Josip Brčić

 

Josip Brčić (Giuseppe Bercich, Berčić, Bersich, Brcić) potječe iz „starinske hrvatske obitelji zadarske u kojoj je njega hrvatskog jezika i hrvatske knjige sveta predaja“ [5410]. Bila je to imućna posjednička obitelj. Brojni njezini članovi ušli su u zadarsku i hrvatsku kulturnu povijest kao značajni lingvisti, pravnici i crkveni prelati. Josipov otac Mihovil (1790 - 1875) bio je ljekarnik, a stric don Ivan (1785 - 1855) profesor zadarskoga Liceja, kanonik zadarskoga Kaptola i šibenski biskup. Majka Tereza (†1878) potjecala je iz roda Alberti [5142, 5143, 2061].

 

Mihovil Brčić prvi je (i jedini) 1807./08. upisao studij farmacije na zadarskom Liceju (1806 - 1809). U prigodi otvaranja zadarskoga Sveučilišta (Središnje škole, 1809 - 1811) imenovan je asistentom za farmaceutsku kemiju. Uz to, povjerena mu je skrb za sve kabinete i botanički vrt. U travnju 1811. stekao je diplomu s akademskim naslovom [3036, 3039, 5763]. „Bio je jedan od najboljih studenata, ako ne i najbolji. Ocjena iz svih predmeta bila mu je redovito najbolja: optime. Posebno se zanimao za botaniku, ali bio je i dobar kemičar“ [3036]. Ono što je u ovom slučaju iznimno zanimljivo jest podatak da je na ispitu  iz kemije koncem školske godine 1809./10. opširno opisao škrob, glutin i albumine, a iz farmacije otopljeni srebro-nitrat (!).

 

Dokinućem sveučilišnoga studija u Zadru 1811. zaposlio se u ljekarni Alle due Fortune Antuna Allesanija, „izvrsnog ljekarnika i kemičara, zapravo i jedinog ljekarnika ne samo u Zadru nego i u Dalmaciji uopće, koji se bavio znanošću i dobro poznavao znanstvenu farmaciju i kemiju“ [3036]. Allesani je ljekarnu utemeljio 1806. na raskrižju ondašnje Papučarske i Široke ulice [5693]. Sada je na tome mjestu sjeverno krilo Arheološkoga muzeja. Godine 1821. prodao je ljekarnu Mihovilu Brčiću koji je u međuvremenu (od 1819) bio ravnateljem bolničke ljekarne. Članovi obitelji Brčić ostali su vlasnicima te ljekarne sve do 1948. godine.

Portret dr. Jurja Pulića u arhivu prof. Ive Petriciolija

 

Položajna skica atelijera na planu Grada

 

Portret dr. Jurja Pulića u knjizi Propedeutica Filosofica

 

Mihovilov najstariji sin don Ivan Brčić (1824 - 1870) istaknuti je hrvatski glagoljaš, akademik i jezikoslovac. Drugi sin Antun pl. Brčić (1825 - 1900) bio je predsjednik Prizivnog suda u Zadru, pristaša hrvatskoga narodnoga preporoda, borac za uvođenje hrvatskoga jezika u sudstvo i, kako je držao splitski autonomistički list La Difesa, „fanatico Croato“ [5189]. Godine 1896. podijeljena mu je titula plemića Gornjega Sela, prema imanju u mjestu Ugljanu na istoimenom otoku [5369]. Najmlađi Mihovilov sin Dominik (1835 - 1910) bio je također pravnik i dopredsjednik Pokrajinskog suda u Zadru [5534, 5535].

 

Josip Brčić, predzadnji Mihovilov sin, rođen je u Zadru 11. ožujka 1830. godine, gdje je od 1840. do 1844. pohađao gramatiku (razina niže klasične gimnazije), ali nema podataka kada je i kako završio srednju školu [1003, 1004, 1005]. Na zamolbu njegova oca da mu se odobri studij farmacije u Padovi, Dalmatinsko je namjesništvo 15. studenog 1850. uputilo pismo u Veronu: „Imamo čast poslati vladi Lombardijsko-Venecijanskog kraljevstva molbu da intervenira u korist mladoga Josipa Brčića zbog njegova dobroga moralno-poitičkoga vladanja, pozivom na note od 22. listopada i izjavu padovanskih profesora koji jamče za nj od trenutka njegova dolaska u taj grad“ [0003].

 

Kako bi mogao poći na dvogodišnji studij farmacije, kandidat je prema ondašnjim uvjetima morao završiti humanitat i filozofiju (četiri razreda više gimnazije) i dvije godine raditi kao ljekarnički vježbenik. U Brčićevu slučaju to se vremensko razdoblje idealno podudara s odlaskom u Padovu (1844 - 1850). Početkom 1851. godine stiglo je odobrenje za njegov upis na Padovansko sveučilište [0004], što znači da je kasnio na početak nastave.

 

Padovansko Sveučilište, zapravo njegova Katedra za fiziku, na čelu s dr. Francescom Zantedeschijem (1797 - 1873), upravo se tada počela ozbiljno baviti fundamentalnim istraživanjima utjecaja svjetla na kemijske procese, a to praktično znači proučavanjem fotografskoga postupka [7100]. Nije bez značenja da je prof. Zantedeschi još 1839. snimao dagerotipije u Veneciji [7034]. Među studentima koji su studirali zajedno s Brčićem nalazio se i Luigi Borlinetto (1827 – 1904) koji će kasnije postati teoretičar, eksperimentator, publicist, ukratko - najistaknutiji talijanski popularizator fotografije u 19. stoljeću [7100]. Kada se tome doda neposredna blizina Venecije s nekoliko stalnih fotografskih atelijera, čak i optičara u kojih se mogla nabaviti kompletna fotografska oprema, jasno je da je to bila idealna prigoda da se mladi student oduševi za novu umjetnost, izravno povezanu sa studijem farmacije i kemije.

