Gat na Novoj obali, početkom XX. st.
Zeleni trg živi još samo na razglednicama
„Kakva graja i kakvo šarenilo“ - oduševljavao se 1888. Zelenim trgom pariški putopisac Pierre Bauron. – „Na trgu vlada jezična konfuzija. Kupuje se i prodaje na svim mogućim narječjima“. Neponovljiv šarm toga prostora, njegove šarolike palače, labirinti romantičnih prilaza, slikovit glavni ulaz s gata na Novoj obali preko bivšeg Trga Laurana, sve se to stoljećima taložilo i postupno kristaliziralo u iznimnu urbanističku ljepotu.
Od svega toga nema više ništa. Istočna i južna strana potpuno su otvorene, a zapadna drastično odsječena monotonom novogradnjom. Nemilosrdno je zanijekano postojanje stare Ulice sv. Jurja, koja je s jugozapadne strane trga vodila u negdašnje središte zadarskih ribara.
Sam bivši trg do sada je služio kao parkiralište. Odnedavno je ponovno postao trg, ali bez stare slave koja živi još jedino na razglednicama. Na njima se vidi kako nije bio samo lijep nego i dojmljiv. Ondje je od mletačkih vremena, pa sve do Drugoga svjetskog rata bila glavna gradska tržnica, okružena vijencem trgovina i malenih zalogajnica.
Zeleni se trg spominje koncem 14. stoljeća kao Campus S. Luca. Otuda pučki naziv Kampa (Poljana). Crkva sv. Luke, porušena 1565, stajala je na jugoistočnoj strani trga, gdje se s vremenom formirao poseban maleni trg svečeva imena. Godine 1559, pak, sagrađena je velika gradska cisterna prema Sanmichelijevu nacrtu. Tada je, dakako, i popločana, a pločnik je 1751. restauriran. Godine 1846. cisterna je povezana s gradskim vodovodom, kada je pločnik opet obnovljen.
Promijenio se Zeleni trg, a s njim i sve ostalo
Nestankom urbanog kompleksa bivšega Zelenog trga izmijenilo se značenje cijeloga prostora. I prije se iz grada na Rivu najčešće išlo ulicom koja sada nosi ime Šimuna Kožičića Benje, ali se kod sadašnjeg stubišta na Trgu opatice Čike skretalo desno, kako bi se preko Zelenoga trga (ili prečicom Boara) stiglo do gata na Novoj obali. Sada pak Kožičićeva ulica produžuje ravno istočnim rubom bivšega kompleksa Zelenog trga, pa na Pavlinovićevu izlazi ondje gdje je ranije izlazila Calle Boara.
Time se premjestila granica na kojoj se Stradun (Pavlinovićeva) razdvajao na dva dijela. Nekoć je to bilo na križanju s prolazom između Trga Laurana i Nove obale, a sada na spoju s Ulicom Šimuna Kožičića Benje. Istočni dio Straduna prvo se zvao Korzo Franje Josipa, zatim Ulica Nikole Tommasea, a sada Ulica Mihovila Pavlinovića, ali ne više do križanja s Trgom Laurana koji sada ne postoji, već samo do spoja s Ulicom Kožičića Benje.
Ostatak, od Trga Laurana prema zapadu, najprije je nosio naziv Rampa sv. Frane, kasnije Ulica Nikole Trigarija, a u najnovije doba Ulica Zadarskog mira 1358, ali od spoja s Ulicom Kožičića Benje.
Prostor jugoistočno od bočne fasade sv. Marije, između Kožičićeve i Papafavine ulice, posebno golica arheologe. Pretpostavlja se kako bi ondje trebali biti ostaci rimskog kazališta (theatrum).
Zločin i kazna
Monumentalni ukrasni stup na Foruma sačuvan je na izvornom mjestu. O njemu je Konrad von Grünemberg, hodočasnik u Svetu zemlju, zapisao 1486: „Na jednom zadarskom trgu može se vidjeti povisok debeli stup isklesan od jednog jedinog bloka kamena, na vrhu kojega je figura grifona. Grifon je tijekom mnogo godina bio zadarski kumir, činio je brojna čuda i razgovarao s građanima. Kad je grad primio kršćanstvo na stup je stavljena kamena ploča s urezanim križevima. Čim je križ došao na stup, stup se raspuknuo po cijeloj dužini: nije se srušio, ali ga je zao duh napustio“.
