, jer je već napušten4. Kako je svima poznato danas se portreti rade na papiru, što ih čini puno prikladnijim i jeftinijim.

 

Pogledajmo kako se to postiže.

 

Uđite sa mnom u fotografski laboratorij: razjasnit ćemo neke stvari i biti nazočni postupku.

 

Razmotrimo najprije kameru. Sastoji se od kockaste drvene kutije, na kojoj se s prednje strane nalazi mjedena cijev u kojoj je učvršćen objektiv koji se može pomicati naprijed i natrag uz pomoć vijka određenoga za to. Stražnja je ploha sastavni dio druge kutije, u koju prva ulazi uz lagano trenje. Ima žlijeb po kojemu klizi okvir što drži mutno staklo, koji čini stražnju stranu kamere.

 

Sve je to postavljeno na tronožac poput onoga koji drži mjerničku razulju.

 

Ako se ispred objektiva, na udaljenosti od oko metar i pol postavi osoba, njezina obrnuta slika vidjet će se  na mutnom staklu na poleđini aparata, ali samo kada je staklo u fokusu objektiva, a to se postiže pomičući naprijed ili natrag unutarnju kutiju i objektiv, sve dok slika ne postane oštra. Kako bi to postigao, fotograf - stojeći ispod zastora da bolje vidi sliku - postavlja aparat i na odgovarajući način savjetuje osobi, koju želi portretirati, što bolji položaj. Ali, tako dobivena slika je virtualna: maknemo li osobu - slika nestaje,  izvadimo li staklo - nalazimo ga čistim. Potrebno je, dakle, fiksirati: to je svrha fotografije.

 

Pogledajmo postupak.

 

Fotograf bira iz svoje ladice lijepo staklo, bez tvorničkih oštećenja, pretpotopno vrlo pažljivo očišćeno. Zatim ulazi u tamnu komoru, jer cijeli postupak valja obaviti u tami, kako, kao što sam rekao, srebro-nitrat ne bi pocrnilo prije vremena. Na vodoravno postavljeno staklo  izlije se malo kolonija (pripravak od etera, alkohola i praskajućega pamuka5, koji se brzo suši, stvara vrlo tanak film i njime zamućuje staklo. Zatim se potopi u posudu od porculana ili gutaperke koja sadrži otopinu od 10 g srebro-nitrata u 100 g destilirane vode, nakon čega staklo pobijeli od tanka sloja srebro-klorida, nataložena iz kolodija.

 

Tako pripravljenu staklenu ploču fotograf ulaže u okvir, sličan onome što drži mutno staklo, odnosi do kamere i postavlja na mjesto mutnoga stakla; upozorava osobu koja se nalazi ispred objektiva neka bude mirna, podiže poklopac s objektiva i otvara okvir. Eto kako pripravljena staklena ploča,  postavljena sada na mjestu mutnoga stakla, prima na sebe sliku koja se tu vidjela.

 

Tu bi bilo uputno maleno objašnjenje.

 

Znamo da se za stvaranje slike moraju uskladiti svjetlo i tama. Ustvari, tako je sastavljena i slika koja se stvara na prepariranoj staklenoj ploči. Iz toga proizlazi da će svijetli dijelovi, tj. osvijetljena mjesta zacrniti ploču prekrivenu srebro-kloridom, a na mjestu sjene, tj. mjesta bez svjetla, staklo ostaje bijelo, što vrijedi i za međutonove.

 

Nekoliko sekundi poslije, fotograf pokriva objektiv, zatvara okvir, uzima ga ponovno i povlači se u tamnu komoru; tu vadi staklenu ploču na

kojoj je snimka, ali je zbog kratke ekspozicije vrlo slaba i još nije vidljiva6. Sada, polijevajući staklenu ploču (50 g željezo-sulfata, 40 g alkohola, 40 g kristalizirane octene kiseline u litri obične vode), počinje razvijati sliku koja se postupno pojavljuje.

 

Reklo bi se, slika je završena.