 

okvir: U doba Brčićeva studija u Padovi počela se definitivno rješavati povijesna dilema razvoja fotografije. Sve je bilo spremno za konačan obračun među dvama postupcima: dagerotipije koja je bila unikatna slika na kovinskoj ploči i kalotipije (ili talbotipije) za koju se prvo snimao negativ na papiru a potom se od njega kopirao neograničen broj pozitiva. Prvi je postupak bio popularniji zbog atraktivna izgleda, fenomenalne luminoznosti i osobito precizne reprodukcije najsitnijih detalja, dok je drugi životario u njegovoj sjeni kao slika na bezvrijednu materijalu, bez sjaja, oštrine i briljantnosti. Upotrebljavali su ga uglavnom amateri i umjetnici, skloniji jednostavnijem postupku i izgledu slike koji podsjeća na tradicionalne grafičke tehnike.

 

Ipak, noseći u sebi klicu rješenja jedne od izvornih svrha izuma fotografije - brzoga i jeftinoga načina umnožavanja slika - kalotipija je s vremenom počela pokazivati premoć, osobito otkad je porabom navoštena papira za negativ primjetno poboljšana oštrina slike. Kada se 1850. pojavio albuminski papir za pozitiv, a 1851. negativ na staklu (tzv. mokra ploča), kalotipija je bila temeljito modificirana, a dilema riješena: dagerotipija se morala povući u povijest najkasnije do konca desetljeća. Na tome putu pratio ju je (nešto sporije) i negativ na papiru.

 

Brčić je 3. kolovoza 1852. godine diplomirao na Medicinsko-kirurško-ljekarničkom fakultetu [2165, 3061B], a 21. prosinca zatražio od Namjesništva u Zadru „da mu se odobri slobodno obavljanje njegova zanimanja“. U Namjesništvu se prvo pribavili mišljenje Okružnoga poglavarstva, zapravo Preture, da je Brčić „osoba izvrsnoga ponašanja, mirne naravi i besprijekornoga političkog vladanja“, a onda su 28. siječnja 1853. izdali dekret svim okružnim poglavarstvima u Dalmaciji: „S obzirom da je ljekarnik Josip Brčić iz Zadra donio iz c. i k. Sveučilišta u Padovi ovdje priloženu diplomu kojom mu je priznat akademski stupanj ljekarnika, Namjesništvo nalazi umjesnim dopustiti mu obavljanje njegova zanimanja na cijelome području Carevine“ [0005].

 

U kolovozu 1854. Brčić sudjeluje na proslavi završetka školske godine u Gimnaziji. U toj prigodi daruje školi brojne predmete za prirodoslovni kabinet [5013]. Gimnazija ga je angažirala da kao suplent predaje prirodopis od sredine prosinca 1855. do sredine ožujka 1856. godine [0006, 1012, 0007, 2015]. Tada je opet darovao neke kemikalije i instrumente za kabinet fizike i kemije. Znakovito je da se među kemikalijama izričito spominju „otopine kovinskih soli“.

 

Uz taj javni angažman, tih je godina utemeljio i prvi stalni fotografski atelijer u Zadru. Pišući o dvjema fotografijama u Cronistoriji [2014], Josip Sabalić veli za prvu da je to portret njegova oca što ga je „snimio ljekarnik Josip Brčić, amater u toj umjetnosti“, kojemu je to „jedan od prvih pokusa u malenoj vili Giotta u Preku“ (na otoku Ugljanu). Za fotografiju četvorice kazališnih entuzijasta, pak, među kojima je također njegov otac, navodi da ju je „napravio ljekarnik Josip Brčić“ i da je to „jedan od njegovih prvih pokušaja u toj umjetnosti, ostvaren u malenoj vili Giotta, sada pl. Felicinović, u Preku. Brčić kasnije drži malen atelijer kod crkve sv. Ilije. Rad je nastao prije 1856“.

 

Ističući amaterski status Brčića, a zatim i to da su fotografije snimljene prije otvorenja atelijera i da predstavljaju prve pokušaje, Sabalić koji je Cronistoriju počeo izdavati 50 godina iza tih događaja, očito želi naglasiti da su u pitanju vrlo stare fotografije, starije od 1856. kada je on rođen [2049]. Teško se složiti s njegovom tvrdnjom da je fotografija kazališnih entuzijasta „jedan od prvih pokušaja“. Na slici se jasno vidi da snimatelj vlada složenom fotografskom zadaćom grupnoga portretiranje. Podjednako je neprecizna i informacija o početku rada Brčićeva atelijera. Sabalić veli da je fotografija snimljena prije 1856, a atelijer otvoren nakon snimanja fotografije, što znači da je mogao biti otvoren i prije i iza 1856.

 

U razrješenju dileme pomaže knjiga ravnatelja zadarske Gimnazije dr. Juraja Pulića (1816 - 1883) Propedeutica Filosofica iz 1855. godine [2001]. Od dva primjerka, pohranjena u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, jedan je tvrdo uvezan i na drugoj stranici predlista ima originalnu albuminsku fotografiju autora, s potpisom i nadnevkom posvete: 30. svibnja 1858. Fotografija nije naknadno zalijepljena već je pri uvezivanju knjige stručno uložena u predlist koji svojom prvom stranicom tvori njezinu poleđinu a drugom stranicom okvir. Postavljanje slike na to mjesto očito nema veze s nadnevkom posvete nego s godinom izdanja. Na slici nije označeno tko ju je snimio, ali se to, poredbom s Brčićevim portretom dr. Pulića u obiteljskom arhivu prof. Ive Petriciolija [2091], jasno vidi već na prvi pogled.