Stup je međutim u Grünebergovo vrijeme služio kao Stup srama. A da kazne nisu bile baš milostive pokazuje slučaj nekog nesretnog svećenika kojega je zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso kaznio 1452. da visi u krleci. Uz to je od gradskog kapetana zatražio da krletku objesi na najvišu kulu. Kapetan je odbio zahtjev, uz obrazloženje kako nadbiskup može svojega kažnjenika objesiti na zvonik katedrale, koji se upravo gradi i koji je već podignut dosta visoko.
Dosta kasnije, 1523, nadbiskup je zabranio svećenicima i klericima hodati noću gradom, pjevati podoknice, plesati na javnim mjestima, kockati se i igrati loptom. Još 1811. Ernst Friedrich Germar, njemački prirodoslovac, bilježi kako je „pred nekoliko dana izvršena osuda nad jednom Vlajnom, koja je sa svojim pomoćnikom ubila muža (...) Oboje su naopačke posjedani na magarca, kosa im je ostrižena, lice i ruke premazane crnom bojom. Jedan čovjek ih je tako gonio po svim gradskim ulicama, uz mnogo udaraca drvenim štapom“.
Grad je gol!
Ako je rušenje zadarskih obrambenih bedema značilo doslovno provjetravanje prelijepe, ali zagušljive barokne utvrde, tada je izgradnja Nove obale najavila stvaranje novoga dekora urbane scenografije i novih simbola građanskog identiteta. Zadru se u oba slučaja žurilo. Razvojačen je 14. prosinca 1868, a već 24. veljače 1873, dakle za jedva nešto više od četiri godine, potpisan je ugovor o rušenju jugozapadne fortifikacije.
Zanimljivo je međutim da je prije počela izgradnja obale nego rušenje bedema. Kako zadarska gradska luka nije osobito pogodna za navigaciju po buri to se rodila zamisao o gradnji nove lučke obale na jugozapadnoj strani Poluotoka, a tek potom podizanje Nove rive. Godine 1870. odlučeno je urediti lučku obalu ispred sadašnje Bijele kuće. Do ožujka 1872. poduzetnik Nikola Trigari izgradio je 474 metra zidane rive. Luka tu nikada nije formirana, ali je time pospješeno donošenje odluke o rušenju bedema.
Rušenje južnih obrambenih utvrda počelo je koncem svibnja 1874. U prvoj etapi porušen je dio od samostana sv. Frane do današnje Ulice sv. Nediljice. Zadarski fotografi Nikola Andrović i Josip Goldstein snimili su 10. travnja 1875. fotografiju na kojoj je zabilježeno kako je grad izgledao kada je ostao gol.
Na lijevoj strani njihove fotografije može se prepoznati zgrada Manzin, prva u nizu palača koje će tvoriti novo lice grada. U sredini se ističe iskošena visoka trokatnica Accettis, kasnije Portada, dok bi dio trokatnice na desnom rubu slike mogao pripadati kući br. 6 na Poljani Požarišće.
O izgledu grada u to doba povjesničar Angelo Benvenuti (1895 - 1979) piše: „Zadar se više nije smatrao utvrdom i u skladu s tim odlučeno je porušiti fortifikacijske zone. Posao je u etapama trajao nekoliko godina. Materijal koji se od toga dobio bačen je u more, jer je odlučeno graditi novu obalu. Nakon što su srušeni bastioni i spojni bedemi pojavio se ogoljeni dio grada koji je izgledao posve drukčije negoli slikovito: slijepe uličice koje su ugledale svjetlo dana bile su izvan svakog očekivanja; dotrajali kućerci izgledali su u novom ozračju neskladno; pa i gospodske kuće, u kojima su interijeri pružali sve udobnosti, nisu pokazivale pretjeran sjaj. No, Zadar se veličanstvenim zanosom spremao poboljšati izgled nove glavne prometnice“.
Elegično sjećanje na mitsko prizorište
Na prostoru što je stvoren rušenjem bedema i nasipanjem mora omogućena je gradnja Tommaseove (Pavlinovićeva) ulice i amblematske Nove rive koja će postati i ostati mitski prostor zadarskoga gradskog prizorišta, gotovo posve uništen u Drugom svjetskom ratu.