 

Polakše. Ukoliko staklenu ploču izložimo svjetlu, dijelovi koji u aparatu nisu potamnjeli odmah bi to učinili pod djelovanjem svjetla i cijela bi staklena ploča ostala pokriveno crnim slojem. Da bi se spriječila ta nezgoda potrebno je otopiti preostali srebro-klorid kojega nije zahvatilo svjetlo. U tu svrhu fotograf namače ploču u kupki od 100 dijelova vode i 20 dijelova natrij-tiosulfata. Poslije ploču dobro ispere destiliranom vodom, pazeći da ne bi prodrla ispod nježnoga sloja kolodija. Ostavi se sušiti i - eto!

 

Ma je?! Prigovorit će mi gledajući portret. Nije to ono što smo htjeli. Govorilo nam se o fotografiji na papiru, a vi nam dajete staklo s likom crnoga lica, crne košulje, crnih ruku, bijelih cipela i kose; svi su tonovi obrnuti! - U pravu ste, ali strpite se još malo. To što vidimo jest slika zvana negativ. Služit će nam da bismo na papiru napravili željeni broj slika s obrnutim tonovima, tj. onako kako izgledaju u zbilji.

 

Pogledajmo pripreme za papir.

 

Fotograf odabire listove papira željene veličine, glatke i bez mrlja, natapa ih u otopini natrij-klorida (kuhinjska sol), zatim, kada se osuše, namače ih nekoliko trenutaka u otopini srebro-nitrata. Kao što je bilo za staklenu ploču tako i za papir: natrij-klorid taloži sloj srebro-klorida. Pripreme se trebaju izvršiti u mraku i tada su listovi spremni primiti sliku negativa sa staklene ploče.

 

Kada je dovršio i osušio negativ, fotograf uzima okvir drukčiji od onih za kameru, nazvan okvir za umnožavanje. Sastoji se od okvira s debelim staklom, vrlo čistim i bez tvorničkih mrlja. Njegovu stražnju stranu čini poklopac koji pomoću opruge pritišće podpoklopac podijeljen na dva dijela. Digne se poklopac, skida podpoklopac, na staklo okvira postavlja se slika snimljenoga negativa, na nju se položi jedan od listova papira senzibiliziranih srebrom, pazeći je li preparirana strana naliježe na sliku negativa. Tada se ponovno postavi podpoklopac i sve se zatvara poklopcem koji oprugama drži papir priljubljen uz negativ.

 

Okvir se iznosi na dobro osvijetljeno mjesto i ostavlja određeno vrijeme s debelim staklom okrenutim prema suncu.

 

Još malo pojašnjenja.

 

Priroda djeluje. Svjetlo, koje pada na negativ prolazi kroz bijele dijelove jer su prozirni i zatamnjuje one dijelove papira koji se nalaze ispod i nasuprot. Suprotno tome, svjetlo ne može prolaziti kroz crne dijelove negativa jer su neprozirni, pa ostavlja bijelima one dijelove papira koji se nalaze ispod. Isto vrijedi i za srednje tonove.

 

Zbog takve inverzijom tonova, slika na papiru je pozitiv, tj. ima izvorne tonove.

 

Nakon nekoga vremena, ovisno o jakosti svjetla, papir se vadi iz okvira. Na njemu je slika, koja bi, međutim, potpuno potamnila ukoliko bi bila izvrgnuta neposrednom svjetlu, zbog istoga razloga kao i staklena ploča. Tu nezgodu možemo izbjeći fiksiranjem. To je postupak kojim se papir potopi u kupku natrij-tiosulfata da bi se otopio preostali bijeli srebro-klorid. Fotografi kupki dodaju vrlo malo zlato-klorida koji pojačava intenzitet tamnih tonova i bolje ih ističe.

 

Nakon nekoliko minuta izvadi papir, suši ga i slika je završena.

 

Preostaje još uokviriti. Portret se sječe u obliku pravokutnika, lijepi se na veću ljepenku, provuče kroz valjkastu prešu radi glačanja, i na kraju premaže slojem prozirna pokosti.