 

Kako se Brčić iz Padove vratio koncem 1852, to bi trebalo značiti da je atelijer moga otvoriti 1853, 1854. ili najkasnije 1855. godine. Početak tijesne veze s Gimnazijom dokumentiran je u prosincu 1854, što podjednako podupire uvjerenje da je upravo tih godina započela njegova obrtnička fotografska djelatnost. Tome u prilog ide i podatak da je u to doba Brčićev otac naslijedio kuću kod crkve sv. Ilije. Radi se o tome da je brat Mihovilova oca, Josipova djeda, imao suprugu Mariju Caraciu ili Karaziu, kako piše na grobnici [2061]. Marija je 1805. dobila od svojega brata na dar „vlastitu kuću u Zadru u Ulici sv. Ilije“ [0801]. Njezin sin Dominik, pak, spominje u jednom spisu da se ta kuća nalazi „pokraj crkve sv. Ilije, br. 66l“ [0801]. Nakon Dominikove smrti koji nije imao potomstva, cijelo su imanje naslijedili Mihovil i don Ivan Brčić (šibenski biskup). Potonji se 1853. (!) odrekao svojega prava u korist brata Mihovila [0804].

 

Baštinjena kuća bila je na idealnu mjestu za poslovni početak mladoga Josipa Brčića. Nalazila se na južnoj strani crkve sv. Ilije, okrenuta uskim pročeljem prema današnjoj Ulici Grgura Mrganića. Uz njezinu južnu stranu prolazila je ulica koja sada nosi ime Ivana Tanzlingera Zanottija. Porušena je u Drugom svjetskom ratu, ali se lijepo vidi na fotografiji antičkog stupa u Buratovu Albumu grada Zadra iz 1875, u zadarskome dijelu fotografskoga opusa Ćirila Ivekovića i na brojnim gradskim razglednicama. Uz jednu od njih u knjizi Zadar na starim razglednicama (2161) posebno je upozoreno na tu zgradu. 

 

Pokušavajući postići stupanj doktora kemijskih znanosti, Brčić je otkrio zašto je bila potrebna intervencija u prigodi njegova upisa na Padovansko sveučilište. U pismu što ga je 14. studenoga 1856. bečko Ministarstvo za kulturu i nastavu uputilo Namjesništvu za Dalmaciju stoji: „Na zahtjev magistra farmacije i ljekarničkoga pomoćnika Josipa Brčića (…) da mu se prizna gimnazija koja mu nedostaje za postignuće domaćega doktorskoga stupnja, valja molitelju saopćiti da mu tražena dispenza od gimnazije ne može biti odobrena, već mora pristupiti ispitu zrelosti u jednom od (…) mjesta s državnom zemaljskom gimnazijom. Na taj će način steći propisanu kvalifikaciju“ [0008].

 

Zato se, znači, njegovo ime nije pojavljivalo na popisu učenika u školskome godišnjaku Juventusu dalje od četvrtoga razreda, premda je Gimnazija u ono doba imala šest razreda. Iz toga slijedi zaključak da nije pohađao ni dva tečaja Liceja (viši stupanj, koji je odgovarao završnim razredima buduće Velike gimnazije). Matura je, pak, uvedena 1850. za kandidate koji su kanili poći na studij [2031]. Zahvaljujući očevu ugledu i Namjesničkoj intervenciji, očito se uspio upisati bez više gimnazije i bez mature, ali zbog toga kasnije nije mogao postići doktorski stupanj.

 

U školskoj 1857./58. godini opet je kraće vrijeme predavao na Gimnaziji [1013], a tada punih šest godina nema više nikakvih informacija o njegovu radu i životu. Tek se u siječnju 1864. može u novinskoj reklami vidjeti da vlasnik ljekarne Alle due Fortune nije više Mihovil već Josip Brčić [5037]. Naposljetku, od 1. prosinca 1866. do 1. studenog 1867. (opet privremeno) predaje matematiku u I, prirodopis u I, II, III, V. i VI, te fiziku u IV. razredu Gimnazije [0029, 0038, 1015, 2015, 2031]. Na katedri za prirodopis naslijedio ga je Špiro Brusina (1845 - 1908).

 

Ostale godine proveo je kao ugledan zadarski ljekarnik, vrlo aktivan u javnome životu grada. Svrstava se među istaknute utemeljitelje modernoga građanskoga identiteta Zadra [3040]. Vjerojatno u gradu nije bilo značajnijega društvenoga događaja ili akcije od općega interesa u kojoj nije sudjelovao. Bio je članom Gradskoga vijeća [5133, 5134, 1031], društva uzajamne pomoći [5044], odbora za doček cara Franje Josipa [2007], vijeća Trgovačke komore [1020], vinarskoga društva [3006], poljodjelskog povjerenstva [5061, 1016, 1017, 1018, 5094, 1019, 1023], školskoga vijeća [5103], povjerenstva za izložbe u Dalmaciji [5068, 5069, 5070, 5071], općinskoga povjerenstva za estetsku problematiku razvoja grada [5067], povjerenstva za svjetsku izložbu u Parizu [5132], gradskoga odbora za suzbijanje kolere [5081], povjerenstva za proslave [5110], za dobrotvorne udruge [1031] i tko zna što još sve. Također je bio sudskim porotnikom [5139], utemeljiteljem zajamnice [5169] i ravnateljem gradskoga perivoja [5059, 5060, 5076, 5131, 3080]. S Nikolom Androvićem ustao je u obranu gradonačelnika od novinskih napada [5128]. Godine 1873. temeljito je obnovio ljekarnu [5085]. Sudjelovao je u svim većim dobrotvornim akcijama i prikupljanju sredstava za podizanje zvonika sv. Stošije [5191, 5201, 5240]. U listopadu 1888, nakon povratka s duga puta darovao je crkvi u Ugljanu bistu sv. Josipa [5193]. U novinama, istina, piše da je to dar ljekarnika M. Brčića, što je očito greška.