Kultno zadarsko sastajalište na prijelazu XIX. u XX. stoljeće bio je atraktivni urbanistički spoj Zelenoga trga, preko Trga Laurana i Nove obale s gatom na kojem su pristajali brzi luksuzni brodovi Graf Wurmbrand, Prinz Hohenlohe, Barun Gautsch, Sandor Hegedys, Panonia, Gödöllö i sl. Na uskom prostoru smjestili su se Glavna pošta, kavana Lloyd, čak tri gradska kina, stajalište za poštanske kočije iz unutrašnjosti, tržnica, reprezentativne prodavaonice, šetalište.
„Muškarci i žene odjenuti su prema najnovijoj francuskoj modi“ - pisao je 1888. pariški putopisac Pierre Bauron. – „U ženskog svijeta dominiraju bijelo i žarke boje, premda se u svih šetača osjeća aristokratski ukus u načinu odijevanja. Da ne čujem jezik, koji je potpuno stran mojim ušima, vjerovao bih da se, sudeći prema odijelu, nalazim u nekom talijanskom ili južnofrancuskom gradu“.
Novinskog komentatora, pak, impresionirala je 1890. najnovija fotografska pomama: „Pođite u luku kada dolazi parobrod pa ćete vidjeti kako su furešti oboružani crnim kutijicama. Što je, uopće, to? Fotografski aparatić. Žure gradom kao ludi, zaustavljaju se svuda, ispred crkava, kolona, skupina ljudi i - tak! fotografiraju sve što se vidi i što se ne vidi“.
Slika velebnih palača i kultiviranih perivoja, brzih i udobnih linijskih brodova, galantnih kavalira i elegantnih dama; svijet posvemašnje promidžbe, samohvale i lako prepoznatljivih općih mjesta u gradu; doba u kojemu je građanski staleža duboko vjerovao u snagu nezaustavljiva progresa - sve to živi još samo kao elegično sjećanje na poštanskim razglednicama.
„Općeniti dojam da je zadarska Nova obala bila prava promenada, mjesto okupljanja, događanja, raskošnih kavana obična je fantazija u posvemašnjoj težnji za ljepšom prošlosti“, zaključuje dr. Antun Travirka u djelu Zadar za austrijske uprave.
Joseph Rieger, 1857.
Morske orgulje za koncert Vivaldijeve glazbe na vodi
Ako bi se tragalo za metafizičkim silama koje zadarsku Novu rivu pretvaraju u mitsko mjesto, zacijelo bi trebalo početi od zapadnog rta Poluotoka. Ondje je iz hospicija sv. Antuna Opata u koji se 1212. sklonio ispred oluje sv. Franjo Asiški, utemeljen samostan sv. Frane. Crkva iz 1221. godina posvećena je 1282, a u njezinoj sakristiji 1358. potpisan Zadarski mirovni ugovor između Mletačke republike i kralja Ludovika Anžuvinca, kojim se Venecija za sve vremena odrekla Zadra i Dalmacije. Konačno, ondje je u Franjevački red stupio blaženi Jakov Zadranin (oko 1400 - 1490), zaštitnik grada Bitetta u Italiji, uskoro autentičan zadarski svetac.
Velike promjene na tom prostoru najavljene su nevjerojatnom slikom. Na bastionu sv. Nikole 1718. godine podignuta je, ništa manje nego vjetrenjača! U novije doba pak točno je ondje počela gradnja Nove obale i izgrađena prva palača, a nakon devastacije u Drugom svjetskom ratu opet je na tome mjestu, 1953, podignuta prva i jedina nova zgrada (tzv. Bijela kuća). Kada se i nakon 50 godina nije znalo što i kako dalje s Novom rivom, jedino su na zapadnom rtu mogle biti postavljene prve intrigantne urbane instalacije: Morske orgulje i Pozdrav suncu.
Koncertima Glazbenih večeri u sv. Donatu i klaustru sv. Frane pridružile su se i Morske orgulje. Ovu glazbu tek treba naučiti slušati (kao što treba naučiti razumjeti glas vode, jadikovanje vjetra). Na koncertu koji zvodi slobodno gibanje valova na orguljama s 35 cijevi, neke olujne noći čut će se ona Vivaldijeva glazba na vodi koju veliki Venecijanac slabašna zdravlja nije uspijevao zapisati i koju odonda vjetar prenosi u pjeni valova.
Austrijska kazališna kulisa ili genius loci
Pitati zašto je Nova riva jedna od najpopularnijih oznaka zadarskoga identiteta isto je što i tragati za racionalnim objašnjenjem bilo kojeg mita.