 

Imamo, tako, lijep portret po  svemu nalik izvorniku; uglačan, odrezan, prešan i lakiran.

 

Od staklenoga negativa, kojim smo učinili portret na papiru, možemo učiniti puno drugih, ponavljajući samo postupak koji se odnosi na papir.

 

Fotografija je, ipak, više praktična nego teorijska disciplina (za profesionalne fotografe). Ne možemo ni slutiti koliko pomnje fotografi moraju uložiti za uspješan portret. Samo nevidljiva mrvica prašine, koja tijekom postupka padane na staklo, ostavlja na papiru sto puta veću mrlju. Potrebita je, dakle,  neizmjerna čistoća i osobita brižljivost pri čišćenju stakla.

 

Da bi vam oslikao strpljenje fotografa opisat ću postupak čišćenja staklene ploče.

 

Izabere se staklena ploča, što tanja i što prozirnija, namoči se 12 sati u posudu s vodom i nekoliko kapi dušične kiseline. Ta kupka sa stakla skida moguće masne mrlje.

 

Staklo se zatim postavlja na papirnu podlogu da bi ga se  pamukom, namočenim u otopini mletačkoga tripalja i alkohola, trljalo u svim smjerovima. Pošto su obje strane dobro istrljane, posuše se tankim papirom. Naposljetku, čišćenje se završava kružnim trljanjem čistom jelenjom kožom, bez traga prašine.

 

Tako zgotovljene staklene ploče brižno se čuvaju u dobro zatvorenoj drvenoj kutiji.

 

No, to još nije dovoljno. Želi li fotograf napraviti portret? Uzima jednu od tih ploča, ponovno prebriše vrlo čistom krpom i, prenoseći ju s jednoga mjesta na drugo, pazi neka lice staklene ploče, koju treba preparirati, bude okrenuto prema dolje, te da su mu pokreti tako lagani  da se izbjegne komešanje zraka i dizanje  prašine, koja bi mogla, nataložena na staklenoj ploči, naveliko nauditi dobru uspjehu.

 

Kakva pomnja! To još nije ništa. A kupke, otopine i drugo? No, pustimo za sada sve to. Vjerujem da čitatelj ne želi postati fotografom, a ukoliko bi htio ne bi se oslonio na ove kratke napomene.

 

Radije bih sada, kada imamo predodžbu o fotografiji, dao nekoliko korisnih savjeta svakome tko želi imati vlastiti fotografski portret.

 

Kako je poza stvar osobnoga ukusa, osjećaja, također i trenutka, mogu dati samo općenit savjet. Primjerice, izbjegavati gomilanje velikoga broja dodataka (posebice svijetlih boja), koji, odvlačeći pogled na manje važna mjesta, štete portretu. Treba nadasve izbjegavati izvještačene, neprirodne, umišljene ili teatralne poze koje se prekomjerno zlorabe.

 

Ako se sjedi, dobro je kloniti se polaganja ruku na koljena, jer bi na fotografiji, zbog projekcije, izgledale skraćenima.

 

Gotovo svi prije polaska fotografu lašte cipele, češljaju i glade kosu, ne misleći da se refleksi bliještećih stvari ističu kao bjeline na portretu, čak i kada su predmeti crni. Zato je bolje obući što tamniju odjeću i staviti crnu kravatu da bi se istaknulo lice.

 

Uvijek je bolje skinuti šešir jer bi njegova sjena zatamnila gornji dio lica i učinila presvijetlim dio ispod nosa.

 

Treba se sjetiti da modre, crvene i ljubičaste tkanine ostaju svijetlima, a crvene, zelene i žute budu tamnijima, jer fotografija ne reproducira boje.

 

Najviše pozornosti treba posvetiti izrazu lica. Mnogima se događa da se zbog straha od micanja ukoče u neugodnom položaju koji njihovu licu daje uplašen, nespretan ili priglup izraz s razrogačenim očima. Ne treba se truditi da se ne trepeće vjeđama, jer je to teško postići, a tako brzi pokret ne šteti fotografiji.