 

Josip Brčić nije imao potomstva. Izgleda da se nije ženio. Preminuo je u Zadru 12. ožujka 1895. od izljeva krvi u mozak [5268 – 5273]. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na starom dijelu Gradskoga groblja, Sekcija A, Polje I, br. 133 [2061]. Na nadgrobnoj ploči stoji:

 

                                    ŽIVILI

 

                                    U XIX VIEKU

 

                                    LEŽE OVDJE

 

                                    BRČIĆI

 

                                    MARIA KARAZIA

 

                                    MAJORA I KONSULA IVANA

 

                                    SUPRUGA

 

                                    MIHOVIL LJEKARNIK

 

                                    TEREZA ALBERTI SUPRUGA

 

                                    IVANA SESTRA MU

 

                                    KANONIK IVAN

 

                                    STAROSLAVENSKI UČENJAK

 

                                    JOSIP LJEKARNIK

 

                                    SAVICA ANTUNOVA.

 

Il Dalmata i Smotra dalmatinska objavili su gotovo identične i škrte nekrologe, u kojima je rečeno jedino da je Josip Brčić bio „dobar građanin, općinski vijećnik, radin i cijenjen u svojoj struci. Godinama se gorljivo predavao skrbi i podizanju gradskoga perivoja“ [5268, 5269].

 

Ljekarnu je naslijedio sin njegova najmlađega brata Dominika Brčića, koji se, također, zvao Josip. [0072] Diplomirao je farmaciju 1901. u Beču [5388] Iza Drugoga svjetskog rata, u kojemu je ljekarna potpuno uništena, mlađi sin toga Josipa, s imenom Mario i prišivkom Zento pei, poznat u Zadru kao pasionirani planinar, pokušao je 1945. obnoviti poslovanje na Relji [2045, 3036], ali je socijalistička vlast Jugoslavije sve nacionalizirala. Njegov najstariji brat, još jedan Josip (Bepica), završio je farmaciju i bio fotoamater. Otvorio je ljekarnu u Rimu [4508], dok se Mario 1948. nastanio u Fermu. U pismu iz 1985, uz ostalo, veli: „Moj prastric Josip, ljekarnik, doista se bavio fotografijom koja je u njegovo doba činila prve korake, i posvetio je puno godina njezinu  stvaranju i usavršavanju. Nažalost, ne mogu Vam dati novije podatke o svemu onome što se tiče dokumentacije i eventualno fotografija, jer je sve nepovratno izgubljeno u bombardiranju koje je uništilo našu kuću i ljekarnu“ [4503].

 

Bila su dakle tri Josipa Brčića. Svi su bili ljekarnici i vlasnici iste ljekarne. Prvi je Mihovilov sin. Nije imao djece, pa ga je naslijedio sin njegova mlađega brata Dominika. Sin toga drugoga Josipa (Dominikova) također se zvao Josip (Bepica). Prvi Josip Brčić (Mihovilov) bio je prvi stalni zadarski fotograf, a treći Josip Brčić (Bepica) bavio se fotografijom amaterski [5716]. Nije utvrđeno koji je Josip Brčić risao plan Plemičkoga kazališta u Sabalićevoj Cronistoriji [2014], a koji njegovu karikaturu u knjizi Le campane Zaratine iz 1931, reprint 1979. godine [2049].

 

Sve što je ostalo od velikoga imanja obitelji Brčić jest temeljito devastiran utvrđeni ladanjski dvorac Califfi iz XVII. stoljeća u Ugljanu (zaselak Gornje selo) na istoimenome otoka. Pripadao je Antunu plem. Brčiću. Obnovio ga je i revitalizirao 1995. austrijski poslovni čovjek Erwin Roth [5940, 5941].

 

Najčudnije u biografiji Josipa Brčića jest to što nema više pisanih tragova o njegovoj fotografskoj aktivnosti. Istina, arhiv zadarskoga Okružnog poglavarstva koje je bilo mjerodavno za izdavanje obrtnica, gotovo je posve uništen, ali je začudno da lokalne novine nisu poklonile nikakvu pozornost pojavi novoga obrta u gradu. Valjda stoga što u tako malenom gradu nije trebalo posebno pisati o događajima koji se odvijaju pred očima cijele javnosti?

No zanimanje zadarskih novina za fotografiju uopće zapanjujuće se podudara s Brčićevim povratkom iz Padove. Od 1846, kada je objavljen napis o dagerotipistu Le Pescheuru, pa sve do 1856, dakle punih 10 godina, u Zadru se nije ništa pisalo o fotografiji. Jedino je Emanuela Schlenkrich 1853. objavilasvoj poslovni oglas u Osservatore Dalmato [5012]. A tada je iznenada u tim novinama od 1856. do 1860. objavljeno 14 napisa [5014, 5015, 5016, 5017, 5019 - 5028], dok se u ostalim listovima do 1866, kada je prestao izlaziti Osservatore Dalmato, tiskalo još samo šest naslova [5035, 5038, 5041 – 5044].    