Hermann Bahr, autor Dalmatinische Reise, jednoga od najvažnijih i najčitanijih eseja austrijske moderne (U Zagrebu integralno objavljen tek 1991. pod naslovom Dalmatinsko putovanje), pisao je 1909. o Novoj rivi: „To je slavna zadarska obala, ponos austrijske uprave. Svrha joj je skriti stari grad Zadar. Pred starim gradom postavljen je austrijski zid. Za austrijskim zidom počinje Istok, naše doba prestaje. Tako se može reći da ta obala zaslužuje svoju slavu, jer je ona simbol naše uprave u Dalmaciji. Ova se sastoji u tome da se stara zemlja ostavi kakva jest, ali da se sprijeda podigne kakav austrijski zid da se ne vidi“.
Slično je mišljenje zabilježio i dr. Antun Travirka u djelu Zadar za austrijske uprave: „Cijela urbanistička zamisao funkcije te obale i naknadne izgradnje izbočenoga gata bila je osiguranje uvjeta za brzu dužobalnu brodsku prugu Kotor – Trst, zapravo jedinu dalmatinsku vezu s centralnim dijelom Monarhije. Ona se sastojala od samo četiri važna objekta: gata na koji su mogli pristajati brzi putnički brodovi (…), monumentalne zgrade pošte i telegrafa (…), zgrade u kojoj je bilo smješteno predstavništvo središnje brodske agencije Lloyd Austriaco s kavanom (…) i grand-hotela Bristol“.
Za razliku od njih, hrvatski kompozitor Igor Kuljerić (1938 – 2006), odrastao i školovan u Zadru, svojedobno je izjavio kako sva njegova glazba koju je skladao ili koju sklada izvire iz njegovih „dječačkih fascinacija zadarskom rivom“.
Nova riva međutim u doba Kuljerićeve mladosti nije bila riva impozantnih građanskih palača s blistavom promenadom i gatom za brze putničke brodove, već hrpa sablasnih ruševina, preostalih nakon katastrofalnog bombardiranja. Premda dokraja uništena, sveudilj je čuvala snagu kultnoga zadarskog prostora, svoj genius loci koji trajno zrači neku simboličnu energiju.
„Dalmacija će igrati važnu ulogu u budućnosti Austrije“
Točno u 11 sati, 10. travnja 1875, Zadar su potresle gromoglasne topovske salve, u Zadarski je kanal uplovila carska jahta Miramar koju su pratili ratni brodovi Kaiser, Radetzky, Frudsberg i Nautilus, a za njima parni brodovi Gargnano, Fantasia i Adria. Nove salve od 33 plotuna odjeknule su kada je carska noga Franje Josipa dotaknula tlo njegova kneževskoga grada.
Okupljeno pučanstvo oduševljeno je skandiralo, a car, u pratnji gradonačelnika Nikole Trigarija i ostale mnogobrojne svite, pješice se uputio u katedralu sv. Stošije na svečani Te Deum. Premda je lagano kišilo, prošetao se duž cijele Kalelarge, preko Gospodskog trga, do trga ispred Namjesničke palače. Cijelo to vrijeme topnici su neumorno ispaljivali začasne salve.
Velika svečanost u Novom kazalištu, posjeti crkvama, školama, Gradskoj knjižnici, tvornicama maraskina Drioli i Luxardo, dar od tisući forinta za siromahe, posjet kavani u Gradskom perivoju, veliki vatromet, susreti sa zadarskom društvenom elitom, sve su to samo neke od natuknica golemoga šušura što ga je izazvao carev četverodnevni boravak u Zadru.
Da dolazak cara u Zadar i Dalmaciju nije trebalo shvatiti kao operetni izlet pokazala su novinska izvješća. Tako je bečki Die Presse pisao: „Danas, 10. travnja, Njegovo Veličanstvo Car stigao je u Zadar, glavni grad pokrajine koja će igrati istaknutu i važnu ulogu u budućnosti Austrije“, a Neue Fremdenblatt dodao: „Ako Austrija ima bilo kakvo poslanje u Europi, tada je to jamačno promicanje uljuđenosti na Istoku“.
Već 1878. Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu dobila mandat da uvede red i mir u BiH i ustroji novu upravu!
U Zadru je pak Nova riva dobila ime Obala Franje Josipa. Kasnije će to biti Obala Viktora Emanuela, Josipa Broza Tita i konačno Petra Krešimira, ali će za Zadrane sveudilj ostati samo Nova riva.
