Gradom se šire besramne i gnusne fotografije

Tomaso Burato uspio je staviti pod nadzor cjelokupni zadarski fotografski obrt u zadnjoj četvrtini devetnaestog stoljeća, ali ne i drugu, sve brojniju primjenu fotografije. Zadar je, na primjer, vrlo rano, već 1875. upoznao ono što će se kasnije nazvati pornografskom fotografijom. Katolička Dalmacija ostala je konsterniranom: „S užasom otkrivamo da se ovih dana našim Gradom šire umnožene najbesramnije i gnusne fotografije, dobivene izvana. U ime vjere koju to strašno vrijeđa, i radi poštenja, pozivamo građane neka odbace od sebe i od svojih obitelji te fotografije kojima se služe pokvarene i bezbožne osobe da bi očitovale i širile svoju mržnju prema vjeri i moralu, a osobito da bi pokvarile mladež“ [5111].

 
Napomena: Brojevi u uglatim zagradama upućuju na brojeve bibliografskih jedinica.
 
No stizale su u Grad i fotografije koje su mu služile na čast i potvrđivale razinu njegove uljuđenosti. Šime Salghetti-Drioli, sin slikara Salghettija, darovao je 1891. zadarskoj Gimnaziji četiri velika albuma fotografija Raffaellovih djela [5235], a tajnik Udruge pariških slikara izložio je 1898. u izlogu knjižare Schönfeld album portreta [5334]. Također, posebna epizoda u komercijalnoj eksploataciji fotografije, javno prikazivanje dijapozitiva, nije mogla zaobići Zadar. Već u prosincu 1882. u kući Marcelić (pokraj Suda) gostovala je Panorama fotografije na staklu [5165]. Ulaz je bio ograničen na 10 posjetitelja. Dok je laterna magica bio postupak u kome su se male slike, naslikane na staklu, projecirale na platno u zatamnjenoj sobi, dotle je u panorami dijapozitiv većeg formata bio osvijetljeni odostrag. Gledan je kroz okular s povećalom, montiranim u otvor na zidu ili šatoru. Stražnja rasvjeta i velike fotografske ploče s briljantnom reprodukcijom najsitnijih detalja, stvarale su zapanjujuću iluziju zbilje. Slika je izgledala velika, vrlo plastična i oštra. Za razliku od kozmorame koju je još 1857. rabio dubrovački fotograf Antun Jelaska [2078], u panorami gledatelji nisu išli od jednoga otvora u zidu do drugoga, već je svatko gledao na svoj okular, a dijapozitivi su se smjenjivali. Obično oko 50 slika. U travnju 1889. u Ulici sv. Katarine (Široka ulica) gostovala je Geografska panorama iz Zagreba. Prikazivalo se 12 serija. Svake večeri druga. Novinski izvjestitelj oduševljeno zaključuje: „Blažene iluzije, njihovo je kraljevstvo panoramsko“ [5204]. Idući mjesec Panorama se preselila u Novo kazalište [5205].
 
Velika Internacionalna i univerzalna panorama gostovala je u veljači i ožujku 1895, u kući Gilardi na bedemima: „Udobno sjedeći, s očima na lećama, diviš se zapanjujućim slikama koje postižu maksimalni plasticitet trenutačne fotografije“. S novim stoljećem panorame kadšto mijenjaju ime u diorame (koje, dakako, nemaju veze s Daguerreovim istoimenim spektaklom). S jednom takvom, najmodernijom napravom Splićanin Ivan Težak oduševljava Zadrane u rujnu 1900, a početkom 1901, u kući Perlini duže vrijeme ostaje Diorama Internazionale „sa stereoskopskim lećama prve kvalitete i s najzanimljivijim slikama na svijetu“. Internacionalna umjetnička izložba gostuje u listopadu 1903, u paviljonu na Staroj obali, Ivan Težak ponovno posjećuje Zadar 1905, a od travnja 1906, u Starom kazalištu gostuje Carska panorama i ondje ostaje punih šest mjeseci. Konačno, u travnju 1912. godine Međunarodna panorama dolazi u Grand-Hotelu, u rujnu seli u kuću Spada (u Širokoj ulici, gdje je bila kavana Europa), a tada kao Svjetska diorama prelazi u Papučarsku ulicu (južni dio Šimuna Kožičića – Benje), gdje ostaje do studenoga 1913 [2037A].   
 