 

Nagli porast zanimanja Zadra za fotografiju u drugoj polovici pedesetih godina upućuje na pomisao da je to bar dijelom mogla biti posljedica povratka Josip Brčić iz Padove. Tu je pojavu, istina, lakše uočiti negoli dokazati Brčićevo autorstvo. Pseudonim Dal Berico ispod članka u Rivista Dalmata [3001] može sličiti na talijansku varijantu hrvatskoga nadimka Brko (Berco, Berico), ali ne mora značiti da je to doista Brčićev prišivak. Podjednako se potpis Berisch u Osservatore Dalmato [5026] ne može smatrati pogrešno napisanim prezimenom Bersich [3046]. Radi se o imenu poznatoga ondašnjega konstruktora Adolpha Bertscha [7031, 7041].

 

Situacija se, međutim, potpuno mijenja kada se naiđe na veliki članak o fotografiji u novinama Il Dalmata iz 1870. godine [5064]. U pitanju je ne samo stručan opis  snimanja i izrade fotografije postupkom tzv. mokre ploče, nego i potpis G. B. Veliko razumijevanje kemije i potanko tumačenje svake pojedinosti potvrđuju da je članak pisao profesionalni fotograf koji vrlo dobro poznaje tehnologiju, ali i njezine bitne znanstvene zasade, dok inicijali ispod članka otklanjaju svaku dvojbu o tome tko je autor: G(iuseppe) B(ercich).

 

Ni jedan rani fotograf u Hrvata nije ostavio tako potanak opis vlastitoga načina rada kao što je to učinio Josip Brčić. Zadar danas jedini u Hrvatskoj zna točno kakav je bio laboratorijski postupak njegova prvoga stalnoga fotografa. Uz to, u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici pohranjen je priručnik Manuale di fotografia pratica berlinskoga tvorničara fotomaterijala L. G. Kleffela [7057]. Objavljen je u Veneciji 1862. kao prijevod drugoga, pariškoga izdanja iz 1860, dok je prvo izdanje tiskano u Berlinu 1859. Brčićev članak i Kleffelov priručnik dopunjuju jedan drugoga i služe kao idealni izvori za studij rane fotografske tehnologije.

 

Prva suvremena informacija o Brčićevu napisu objavljena je tek 2000. godine u časopisu Informatica Museologica [3071]. Uočeno je, među ostalim, da se iz Brčićeva opisa može iščitati čak i njegova snimateljska estetika. Uzimajući za geslo misao znanstvenika Alexandera von Humboldta (1769 - 1859): „Nema savršenijega umjetnika od prirode“, oduševljeno ističe da je svjetlo taj umjetnik koji kreira fotografiju, dok se posao fotografa svodi na obrtničku vještinu. Prema njegovu sudu, „ne možemo ni slutiti koliko pomnje fotografi moraju uložiti za uspješan portret“, a tada tu pomnju svodi na primjer da „samo nevidljiva mrvica prašine, koja tijekom postupka padne na staklo, ostavlja na papiru sto puta veću mrlju“. Za nj je uspješan portret onaj koji je „prema svemu nalik izvorniku; uglačan, odrezan, prešan i lakiran“. Točno ono što je najviše vrednovao mladi građanski realizam: prepoznatljivost, trijezna objektivnost, neposredan odnos, a ponad svega solidno izrađen i ulašten predmet.

 

Kako bi izbjegao mistifikaciju fotografskoga procesa kada govori da je svjetlo umjetnik koji stvara fotografiju, Brčić odmah ukratko objašnjava načela fotokemijske reakcije. Pri tome, što je posebice važno, vrlo brzo prelazi na detaljan opis fotografskoga aparata, pokazujući time da mu je savršeno jasno da sam kemijski proces nije dostatan za automatsko stvaranje slike. U pojednostavljenu tumačenju kompliciranih kemijskih postupaka kadšto je propuštao bitne pojedinosti. Neupućenu će čitatelju, na primjer, i danas biti nejasno da se na staklenoj ploči, senzibiliziranoj u srebro-nitratu, taloži srebro-klorid. Propustio je navesti da se kolodiju dodaje kalij-jodid, koji potiče stvaranje srebro-klorida in situ. Kod sinzibilizacije papira, pak, upozorio je da tu funkciju na sebe preuzima kuhinjska sol (natrij-klorid).

 

Srebro je otapao u dušičnoj kiselini i ostavljao da se isparavanjem natalože kristali srebro-nitrata; na staklenu ploču nanosio je tanak sloj kolodija (otopina nitroceluloze u alkoholu i eteru), senzibilizirao je u desetpostotnoj otopini srebro-nitrata i odmah obavljao snimanje. Za izazivanje negativa rabio je moderniji i energičniji razvijač sa željezo-sulfatom, a ne stariji i blaži s pirogalnom kiselinom. To znači da mu je ekspozicija bila relativno kraća. Fiksirao je u tradicionalnom natrij-tiosulfatu.

 

Iznenađujuće je da pri opisu izrade pozitiva ne rabi moderni albuminski papir već tzv. slani papir. Vjerojatno zbog toga što je htio pokazati samo osnovna načela, pa mu je potonja tehnologija bila jednostavnija. Papir je namakao u otopini kuhinjske soli, senzibilizirao u srebro-nitratu i neposredno nakon sušenja kopirao negative na dnevnom svjetlu (bez porabe razvijača).        

 

Posebice važan podatak jest taj da je sliku fiksirao u otopini natrij-tiosulfata kojoj je dodavao „vrlo malo zlato-klorida koji pojačava intenzitet tamnih tonova i bolje ih ističe“. Slika na slanom papiru imala je slab kontrast i neugodnu žutosmeđu boju sirove cigle. Toniranjem u zlato-kloridu popravljao se kontrast, boja je postajala hladnosmeđa, a zlatni je talog štitio sliku od oksidacije. Međutim, zlato-klorid u fiksiru pospješuje oslobađanje sumpora koji je poguban za trajnost slike. Zbog toga se vrlo rano odijelilo toniranje od fiksiranja. U Kleffelovu priručniku, deset godina starijem od Brčićeva članka, opisana su oba postupka, ali je odvojeno toniranje stavljeno na prvo mjesto.