 

Najbolji način za lijep rezultat jest prirodan položaj, neizvještačen, s prirodnim izrazom lica, bez napetih mišića, bez pretjerane ozbiljnosti ili pretjerana smijeha, a nadasve je najvažnije ne misliti da se mora stajati nepomično jer se baš tada dršće, već je bolje misliti na bilo što drugo, pogled uprijeti u neku točku da bi oči bile mirne. Na taj će način portret ostati s jednostavnim izrazom, lijepo i prirodno.

 

Prema formi, ima portreta koji prikazuju cijelu osobu na nogama, s pozadinom i svim detaljima ili onih do struka s bijelom pozadinom. O tome ne bih ništa rekao, jer De gustibus itd, premda su meni potonji draži.

 

Ta je umjetnost, kako znamo, vrlo mlada, ali s brzim napretkom, tj. razvila se fotografija, fotoskulptura, oleografija itd.

 

Preostaje još jedan korak. Zar ne bi čitateljima izgledalo lijepim kada bi fotografija prikazala i točne boje originala? Dakle, poslije puno bezuspješnih pokušaja glasovitih naučenjaka, gosp. Delessert predočio je, prije nekoliko mjeseci, pred Francuskim fotografskim društvom staklenu ploču na kojoj je slučajno uspio fiksirati sliku obzora u svim njegovim prirodnim bojama7. Fotografska snimka je učinjena u trenutku zalaza sunca u jednoj od onih večeri u kojima su sunce i krajnji zapad neba osobito zažareni.

 

Iskreno rečeno, taj slučaj ne rješava problem, ali je pretpostavka za njegovo rješenje. Ne sumnjamo ni malo da će do toga doći, jer kao što znamo  priroda je prepuna tajni koje strpljivi znanstvenik polako otkriva i upotrebljava kao blago za udobnost svojega života.

 

________________

 

 

1 Carl Wilhelm Scheele (1742 - 1796)

2 Josef Nicéphore Niépce (1765 - 1833)

3 Luis Jacques Mandé Daguerre (1787 - 1851)

4 Dagerotipija

5 Nitroceluloza, piroksilin

6 Latentna slika

7 U povijesti fotografije poznata su dva Delleserta, Benjamin i Edouard, ali ni jedan nije povezan s razvojem fotografije u boji. Nastupe epohalna značenja pred Francuskim fotografskim društvom u to doba (7. svibnja 1869) imali su Louis Ducos du Hauron i Charles Cros. Du Hauron predočio je tada fotografiju snimljenu prvim praktično primjenjivim trobojnim kolor postupkom. 

 

G(iuseppe) B(ercich), La Fotografia, Il Dalmata, 46, Zadar, 8. lipnja 1870, (1 - 3).

 

 

 

Uvijek je žalosno umrijeti, ali umrijeti sada, kada možemo vidjeti toliko lijepih stvari, to je očaj! Traži se više, posljednji pschutt - oprostite mi što se i ja služim kojom francuskom riječju, ali idem za modom, sada bez riječi na galskom jeziku Italija niti objeduje niti večera! - dakle, posljednji je pschutt (krik) fotografska kravata. Da, gospodo, duga i uska kravata na kojoj je iglom pričvršćen vrlo mali objektiv, pa ta ista kravata služi kao camera obscura; postoji još i gumena loptica, povezana gumenom cjevčicom koja od kravate ide u džep, pa je dovoljno  pritisnuti lopticu da biste fotografirali onoga koji se nacrta ispred vas. Siguran sam da će naše buduće domovinske nade, naši gigerli - ovo je njemački i može proći, vraže, pa to je jedan od triju naših jezika - za koji dan nabaviti i ovaj izum da bi mogli smetati svomu bližnjemu.