Javnost je također počela praktičnije gledati na dokumentarnu snagu novoga medija. Nisu se objavljivale samo bizarne novinske priče, slične onoj o fotografiji kao namiri [5245], već se fotografska očevidnost upotrebljavala i kao neposredan dokaz. Tako je Narodni list 1895. pisao: „Primili smo sliku, na kojoj je fotografički snimljen dolazak presvjetlog biskupa Drohobeckoga u Kričkam. Na slici je viditi više stotina naroda, što služi na potvrdu dopisa u broju 78 našeg lista, a dokazom je, da je sasvim bio lažan dopis u broju 34 ˝Srpskog glasa˝“ [5283]. Kadšto je, pak, fotografija bila upletena u događaje o kojima se nije pisalo, već su ostali zabilježeni samo u arhivskim spisima visoke kategorije. Primjerice, među Prezidijalnim spisima iz 1877. nalazi se velika dokumentacija o nekom skandalu u Korčuli u koji su upleteni bolonjski fotografi Abdon i Probo Neri [0056, 0057, 0058].
 
okvir: Kada je Burato 1881. obznanio da tržištu nudi velik izbor veduta Zadra i Pokrajine [1026], a 1884. uveo fotomehanički tisak [1033], praktično se pripravio na žestoku konkurenciju koja ga je očekivala u najskorijoj budućnosti. Već 1889. u Zadru su se pojavile fotografije Nove obale, Kopnenih vrata i Gradske straže, tiskane, ništa manje, nego na lepezama! „U rukama lijepih Zadranki, nove lepeze, uz to što su šik predmeti, postaju dokumenti domoljublja“, komentirale su novine [5206]. Riječ šik u to je doba vrlo važna i piše se francuski - chic. Samo pet mjeseci kasnije ponuđena je serija pravih gradskih veduta (Kapetanova kula, Nova obala, Katedrala, Gradska loža i Gradska straža), ali bez informacije o tome tko je snimatelj i nakladnik [5213]. Početkom stoljeća, pak, moglo se u papirnici Artura Gilardija reproducirati vlastitu fotografiju na porculanski broš, botune za košulju ili na iglu za kravatu [5384].
 
U Zadru su se vrlo rano pojavili poduzetni nakladnici koji su postali oslonci za prodor stranih snimatelja. Enrico de Schönfeld (1873 - 1942) bio je dugo vremena najistaknutiji zadarski knjižar, nakladnik, tiskar, a uz to prodavač fotografske opreme i materijala. Naslijedio je očevu knjižaru koja je najkasnije od 1880. poslovala na Narodnom trgu, zapadno od zgrade broj 5, a tiskaru je otvorio 1907. u Ulici sv. Marije, sučelice  ulazu u Samostan.
 
Drugu, vrlo djelatnu knjižaru i papirnicu držao je Petar Stauber u Širokoj ulici. Naslijedio ga je početkom 1905. godine [5436] ništa manje poduzetan Leandro Novotny. Petar Stauber nudio je u svibnju 1902. „fotografije svih gradova Dalmacije formata 33 × 39 cm“ [5394]. Schönfeld je u listopadu 1907. izdao vedute Nove obale, Stare obale, Kopnenih vrata i Katedrale. Bile su tiskane u boji, tehnikom fotokromije, na formatu 18 × 24 cm te kaširane na laganoj ljepenki [5474]. Novotny je, pak, godinu kasnije prodavao uokvirene „prekrasne fotografske vedute Zadra“, formata 18 × 24 cm [5494]. Tada je izdao i „lijepi fotografski album s najnovijim umjetničkim fotogravirama najljepših mjesta našega Zadra“ [5487, 5490].
 