Gat na Novoj obali, 1945. (Foto: dr. Janez Milčinski)
U Zadru se zna što car večera
U Zadru se nikoga ne može zbuniti dosjetkom o bistru djetetu koje sve zna, ali ne zna što car večera. Točno se zna što je car Franjo Josip večerao 10. travnja 1875. u zadarskoj Namjesničkoj palači. Jelovnik je, dakako, pisan francuski:
Potage à la Colbert / Petit croustad à la Périgord / Branzino à la Béarnaise / Pièce et filet de boeuf à la Flamande / Suprème de becasses à la Talleyrand / Hure de sanglier à la gelée / Sorbet / Chapons de Vinnese / Artichauts à la Lyonnaise / Savarin à la Saint Honoré / Fromage de Roquefort / Glaces aux abricots et au chocolat / Dessert.
Čeka se još samo da neki dosjetljivi ugostitelj zorno obnovi uspomenu na carsku večeru u Zadru.
Od 18 palača ostale su samo četiri
Nije baš lako pobrojiti sve zgrade na Novoj rivi, jer ih je većina pretvorena u prah i pepeo. Na cijeloj zapadnoj strani ostala je samo palača Vojnog zapovjedništva, sada Županijski dom, građena 1906. godine. Ondje gdje je sada tzv. Bijela kuća bila je Hrvatska čitaonica iz 1903. godine, a odmah do nje zgrada dr. Govannija Manzina, podignuta 1875. godine. Nosila je stari kućni broj 1070. Dalje je dugo stajao prazan prostor, sve dok nisu 1901. godine podignute palače Paparella-Gilardi i Begna.
Odvojena od njih stajala je monumentalna palača, koja se zapravo sastojala od triju zgrada (stari kućni brojevi 1072, 1073, 1074). Prve dvije zvale su se zgrada Lapenna, a treća zgrada Trigari. U njoj je bila Pošta, pa se često cijeli blok nazivao Poštanskom palačom.
Taj je blok zatvarao zapadnu stranu Trga Laurana, a na istočnoj strani stajala je kuća Höberth (ranije Perlini, stari kućni broj 1075), podignuta 1877. godine. Dalje na istok bile su u bloku zgrade koje su nosile stare kućne brojeve 1076, 1077, i 1078. To su kuće Kekeš (Biondi) i Perlini, ranije Fabrović. Potonja je u produžetku imala prizemnu prigradnju u kojoj je za vrijeme Italije bila kavana San Marco.
Podalje od njih stajala je palača Manfreda Borellija (stari kućni broj 1088), građena od 1888. do 1890. godine. U doba talijanske vlasti u njoj je bilo sjedište Fašističke stranke, pa su je zvali Casa Litoria. Koji korak dalje Alfonso Borelli sagradio je 1901. dvostruku palaču sa starim kućnim brojevima 1096 i 1097. Prvi je dio namijenjen hotelu Bristol (Zagreb), a drugi dio stanovima.
Odmah u susjedstvu bila je kuća Oštrić (ranije Kirchmayer, stari kućni broj 1084) koja je također imala malenu prigradnju. Odvojeno od nje stajale su tri kuće Borelli (stari kućni brojevi 1085, 1086, 1087), podignute od 1887. do 1890. Bile su međusobno povezane vrtovima. U zadnjoj, najistočnijoj, prvo je bilo Vojno zapovjedništvo grada, kasnije je dugo služila kao školska i poslovna zgrada, kako bi na koncu postala Rektoratom Sveučilišta Zadar.
Niz završava Ženskim odgojnim zavodom sv. Dimitrija, građenim od 1901. do 1906. godine, u kojemu je sada Zadarsko sveučilište.
Buktinja hrvatske svijesti
Da su se na samome zapadnom kraju Nove obale nalazile prostorije Hrvatske čitaonice podsjeća još jedino istoimeni Prilaz. Bila je to zgrada „s eklektičkom arhitekturom naglašenog neoklasicizma kojoj se ne može zanijekati skladnost i zanatska besprijekornost“. Dao ju je 1903. sagraditi dr. Giovanni Manzin, zapadnije od svoje palače iz 1875. godine. Od 1863. do 1906. Hrvatska se čitaonica nalazila preko puta kavane Central u Kalelargi (sada Široka ulica, 6).