Pa to je prava fotografomanija, svi su sada fotografi. Pođite u luku kada dolazi parobrod pa ćete vidjeti da su furešti oboružani crnim kutijicama. Što je, uopće, to? Fotografski aparatić. Žure gradom kao ludi, zaustavljaju se svuda, ispred crkava, kolona, skupina ljudi i - tak! fotografiraju sve što se vidi i što se ne vidi. Da, fotografija se zna ružno našaliti, ponekada. Sjećam se čovjeka koji je htio „potegnuti“, što bi naše babe rekle, neko zemljište pri moru; tu je bilo konja, magaraca, i muškaraca, i žena u različitim položajima, ali i jedan koji je šćućuren vršio … Bože moj, zna se, vršio je ono što svi vršimo, siromašni i bogati, ali ga fotograf nije vidio i potegao je. No, za nesreću, onome kome je darovao fotografiju najviše je zapela za oko ona okrugla i rumena faca, zamislite kakva triska! Neki drže da je fotografska hulja to namjerno napravila. Ali, nije istina. Je li vam jasno, dakle, kako se ružno može našaliti ovaj aparatić.

 

Uostalom, on je koristan i za gospodsku djecu koja obično ne znaju nikada ništa raditi, pa će tako za malo novčića, zabavljajući se, bez mnogo mozganija, naučiti zanat, jer poslovica kaže: Impara l’arte e mettila da parte - na ovome se svijetu nikada ne zna.

 

Uostalom, ako ne umrem, nadam se darovati vam jedan izum, a već sam na dobru putu. Radi se o aparatu koji će snimati osobe iznutra, što će biti prava čudo. Usmjeren prema mozgu i prema srcu dat će snimke misli i osjećaja određene osobe. Jadne žene, jadne žene, kakve ćete fotografije dobiti mojim aparatom. A kako ću tek moći odmah prepoznati domoljube i podle bogomoljce, kao i prevarante u bijelim rukavicama i srca prijatelja na fotografiji! Nije mi do toga, ali sam siguran da će moj aparat izazvati svjetsku revoluciju, što će donijeti slavu domovini i vašemu Puffendorferu.

 

Puffendorfer, La Domenica, 36, Zadar, 7. rujna 1890.

 

 

I fotografija je čedo XIX. vijeka. Kao svi veliki izumi, tako je i ovaj plod marnog proučavanja tolikih i tolikih istraživaoca.

Odavno se je znalo, da bijeli srebrov klorid mijenja boju, kad je izložen svjetlu. Isto se tako dogagja sa žutim voskom, lanenim tkaninama i još drugim tvarima, a navlastito nekom crnom smolom, koja se nalazi na obalama Mrtvoga mora u Palestini, a zove se a s f a l t.

 

Pri početku prošloga vijeka dva glasovita engleska učenjaka, fizičar Wedgwood1 i ludžbar Davy2, nastojahu se okoristiti ovim svojstvom srebrovih soli, ali ne uspješe.

 

Nekoliko godina kasnije Francuz Niepce3 opetova pokuse engleskih učenjaka, ali ni njemu ne pogje za rukom uščuvati nepromijenjenu sliku, koju je dobivao na kositrenoj pločici, pokrivenoj srebrovim kloridom ili nitratom, što se je nalazila u žarištu tamne izbice (camera obscura). Toga radi Niepce krene drugim putem; mjesto srebrovim kloridom, on bi namazao ploču asfaltom, povrh nje bi postavio sliku, koju bi pak pokrio jednom uljastom pokosti. Ovako pripravljenu ploču izlagao je na sunčanu svjetlost. Svjetlost je lakše prodirala kroz bijele dijelove slike, a sve teže kroz sve tamnije dijelove, zato su oni dijelovi na asfaltu, koji su odgovarali tamnim dijelovima na slici, ostajali crni, dočim oni, koji su odgovarali bijelim dijelovima, postajahu bijeli. Na taj način Niepce je dobivao vjerni otisak jedne slike.

