Najnovija knjiga (i izložba) fotografija Miljenka Domijana Anima et corpus (Zagreb, 2008) nosi podnaslov Foto skitnje. Premda se pojam skitnje može tumačiti i kao lutanje bez cilja, u ovom bi slučaju zacijelo trebao označiti putopisni i ležerni karakter djela. Rezultati, međutim, nisu nimalo površni. Autor se, oslobođen strukovnih i znanstvenih stega, ali ne i znanja, upustio u ambicioznu fotografsku avanturu. Putujući svijetom, snimao je isključivo glasovite (i manje glasovite) spomenike umjetničke baštine, što je s vremenom izraslo u zaokruženu autorsku cjelinu.
Znakovito je da je Domijan studirao povijest umjetnosti u Zadru i da se ondje afirmirao kao jedan od istaknutih baštinika konzervatorskoga i fotografskog djela legendarnoga Ćirila Metoda Ivekovića. Domijanova prva izložba fotografije pod naslovom Bukovačka priča (Zadar, 2004.) podjednako je, kao Ivekovićevo monumentalno djelo Dalmatiens Architektur und Plastik (Beč, 1910.), bogata asocijativnim i vizualnim potencijalom i uvjerljiva u očitovanju osobnoga razumijevanja zbilje. No za razliku od ondašnjih preokupacija, njegov najnoviji serijal može biti sve prije negoli strukovni kompendij ili pozitivistički enciklopedijski priručnik. Domijan je putopisac sa stilom. Sličan je putniku na slici sv. Sofije u Istambulu (str. 46), koji se izdvojio iz turističke skupine (kao metafore općega i javnog) i sâm razgleda prostor (kao metafora osobnog). Domijan, također, ne stoji udivljeno ispred velebnih spomenika. Ne snima u maniri „Pogledajte i divite se onome što sam vidio i kako sam snimio“! Vrlo dobro zna kako neće ništa postići opetovanim veličanjem i razmetanjem. Radije ironizira, kao u Saint-Denisu, kada snima tabane skulpture kraljevskog para na grobnici (str. 88). Njegove slike djeluju više kao plod imagina cije, nego kao putopisni dokumenti. Mnoštvo fotografija križnih svodova i kupola, snimljenih iz donjega rakursa, stvara efekt turbulencije koja se, kao u snovidu, vrtloži u beskonačne visine, kako bi se na koncu pretvorila u ozbiljno pitanje: Koliko se Domijan uopće bavi realnim svijetom umjetničke baštine, a koliko svijetom osobnih uspomena na tu baštinu?
On sâm na kraju knjige izrijekom veli: „Htjedoh zabilježiti sjećanje“! Radi se, očito, o potrazi za putokazima memorije. Za vlastitim slikama. Štoviše, moglo bi se govoriti o osobnom sustavu pamćenja koji se stalno povezuje s novim iskustvima i dopunjuje. Domijan zapravo konstruira svoju osobnu zbilju, ali ne tako što na stvarnost ucrtava kodove vlastite osobnosti. On ne transformira izgled onoga što snima niti mijenja percepciju snimljenoga. On konstruira slike od fragmenata iz sustava memorije, od sjena i tragova. Njegova je imaginacija transparentna.
Njemu se čudo u Pisi nije ukazalo kao turistički stereotip Kosoga tornja na Campo dei Miracoli već kao prolazna pojava tamne sjene koja je prekrila gotovo cijelu donju polovicu slike južnoga pročelja građevine na Camposanto (str. 34). Našao se, dakle, na pravome mjestu i u pravom trenutku da zabilježi kako oznaka identiteta nije trajna već prolazna i promjenjiva pojava. Fenomen sjene također izravno aludira na postupak u Photoshopu koji dovodi u pitanje dokumentarnu pouzdanost fotografije. Nije bitno što se Domijan uopće ne služi digitalizacijom i Photoshopom, bitna je svijest o njihovu postojanju.
Posve je normalno da u takvoj situaciji, kada je autentičnost fotografije kao dokumenta ozbiljno destabilizirana, Branka Hlevnjak već u prvoj rečenici uvodnoga teksta knjige oduševljeno kliče: „Koje li fotografske apstrakcije“. No ispod svake snimke stoji vrlo konkretna oznaka objekta i lokacije koja učitava identitet onoga što je snimljeno. Značenje se stvara kao rezultat igre između vizualnoga i narativnog, a ne izborom formalnih rigidnih (vizualnih) struktura.
U pitanju je vrlo sofisticirana intelektualna zabava na crti destabiliziranog pojma jedinstvenoga i originalnog. Na jednoj strani stoji spoznaja da fotografska umnoživost dokida (benjaminovsku) auru umjetničkog djela, a na drugoj strani poljuljana vjera u realizam i autentičnost dokumentarne fotografije. Sve skupa sažima se u svijest o tome kako knjiga fotografija Miljenka Domijana Anima et corpus ukazuje na postmodernističku tendenciju novoga načina definicije i razumijevanja zbilje.
(Neobjavljeni rukopis, siječanj 2009)