U novim je prostorijama postala „prava akademija, u kojoj su se sabirali najnapredniji duhovi Dalmacije“. U njoj se moglo susresti Klaića, Pavlinovića, Nodila, Bianchinija i druge narodnjačke prvake koji su rasplamsali buktinju hrvatske nacionalne svijesti. Ondje je, uz ostalo, Ivo Vojnović u siječnju 1912. priredio javno čitanje drame Gospođa sa suncokretom, a u Zagrebu tek u ožujku.
Često je služila i kao koncertna dvorana. Kako talijanska uprava Novog kazališta nije, primjerice, 1910. odobrila nastup Opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba u svojoj dvorani, to je pjevačko društvo Zoranić priredilo koncert članova Zagrebačke opere u Hrvatskoj čitaonici. Koncert je završio pjevanjem Lijepe naše, a gostima su priređene prave ovacije. Dugo nakon koncerta klicalo se hrvatskim umjetnicima i narodnom jedinstvu.
Parobrod Graf Wurmbrand na Novoj obali, 1899.
Lloyd uzvraća udarac
Pojava carske jahte Miramar u zadarskoj luci 1881. s carevićem Rudolfom neposredno nakon zaruka s belgijskom kraljevnom Stefanijom, bio je dobar povod da se prva nova kavana nazove Caffeè Stefania. Smjestila se u prigradnji kuće Kirchmayer (kasnije Oštrić), istočno od sadašnjega hotela Zagreb. Njezino otvaranje označilo je početak stvaranje reprezentativne promenade koja će postati blistavim izlogom građanske mode i taštine.
„Vrlo elegantna kavana Lloyd“ otvorena je svakako iza 1894, jer je od samoga početka bila „lijepo opremljena umjetničkim električnim lusterima“. Nalazila se u kući Höberth, točno nasuprot gatu na Novoj obali, na istočnoj strani Trga Laurana ili Poštanskog trga.
Samo malo dalje na istok, u ožujku 1902. svečano je otvoren novi hotel Bristol (sada Zagreb), s elitnom kavanom, u kojoj se sastajao prvenstveno viši sloj hrvatskoga građanstva.
Odmah nakon otvorenja hotela, već u istom mjesecu Lloyd je uzvratio udarac. Modernizirao je postojeći prostor i otvorio depandansu u neposrednoj blizini Bristola: „Lloyd je znatno proširen dodatkom dugoga i elegantnog salona karakteristične boje i bogato urešenoga raskošnim zrcalima. Lijepi novi salon, okrenut na jug, s pogledom na more, bit će ugodan za boravak, osobito zimi. Također je počela raditi kavana u paviljonu Perlini. Razveseljen glazbom, tu će se, posebno ljeti, ali i za vedrih zimskih poslijepodneva, premjestiti tradicionalni listón“.
Za vrijeme Italije Lloyd je preimenovan u Caffé Italia, depandansa je dobila ime San Marco, a Bristol je postao Excelsior.
Najljepše kino u Carevini
„U ulici Tommaseo u nedjelju je bila otvorena obćinstvu nova dvorana kinematografa ˝Radium˝ u novoj kući njegova vlasnika g. Botture. Dvorana je prostrana, visoka i vrlo lijepo dekorirana, sva u bjelini, sa reljefima umjetnički izrađenim. Ima i galeriju, gdje su najbolja mjesta. Dvorana je građena sasvim praktično za ulaz i izlaz, te je predviđeno za sigurnost posjetilaca. Liepe su također prostorije za čekanje, sa nekoliko divana i naslonjača. Da prikrati časove obćinstvu, svira automatski glasovir uz pratnju automatskih violina“.
To je samo dio novinskog izvješća o tome kako je otvoreno „najljepše i najsavršenije kino u Carevini“.
Priča zapravo počinje u srpnju 1907, kada je u Salonu Gned na Novoj obali otvoreno prvo stalno zadarsko kino. Salon restorana K pošti Augustina Gneda nalazio se u kući Höberth, u kojoj je bila i kavana Lloyd. Ravnatelj i operater, osposobljen za taj posao u Beču, bio je trgovac razglednicama Ernesto Petri.
Nakon mjesec dana kino je dobilo naziv Radium i premješteno je u dvoranu na sjevernoj strani zgrade, a 1913. godine u novu dvoranu, podignutu na suprotnoj strani ulice, otprilike na sredini sadašnjega južnog ruba Poljane pape Ivana Pavla II. Imalo je 400 sjedalica. Za vrijeme Italije zvalo se Impero.