 

Ovakove slike na pločama, namazanim asfaltom, uzdržavahu se nešto više nego na pločama sa srebrovim solima, ali i njih je po malo nestajalo: sunčana bi svjetlost u dosta kratko vrijeme obijelila čitavu ploču. Trebalo je dakle naći način, kako da se zapriječi djelovanje svjetlosti na sliku. Niepce poslije toliko godina neumorne radnje napokon godine 1826. pronagje, uroniv ploču asfaltom namazanu - na kojoj je slika već bila načinjena - u mješavinu despikove (trmove)4 eksencije i petroleja. Ova mješavina rastopi one dijelove pakline na ploči, na koje nije mogla djelovati svjetlost, a ne haje za one dijelove, koji su osjetili utjecaj svjetla. Uz takav postupak sunčane zrake ne mogu više obijeliti sliku.

 

Niepce je sad pokušao, da na njegovoj ploči ostanu naslikane prolazne slike, koje se pojavljuju u žarištu tamne izbice. Toga radi on postavi tu ploču u žarište tamne izbice, i zbilja na njoj se je pojavljivala malo po malo sasvim vjerna slika vanjskih predmeta. Rekoh „malo po malo“, a to je baš ono, što je Niepce-u smetalo, da se njegov izum ne razvije onako, kako se on nadao. Na paklinu naime sasvim sporo djeluje svjetlost: da se dobije jasna slika jednog predmeta, trebalo bi držati ploču u žarištu preko 10 sati, a to, kako svak razumije, nije moguće, jer se sunce ne nalazi uvijek na istoj visini na horizontu.

 

Dok je Niepce pravio svoje duge pokuse na svom imanju na obalama Seine, slikar Vjekoslav Daguerre5 u Parizu bavio se je istraživanjem načina, kako da slike u tamnoj izbici postanu trajne. I nije bio došao do nikakvoga pravog rezultata, kad al slučajno se upoznade sa Niepce-om i s njim se združi u svrhu takovog istraživanja.

 

Niepce javi drugu svoju tajnu, a Daguerre odmah se lati posla, da ju usavrši. U svibnju 1831. godine nagje on, da je srebrov jodid mnogo ćutljiviji djelovanju svjetla, pa zato odbaci sasvim asfalt. Ovako je postupao: ploču od posrebrenog bakra postavio bi u kutiju, punu joda u lecima; para, koja se uvijek razvija iz tih ledaca, spaja se sa srebrom, što je na ploči, i tvori tako srebrov jodid. Poslije nego je ovakova ploča bila u tamnoj izbici, valjalo ju je izložiti parama petroleja. Petrolejeve pare naime zgušćuju se jedino na onim mjestima bakrene ploče, koje nijesu oćutile djelovanje svjetla; dočim izbjegavaju mjesta, na koja je padala svjetlost.

 

Uvijek dalje proučavajući izum, Daguerre upoznade, da je mnogo bolje, mjesto parama petroleja, izložiti ploču živinim parama. Ove se pare zgušćuju samo ondje, gdje je ploča bila pod utjecajem svjetla.

 

Nije bilo sugjeno Niepce-u, da doznade za ovo važno usavršenje, jer ga snagje nemila smrt na 5. srpnja 1833. godine. Premda je ovaj muž dao prvi početak tako važnom izumu, kao što je fotografija, ipak za njegovo je ime tada malo ko znao.

 

Daguerre očitova svoje iznašašće sinu Niepce-ovom Izidoru. Oni sad odlučiše ustanoviti društvo za izvagjanje svoga izuma, ali ne nagjoše oslona kod novčara. Daguerre se obrati tada slavnom fizičaru Arago-u6, te mu objasni sve potankosti svog izuma. Arago shvati odmah njegovu zamašnost, te se zauze kod francuske vlade, da ga ona iskupi. Kad je to postigao, Arago prikaza dneva 10. kolovoza 1839. „Akademiji znanosti“ u Parizu sve i najmanje potankosti novog iznašašća.

 

Nego sustav Daguerre-ov imao je mnogo mana, a najglavnija bila je ta, što je trebalo držati u tamnoj izbici ploču barem četvrt sata. Osim toga sliku nije bilo moguće dobro vidjeti radi kovinske ploče, već pod osobitim naklonom; napokon slika je, i ako polako i djelomice, ipak gubila od svoje vrijednosti radi ishlapljivanja žive.