 

Potanki savjeti čitatelju o tome kako će se obući za portretiranje i kako će se držati pred fotoaparatom također se obrtnički opetuju, ali istodobno pokazuju da se u fotografa nije išlo usput i na brzinu, već da su se morale obaviti određene ritualne pripreme. Isto tako, otkrivaju se i stvarne poteškoće pred kojima je stajao fotograf, kao što su svjetlosni refleksi, tonalna distorzija i duga ekspozicija. Za Brčićev snimateljski postupak, pak, vrijedno je njegovo očitovanje o tome da mu se najviše sviđa poprsje na svijetloj pozadini!

 

Brčićeva možebitna publicistička aktivnost, koja je u potonjem slučaju neprijeporna, potpuno je prispodobiva njegovoj izobrazbi, ambicijama i tijesnom kontaktu sa zadarskom Gimnazijom oko koje se okupljala mjesna inteligencija, živo zainteresirana za tadašnji ubrzani razvoj znanosti i tehnologije. U tome fotografija nije bila iznimka. Naprotiv, za njezin su se razvoj više zanimali znanstvenici, amateri i umjetnici nego obrtnici. Da se nalazila u središtu pozornosti zadarske Gimnazije potvrđuje i to što se među novim akvizicijama fizikalnoga kabineta u školskoj 1855./56. godini spominje i jedan stereoskop s 24 fotografije i 12 crteža na staklu i papiru [1012]. Stereoskopska fotografija poznata je od same pojave fotografskoga postupka, ali je tek na svjetskoj izložbi u Londonu 1851. lansirana kao veliki salonski hit koji je 1854. postao senzacijom i u Beču [7031]. Samo godinu ili dvije kasnije stigla je i do zadarske Gimnazije.

 

Brčićevo ladanjsko portretiranje u Preku, povremeno predavanje na Gimnaziji i bavljenje fotografskom publicistikom daju naslutiti da njegova fotografska aktivnost nije tako brzo poprimila ozbiljne obrtničke razmjere. Izgleda da mu je materijalna neovisnost omogućila baviti se u početku novim umijećem više kao modernim i atraktivnim, pomalo čak i magijskim hobijem, nego kao izvorom egzistencije. Fotografija je u to doba, bez obzira na najnovija unapređenja, još uvijek bila kompliciran i skup način izrade slika, dostupan samo užem krugu imućnijih građana. U Beču su 1857. bila otvorena tek 23 fotografska atelijera ili jedan na 20.705 stanovnika [7042], a prvi stalni zagrebački fotograf Franjo Pommer (1818 - 1879) počeo je raditi 1856, kada je u Zagrebu živjelo oko 16 tisuća stanovnika [2051].

 

Pred Brčićem je stajala zadaća baviti se fotografskim obrtom u gradu od jedva 7,5 tisuća stanovnika. To je, istina, bio glavni grad pokrajine u kojemu je živio veći broj visokih državnih činovnika i vojnih časnika, ali i grad u kojemu su samo od 21. lipnja do 21. kolovoza 1855. godine 94 stanovnika oboljela a 52 umrla od kolere [3046]. Ekonomski potencijal zadarskoga srednjega staleža još nije mogao prihvatiti relativno visoku cijenu fotografije. Ili obrnuto: izrada fotografije još nije bila toliko pojednostavljena, a time i pojeftinjena, da bi fotografima mogla jamčiti veći promet. Brčiću je njegova materijalna neovisnost omogućila izdržati to početno razdoblje sužena zanimanja, tako da je spremno dočekao prvu pravu i veliku ekspanziju fotografskoga obrta.   

 

Prateći ukorak najznačajnija unaprjeđenja bio je sposoban prihvatiti potpunu komercijalizaciju portretiranja koja se od 1854. nezaustavljivo širila iz Pariza. Nov način snimanja osam fotografija na jednome negativu standardne veličine 21,6 × 16,2 cm, omogućio je ne samo serijsku proizvodnju i drastično sniženje cijene već je u javnosti prihvaćen neviđenim oduševljenjem, koje je uskoro poprimilo razmjere euforije. Teško je utvrditi kada je moda točno doprla do Zadra, ali ako se u Beču pojavila 1857. [7031], tada joj put (preko Trsta) nije bio dalek. Tim više što je zadarski fotografski teren već bio pripravan za njezinu pojavu.   

 

Da je Brčić vrlo rano počeo raditi fotografije novoga formata pokazuje portret don Ivana Brčića u njegovoj Chrestomathiji (Prag, 1859). Taj portret, istina, nije potpisan, ali činjenica da se radi o starijem bratu Josipa Brčića dovoljno jasno upućuje na to tko je autor. Vinjetirano poprsje Ivana Brčića kopirano je na papiru veličine 9 × 5,6 cm. Brčićevi portreti Ivana Petriciolija i Josipa Lantane (u obiteljskome arhivu prof. Ive Petriciolija) rađeni su na formatu posjetnice (carte de visite), kako su se nazivale nove fotografije standardizirane velične. Na njima su poprsja vrlo malenih dimenzija (oko 4 × 3 cm). Lijepljene su na obične tanke ljepenke, a ime fotografa tiskano je samo na poleđini, bez grafičkih uresa - upravo onako kako je ta vrsta fotografija izgledala oko 1860. godine. Ivan Petricioli rođen je 1837. i prema ocjeni njegova unuka prof. Ive Petriciolija, nije mogao imati više od 20 godina kada je fotografiran.