Preko puta kavane Central u Kalelargi (Široka ulica, 6), gdje je od 1863. do 1906. bila hrvatska Narodna čitaonica, sredinom travnja 1908. otvoreno je drugo stalno kino pod imenom Central. Godinu dana kasnije preimenovano je u kino Edison i preseljeno na Novu obalu, u bivšu Arenu Vitaliani (u kući Fabrović, zapadno od hotela Bristol). Još je dvaput mijenjalo ime, prvo u Marconi, a onda u Beč.
Treće zadarsko kino, Pariz, otvoreno je u svibnju 1912. između Edisona i Radiuma. Imalo je dva ulaza. Jedan iz sadašnje Pavlinovićeve ulice, a drugi s Nove obale. Moglo je primiti 300 gledatelja.
Ondje je 1913. prikazan prvi zvučni film: „Doznajemo, da ćemo skoro imati u Zadru, u kinematografu ˝Parigi˝ g. Mestrovicha, glasoviti izum Edisonov ˝Kinetofon˝, t.j. stroj koji prati projekciju slike ljudskim govorom, tako da obćinstvo ima potpunu iluziju kazališne predstave, jer je do savršenstva provedena sinkronizacija između geste i rieči. Kinetofon poslie Zadra prikazivat će se također u Splitu i Dubrovniku“.
Hotel Bristol (Zagreb) kupljen za Hrvatski dom
Nakon otvorenja hotela Bristol (Zagreb) novine su 1902. izvijestile: „Bristol zauzima sada samo prvi i drugi kat palače kneza Borellija, kao i prizemlje. U prizemlju je smješteno pet dvorana (…) Te dvorane obojene su svjetlozeleno, sjaju se kao ogledalo, ukrašene odgovarajućom pozlatom – pružaju zaista gospodski izgled, koji odgovara jednom velikom gradu. Na prvom i drugom katu 44 sobe pružaju gostu svu udobnost dostojnu hotela prve kategorije. Svugdje su postavljene električne žice za svjetlo i zvonca. Uvedena je i voda“.
Manje je poznato da je ta zgrada trebala postati Hrvatskim domom. Godine 1910. osnovana je istoimena zaklada na čelu s Alfonsom Borellijem. Imala je zadaću prikupiti sredstva i podići zgradu u kojoj bi bila velika kazališna dvorana i prostorije za sve zadarske hrvatske kulturne udruge.
Već 1911. prikupljeno je 50 tisuća kruna, što je bilo dovoljno da se kupi gotovo 2,5 tisuće četvornih metara zemljišta na zapadnoj strani Poluotoka. Ujedno su završeni idejni nacrti buduće zgrade i izloženi u Hrvatskoj čitaonici. Ono najgore što se moglo dogoditi tako uspješnoj akciji jest početak Prvog svjetskog rata. No čak i u tim uvjetima nije se posustalo.
Kada je uočeno da se neće moći prikupiti dostatan iznos za gradnju nove zgrade, odlučeno je učiniti ono što se može. Kupljena je zgrada hotela Bristol (Zagreb) na Novoj obali, u kojoj je bilo dovoljno prostora za sve hrvatske udruge i adaptaciju kazališne dvorane. No propast Austro-Ugarske Monarhije bila je brža. Već 1918. započinje talijanska okupacija Zadra, a s njom i krah ideje o gradnji Hrvatskog doma.
Stomoricu su dvaput zaboravljali
Šesterolisna crkva Stomorica na raskrižju istoimene ulice s Ulicom Zore dalmatinske i Pavlinovićevom ulicom podignuta je vjerojatno u XI, a porušena u XVI. stoljeću radi ojačanja obrambenih bedema. Bila je zaboravljena sve do 1880. godine kada su slučajno pronađeni njezini ostaci koji su 1884. ponovno zatrpani i opet zaboravljeni. Godine 1956. otkriveni su i kasnije konzervirani.
Uz te osobitosti, neobično je i to da je podignuta izvan ranosrednjovjekovnih zidina, a tek se kasnije našla unutar srednjovjekovnog obrambenog pojasa. Na toj strani gradskih bedema postojala su samo dvoja vrata, Anđelova sučelice sadašnjem gatu na Novoj obali i Pusterla pokraj Stomorice koja se po njima zvala sv. Marija od Pusterle. Dio bedema i vrata ostali su naznačeni na pločniku.
Stajala je, dakle, na samoj obali, a sada je od nje odmaknuta za cijelu širinu Pavlinovićeve ulice, hotela Zagreb i Nove rive! Vrata su joj također niža čak za 65 centimetara od razine današnjeg pločnika.