 

Sa svim tim odmah se podigne velik broj oponašatelja Daguerre-ovog sustava. I upravo s toga malo po malo bilo je moguće doskočiti njegovim nedostacima.

 

Optičar Karlo Chevalier7 preinačio je objektiv tamne izbice tako, te se je novim strojem vrijeme izloženja smanjilo na samo 3 časa. I ovog takogjer prilično dugo vrijeme jošte smanji god. 1841. francuski fotograf Claudet8. On naime pronagje, da jodov klorid, kad dogje u doticaj sa već jodidom pripravljenom pločom, čini ju mnogo ćutljivijom, po tome dakle umanjuje vrijeme izloženja. Kasnije su se našle još druge tvari kud i kamo ćutljivije, kao n.pr. bromove pare, jodov bromid, klorova kiselina, sumporov klorid i t.d.

 

Jedino uporabom ovakovih tvari mogle su se dobiti slike živućih bića. Prije toga ko se je htio fotografisati, morao je  stajati više časa nepomičan pred fotografičnom spravom, a i tad slik bi bile nakažene.

 

Francuz Fizeau9 izveo je posljednje usavršenje fotografije na kovini, jer je pronašao svojstvo, koje ima zlatov klorid, da čini življim i u isto vrijeme neizbrisivim slike na Daguerre-ovoj ploči. Fizeau je stavljao na ploču, na kojoj se je već nalazila slika, nešto zlatovog klorida, pomiješana natrijevim hiposulfitom. Ugrijev zatim ploču, ona bi se čitava obložila veoma tankom vrstom zlata, koja je štitila živu od svakog vanjskog utjecaja, te joj podavala veću jasnoću.

 

Usprkos svim usavršavanjima, Daguerre-ovom metodom fotografovanja nije se mogla dobiti već jedna slika svaki put. Neobično svojstvo, da se dobije toliko fotografija, koliko ih se želi, postiglo se stoprvo onda, kad se naučilo prenositi fotografiju sa kovne ploče na papir, t.j. kad se je prešlo od daguerretipije na fotografiju u pravom smislu te riječi.

 

Fotografovati na papir, mjesto na ploču od kovine, počeo je prvi Englez Fox Talbot10 god. 1839. S početka malo se za to marilo; jedva 1847. godine rasprostrani se takovo fotografovanje. Od tog doba više nitko nije mislio na daguerretipiju, pak se fotografija po Fox Talbot-ovom načinu raširi nevjerojatnom brzinom i u kratko dosegne od visokog stupnja usavršavanja.

 

Vrijedi dakle da upoznamo, u čemu se sastoji Fox Talbot-ov izum.

 

Srebrove soli, bromid, klorid i jodid, kad su izvržene utjecaju sunčanog svjetla, pocrne u kratko vrijeme. Po tome je jasno, da će papir, pripravljen sa srebrovim solima te izložen u tamnoj izbici djelovanju svjetla, pocrniti najjače na onim mjestima, koja budu odgovarala najsvjetlijim mjestima na vanjsom predmetu, dočim će ostati bijele boje, u onim dijelovima slike, koji će odgovarati crnim dijelovima na predmetu. Dakle takova karta, namazana srebrovim solima, poslije no što bude stala za neko vrijeme u tamnoj izbici, prikazivat će nam izvrnutu sliku, ili, kako se obično kaže, „negativu“ vanjskog predmeta. Kako sad učiniti, da slika na papiru odgovara realnom predmetu, kako, u jednu riječ, dobiti „pozitivu“? Najlakša stvar; dosta je isto takovim fotografićnim papirom pokriti negativu, te ju izložiti na svjetlo. Tad će crni dijelovi više ili manje zapriječiti prolaz svijetlim zrakama i za to će na čistom fotografićnom papiru ta mjesta ostati više ili manje bijela - i obratno, bijeli dijelovi na slici tvorit će crne dijelove na papiru. Ova će posljednja dakle slika - pozitiva - biti sasvim jednaka predmetu, koji se fotografiše.