 

Lijepljenje fotografija tipa posjetnice na urešene kartone trebalo je stvoriti dojam solidna obrtničkoga uratka, a njihov industrijski način proizvodnje doveo je do visokoga stupnja standardizacije. Bilo je ustaljeno da se negativi veličine 8,l × 5,4 cm (osmina ploče) kopiraju na papirima 9,4 × 5,8 cm, koji se potom lijepe (kaširaju) na kartone 10,2 × 6 cm. U početku su fotografi sami izrađivali ljepenke ili ih naručivali u mjesnih proizvođača, a od početka šezdesetih godina taj je posao potpuno preuzela na sebe europska industrija fotografske opreme. Brčiću nije bilo teško nabaviti opremu u Beču i ranije. Poznata bečka ljekarna Moll, koja je redovito trgovala sa svim značajnijim farmaceutima u Dalmaciji, počela se još 1854. baviti proizvodnjom i prometom fotopapira, fotokemikalija, atelijerskoga namještaja, fotoaparata i ostalih fotografskih potrepština [7042]. Njezin trajni zastupnik u Zadru bila je ljekarna Brčić.

 

Nije sačuvano puno Brčićevih fotografija tipa posjetnice. Tek toliko da bi se moglo pouzdano utvrditi da je radio od početka njihove pojave pa do prve velike stagnacije fotografskoga obrta oko 1868. godine [7042]. O zadnjim fotografijama iz Brčićeva atelijera opet svjedoči portret Ivana Petriciolija, snimljen kada je mogao imati 30 godina, i portret Franje Lettisa (rođen 1843) koji je u doba snimanja vjerojatno imao 25 godina (oba u obiteljskome arhivu prof. Ive Petriciolija). Na poleđini tih posjetnica otisnut je bogato urešen logotip, prema tipu identičan onome kakav je 1863. imao bečki fotograf Alois Beer [7042]. Takav se način ukrašavanja proširio svijetom 1868. i dominirao modom do 1874. godine [7028]. Osim toga, glava na tome portretu zauzima neusporedivo veću površinu nego na onome od prije desetak godina. Novi objektiv koji je omogućio to poboljšanje pojavio se 1868. [7028].  Konačno, Brčić je 1867. bio dosta angažiran na Gimnaziji, vođenje ljekarne jamačno je zahtijevalo dodatni napor, a uz to je postajao sve agilniji u javnome životu grada. No, vjerojatno odlučujuću ulogu u tome da se upravo tada prestane baviti fotografijom mogao je odigrati dolazak u Zadar ljekarnika Nikole Androvića koji se, također, bavio fotografijom i koji je (privremeno) radio na Gimnaziji zajedno s Brčićem.

Portret Josipa Lantane

 

Fotografska djelatnost Josipa Brčića nije toliko važna zbog obrtničke proizvodnje cartes de visite koliko zbog radova prije toga razdoblja. Njegov vjerojatno najraniji sačuvani portret nije signiran, ali toliko jasno potječe iz prvih dana njegova atelijera da se u autorstvo uopće ne može sumnjati. Pohranjen je u Fondu fotografija zadarskoga Državnoga arhiva pod brojem 43/O, a izlagan kao kalotipija nepoznata autora [4023, 4025]. Na slici veličine 14 × 11 cm snimljen je nepoznat gospodin s bakenbartima i leptir kravatom, izrazito visok, dubokih zalizaka i ošišane glave. Kada se uza nj stavi portret dr. Pulića iz Propedeutike i portret Sabalićeva oca iz Cronistorije, ne može se uopće dvojiti o tome da ih je sve snimio isti fotograf na istome mjestu: isti, karakterističan i lako prepoznatljiv stolac ispred iste čiste zavjese, isti prazan prostor, isto snimanje cijele figure, gotovo isti položaj tijela na svim snimkama.

 

Prema tehnici pozitiva može se predmnijevati da je portret gospodina s bakenbartima rađen najranije - kopiran je na običnome slanom papiru, bez sjaja i kontrasta. Portret dr. Pulića rađen je na modernijem, albuminskom papiru, dok se za portret Sabalićeva oca ne može znati kako je izgledao na izvornoj fotografiji. Ovo, istina, nije osobito pouzdano uporište za utvrđivanje redoslijeda nastanka, jer su se u ono doba oba postupka mogla rabiti usporedo. No teško je pretpostaviti da bi se fotograf u malenom gradu, snimajući prvenstveno prijatelje i znance, mogao vraćati na slabiji tehnički postupak, nakon što je već pokazao da vlada puno kvalitetnijim.

 

U tu skupinu ne pripada drugi portret dr. Pulića, sačuvan u obiteljskome arhivu prof. Ive Petriciolija. Njega treba svrstati među portrete snimljene uz okrugli stolić koji se pojavio uz isti onaj karakteristični stolac, u istome prostoru ispred čiste pozadine. Način portretiranja je također identičan: cijeli lik u frontalnome položaju. Sačuvano je još čak šest portreta koji pripadaju u tu skupinu, ali nisu u Zadru već u ostavštini fra Dragutina Parčića, u Biskupskom ordinarijatu u Krku. Zadnji su put izlagani 1977. i 1978. godine [4023, 4025]. Sve ih međusobno povezuje isti stolić koji će se kasnije vidjeti i na formatu posjetnice, primjerice na portretu fra Dragutina Parčića u Samostanu franjevaca trećoredaca u Zagrebu [4023, 4025].