Umjesto samostana - Licej sv. Dimitrija
Kada je 1777. u požaru stradao ženski Benediktinski samostan sv. Dimitrija (na istočnoj strani današnje Poljane Natka Nodila), odlučeno je Samostan dokinuti, a prihodima od prodaje samostanskih dobara osnovati istoimeni zavod za odgoj ženske mladeži. Povjereništvo za udjelotvorenje zaklade sv. Dimitrija, osnovano 1895, odobrilo je da se prikupljeni samostanski prihodi ulože u zgradu za internat i školski prostor u kojem će djelovati Viši zavod za ženski odgoj i obrazovanje, s nastavom na hrvatskom i talijanskom jeziku. Cilj nastave bio je „opća obrazovanost i lijepo vladanje budućih domaćica, kršćanskih majki i odgojiteljica potomstva“.
Kompleks pod nazivom Licej sv. Dimitrija podignut je na istočnoj strani Nove rive. U njemu je sada Zadarsko sveučilište. Na svečanom polaganju temeljnog kamena, 18. kolovoza 1901, uzidana je prigodna povelja i tri novčića koja su tada bila u opticaju. Također su tiskane prigodne razglednice s crtežom pročelja budućeg kompleksa. Izgradnja je počela iduće godine prema nacrtima bečkoga arhitekta Karla Susana XE "Susan, Karl" , a dovršena 1905.
Uprava, odgoj i nastava povjereni su engleskim redovnicama reda Naše Gospe Sionske (Notre Dame de Sion), sa središnjicom u Parizu. Učenice nisu mogle biti mlađe od 10 godina, a u internatu je osigurano 21 besplatno mjesto i 21 mjesto s polovičnim plaćanjem. Za beneficije mogle su se natjecati samo djevojke iz zadarskih katoličkih obitelji, dok su prednost za dva besplatna mjesta imale kćeri plemićkih obitelji, bez obzira na imovinsko stanje.
U početku se nastava održavala odvojeno na hrvatskom i talijanskom jeziku u samo dva prva odjeljenja, dok se u višim razredima dio predmeta predavao hrvatski, a dio talijanski. Od 1911. godine, pak, uvedena su trajno dva posebna odsjeka u svih šest razreda, jedan na hrvatskom, drugi na talijanskom. Hrvatski je odsjek redovito imao više učenica.
Lice glavne zgrade, teško oštećene u bombardiranju 1943. godine, danas izgleda nešto drukčije. U obnovi 1953. i kasnijim preinakama za potrebe ondašnjega Filozofskog fakulteta, svečana dvorana, koja je zapremala dva kata, pregrađena je. Na pročelju iznad trifore dograđeno je šest malih prozora, čime je poremećena jedinstvenost zgrade. Prolaz među zgradama na prvom katu zastakljen je 1982.
Kapela sv. Dimitrija 50 godina čekala obnovu
Kapela Liceja sv. Dimitrija, postavljena početkom XX. stoljeća točno u centar središnje osi ondašnje nove ulice Nikole Tommasea (sada Pavlinovićeve), dominirala je cijelim urbanim sklopom. Sjevernu fasadu prostora tvorila je stara vojarna Quartieroni, a južnu nova zgrada Borelli (sada Rektorat).
Međutim, izlomljena forma nove osnovne škole, građene od 1933. do 1935. na mjestu stare vojarne, suzila je Tommaseovu ulicu, umanjila dominaciju kapele i poremetila ravnotežu odnosa među zgradama. Štoviše, na jednoj je strani oštro odudarala od niza historicističkih zgrada, a na drugoj strani od skromne i kaotične, ali ipak koherentne arhitekturi Varoši. Shvaćena kao atak na graditeljsko nasljeđe, izazvala je buru negodovanja u javnosti.
Bez obzira na sve, ta je zgrada unijela u gradsko tkivo novo shvaćanje prostora, prva je rađena prema zahtjevima i uvjetima moderne arhitekture, uvela je arhitektonski modernitet u Zadar.
Dok su i škola i kompleks bivšeg Liceja sv. Dimitrija temeljito obnovljeni nakon Drugog svjetskog rata, dotle se za istoimenu kapelu nitko nije starao sve do listopada 2000. godine. Tek je tada, zahvaljujući zadarskom dobrotvoru Mons. Simeoneu Duki uređena za duhovne potrebe Zadarskog sveučilišta.
Nova riva, početkom XX. st.