 

Nejednakost naravi papira i njegovo nejednako stezanje pri pranju, nije dopuštalo, da slika dobije jasno ograničene obrube; toga radi fotografi su nastojali, da nagju drugu koju tvar mjesto papira. Ta tvar, koja ima ista fotografična svojstva kao papir, a nema njegovih mana, jest staklo, samo ga valja pripraviti na slijedeći način: Najprije treba ga pokriti tankom vrstom snijega od bjelanjka, pomiješana sa nekom količinom kalijeva jodida. Kad se ta vrsta osuši, uroni se staklena ploča u rastopinu srebrova nitrata. Usljed ludžbenog spajanja, što tu nastaje, poragja se neka količina srebrova jodida, a taj je, kako znamo, djelujuća tvar u fotografiji.

 

Pošto smo dobili na staklu negativu, prenesemo ju na papir, kako prije rekoh.

 

1851. godine Englez Archer11 i Francuz Le Gray12 očitovaše svoje novo iznašašće, da kolodij (collodium) jako pospješuje ludžbeno djelovanje svijetlih zraka, pa s toga upotrebiše kolodij umjesto bjelanjka.

 

Daljnje proučavanje našlo se, da, spojivši neke bromide i jodide, može se podati takova ćutljivost staklenoj ploči, kolodijom namazanoj, da se dade fotografisati i sami vlak u brzom hodu.

 

Nego sa svim tim fotografisanje sa kolodijem imalo je veliku manu. Kolodij služi onako dobro mjesto bjelanjka jedino onda, ako je još vlažan; kad bi ga se puštilo, da se osuši, tad ne bi vrijedio ni toliko, koliko bjelanjak. Valjalo je dakle i tomu naći lijeka. Jedni su ga tražili u tome, da uzdrži kolodijevu kožicu uvijek vlažnu, a to namazav ju tvarima, koje se ne mogu osušiti, kao n.pr. glicerinom, manganovim i tutijinim13 nitratima, medom, sladorom i t.d.; ali ovaj je način nepraktičan, jer se na ploči nakupi prašine, koja smeta čistoći i bistrini slike, pa zato se danas općenito rabi način tako zvan: sa suhim kolodijem. U tu se svrhu kolodij pokrije vrstom mješavine raznih tvari, koja čuva kolodiju njegova svojstva, a ne dopušta da se napuni prašine.

 

U zadnje vrijeme pomiješaju kijevinu14 sa srebrovim bromidom, tu mješavinu izliju na staklo, pušte, nek se osuši i ploča za fotografisanje je gotova.

 

Godine 1891. Francuz Gabrijel Lippman izumio je fotografiju na boje. Kako sam i tako odviše zategnuo opisom fotografičnih procesa, to za sada neću dalje govoriti ob ovoj grani fotografije, ali to ću učiniti tekom mojeg daljnjeg zanimanja u „Znanstvenoj smotri“. - Isto ću tako, kad mi se bude desila prigoda, spomenuti štogod o „fotomehanici“, o „fotolitografiji“, o „cromofotografiji“ i sličnim granama fotografije.

 

Josip Buzolić, Glasnik Matice dalmatinske, 3, Zadar, studeni 1901, 332 - 336

 

 

______________

 

1 Thomas Wedgwood (1771 - 1805)

2 Sir Humpry Davy (1778 -1829)

3 Joseph Nicéphore Niépce (1765 - 1833)

4 Lavanda

5 Louis Jacques Mandé Daguerre (1787 - 1851)

6 Francois Arago (1786 - 1853)

7 Charles Louis Chevalier (1804 - 1859)

8 Antoine Francois Jean Claudet (1797 - 1867)

9 Hippolyte Louis Fizeau (1819 - 1896)

10 William Henry Fox Talbot (1800 - 1877)

11 Frederick Scott Archer (1813 - 1857)

12 Gustave Le Gray (1820 - 1862)

13 Cink

14 Škrobno ljepilo