 

U Zadru su sačuvana još dva portreta na slanome papiru nepoznatih majstora, ali teško bi se koji od njih mogao pripisati Josipu Brčiću. U obiteljskome arhivu prof. Ive Petriciolija nalazi se portret Marka Gazzarija [4023, 2090], a u Znanstvenoj knjižnici portret Nikole i Gustava Pinellija [4023, 2048]. Potonji bi se mogao dovoditi u vezu s Brčićem zbog toga što se radi o poznatim zadarskim liječnicima koji su nedvojbeno morali poznavati ljekarnike. Štoviše, Nikola je došao u Zadar za okružnoga liječnika 1854, gotovo u isto vrijeme kada se Brčić vratio iz Padove, a njegov je sin Gustav 1853. postao kadetom [5392, 1052]. Oba događaja dovoljno značajna za portretiranje najmodernijim postupkom u tek otvorenome atelijeru mladoga ljekarnika Josipa Brčića. Portret je u skladu s njegovim načinom snimanja, ali je naknadno retuširan i koloriran, što je dostatan razlog da se ne može pripisati Josipu Brčiću.

 

Relativno velik broj sačuvanih portreta većega formata, ukupno 10, iz najranijega razdoblja Brčićeve fotografske aktivnosti sugerira da je iza njihove izrade mogla stajati kakva šira zamisao. Na to posebice upućuju njegove bliske veze s Gimnazijom, odnosno s dr. Jurajom Pulićem koji je 1860. utemeljio Galeriju glasovitih ljudi domovine (Galleria Patria di Uomini Illustri). Odluci su jamačno morale prethoditi dugogodišnje pripreme, među kojima se u krugu inteligencije, okupljene oko zadarske Gimnazije, mogla roditi i zamisao o utemeljenju fotografske galerije portreta suvremenih odličnika, prema uzoru na pothvat zagrebačkoga fotografa Franje Pommera koji je u to doba (1855) najavio da će izdati „fotografične slike naših spisateljah“ [2051].

 

Uzgred, u hrvatskoj fotografskoj literaturi često se s ponosom ističe da je Pommerova zamisao realizirana 14 godina prije Gallerie contemporain glasovitoga pariškog fotografa Nadara. Međutim, ediciju Gallerie contemporaine, littéraire, artistique uopće nije izdao Nadar već nakladnička kuća Goupil & Co. Od 1876. do 1884. objavljeno je osam mapa portreta koje su snimili Nadar, Petit, Carjat i dr. Edicija pod naslovom Le Panthéon Nadar, pak, tiskan je 1854. godine u litografskoj izvedbi. Prije toga, Hermann Biow 1848. počinje snimati National Gallery of Photographie Portraits, a samo godinu dana kasnije Alois Löcherer izdaje Photographisches Album der Zeitgenossen. Pommerova zamisao može se, ako već treba, usporediti s edicijom Photographic Portraits of Living Celebrities koja je počela izlaziti u Londonu 1856.   

 

Pretpostavka da je i Brčić želio snimiti istaknute Zadrane za Galeriju glasovitih ljudi domovine, koliko god bila uvjerljiva, ipak je samo pretpostavka. No razlika među fotografskim postupcima Franje Pommera i Josipa Brčića ostaje neprijepornom. Najvrjednija strana Pommerova načina snimanja svakako je visok stupanj njegove likovne kulture, dok je u Brčića likovnost upravo najslabija točka. Pommeru je slikarsko iskustvo pomagalo ne samo pri ležernu i skladnu postavljanju pojedinoga lika već podjednako i pri njihovoj naknadnoj, ručnoj redukciji na poprsja i pri izdvajanju iz pozadine. Brčiću, čovjeku tehničke inteligencije, sve je to nepoznato. Njegova je likovna kultura na razini općega likovnoga ukusa tankoga sloja građanskoga staleža Dalmacije. Poze gospode koju portretira korespondiraju neposredno s pozama na portretima dalmatinskih slikara toga doba. Juraj Pulić drži podjednako samouvjereno i nespretno ruku na prsima kao i Vid Nikolić na platnu Ivana Skvarčine [2068].

 

Magistrica Nada Grčević s punim pravom ističe da je za Pommerove „prve radove bio karakterističan izvjesni slikarski tretman, … zapravo nastavak krihuberovskog bidermajerskog portreta, izveden fotografskim sredstvima“ [2051]. Drukčije rečeno, fotografija mu je služila kao tehnička pomoć za grafičku realizaciju zamisli, nešto slično kao litografski postupak. Brčić međutim nije bio slikar već ljekarnik, fasciniran automatizmom fotografskoga postupka. Nije gledao fotografiju u likovnim i grafičkim kategorijama. Njega su prije svega privlačili optički i kemijsko-fizikalni potencijali njezine autografske naravi. Točno onako kako je 10 godina ranije Giuseppe Ferrari – Cupilli pisao o dagerotipijskom portretiranju Le Pescheura u Zadru: „Sjedeći pred aparatom gledaš ga netremice pola minute i eto ti gotova portreta“ [5009]. Ništa više od toga.

 

Na Brčićevim se portretima puno lakše može naći Benjaminov hic et nunc [7011], nego na Pommerovim. Ne izražavaju nikakve likovne reminiscencije, estetske stavove ili sentimentalne odnose. To su čisti fotografski dokumenti, bez slikarskih ili umjetničkih pretenzija - realizam bez uresa; vjerna, impersonalna i objektivna reprodukcija zbiljnosti [5791]. Pojavili su se u Zadru najkasnije iste one godine, 1855,  kada su fotografija i realizam doživjeli prvu golemu afirmaciju kao najveće senzacije na svjetskoj izložbi u Parizu (Salon de la Société Francaise de Photographie i Courbetov Pavillon du Réalisme).

 

Nije li Josip Brčić svojim fotografskim aparatom donio u Zadar prvi dah realističkoga senzibiliteta?