Bogata ponuda europskih fotografa

Među prvim stranim snimateljima međunarodne reputacije, godine 1889. pojavio se Raimund Stillfried von Rathenitz (1839 - 1911): „Stigao je u Zadar barun Rajmund Stillfried s namjerom da proputuje Dalmacijom, i da digne svjetlopisom slike ljepših nježnih predjela. Te slike bit će pak predane svjetskoj trgovini“ [5211, 5212]. Šezdesetih i sedamdesetih godina proputovao je Kinu, Japan i Ameriku, a u Zadar je stigao na putu kroz Dalmaciju, Bosnu i Grčku [7042]. Rezultat je, uz ostalo, bio serija fotografija pod nazivom Ansichten aus Dalmatien [4043]. Drugi strani snimatelj bio je također bečki fotograf Alois Beer (1839 - 1916), vrlo aktivan na području Pule i Rijeke [2101, 2128]. U Schönfeldovoj knjižari, početkom rujna 1890, izložene su fotografske vedute Zadra, Splita, Dubrovnika, Lokruma, Kotora i Hvara, u kabinet formatu i formatu posjetnice [5227]. Nije navedeno ime snimatelja, ali kako su se već sredinom listopada u toj knjižari mogle dobiti „prekrasne fotografske vedute najslikovitijih mjesta i panorama Dalmacije“ koje je snimio Alois (Luigi) Beer, dvorski fotograf iz Klagenfurta [5230], jasno je da se radi o istim slikama. Jednu od njih posjeduje zadarski kolekcionar Zvonimir Šuljak. To je pogled na luku iz uvale Vrulje. Objavljena je u seriji Dalmatien. Nosi oznaku br. 3179 [2135, 2161]. Kolekcionar Giorgio Giadrini, pak, ima dvije: Kopnena vrata i Gradska Straža, s oznakama br. 3182 i 3180. Oko 12 tisuća negativa tvrtke Beer sačuvano je u Beču [4043, 2128]. Nije poznato kada su puštene u promet vedute Kopnenih vrata i Trga pet bunara dubrovačkoga fotografa Antuna Jelaske. Mogu se naći u kolekciji Giorgia Giadrinija.
 
Prema nekim izvorima „svjetski putnik i fotograf“ Hubert Vaffier snimao je 1892. u Zadru i Dalmaciji [2128]. Njegova je nazočnost potvrđena u Šibeniku i Dubrovniku [4043], ali ne i u Zadru. Napose je bila snažna ponuda dresdenske tvrtke Stengel & Markert (Markert & Sohn, Stengel & Co.). Emilio Stengel boravio je u srpnju 1895. u Zadru [5280], a koncem rujna obznanjeno je da Schönfeld prodaje „prekrasne fotografske vedute Dalmacije“ velikoga formata, među kojima su panorame Boke Kotorske, Dubrovnika i Slapova Krke [5281]. Sedam vrlo kvalitetnih fotografija tvrtke Stengel & Markert, veličine 27,5 × 22,5 cm, bez dvojbe iz te serije, sačuvano je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici (kat. br. 24889 c). U ožujku 1896. mogle su se u knjižari Schönfeld kupiti dvije vrste albuma tvrtke Stengel, prvi s 12 fotografija zadarskih spomenika kulture, drugi s vedutama Dalmacije. Prvome je cijena bila 2,5, a drugome pet forinti [5289]. Jedan primjerak prvoga albuma nabavio je 2003. godine zadarski kolekcionar Zvonimir Šuljak. Na fotografijama 10 × 14 cm predočeni su gradski motivi koji se gotovo svi mogu naći u Buratovu Albumu grada Zadra iz 1875. No snimateljska vrsnost Tomasa Burata nije dosegnuta.
 
U svibnju 1899. „stigao je u Dalmaciju fotograf Josip Vlha iz Beča. On namjerava načiniti zbirku svih umjetničkih tvorevina, koje se nalaze u Dalmaciji. Tu zbirku hoće da izloži na parižkoj izložbi. Ova njegova namjera u velike koristi našoj zemlji, tim, što, svraća pažnju internacionalne publike na Dalmaciju i pozivlje je da ju posjeti. S druge strane služi Dalmaciji na čast. Zato ˝Dručtvo za promicanje narodno-gospodarskih interesa kraljevine Dalmacije˝ moli najučtivije sve one, kojima se rečeni Vlha obrati za dopust i pomoć, neka budu gotovi da mu pomognu i neka mu pokažu sve ono, što je vriedno da se snimi“ [5351, 5350]. Josef Wlha (? - 1918), bečki fotograf, bio je dopisnim članom Središnjega povjerenstva za umjetničke i povijesne spomenike u Beču [7042]. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. izložena su dva njegova golema albuma „najljepših mjesta Dalmacije“, a određen broj fotografija instaliran u okvirima na rotirajućem stalku [5368, 5376].
 
Uz strane fotografe, u Dalmaciju su, u svibnju 1911. godine, počeli stizati i prvi filmski dokumentaristi. Bila je to ekipa tvrtke Pathe Freres iz Pariza. Novinske informacije o  njezinu boravku međusobno se razlikuju. Narodni list javlja: „U Splitu boravi od par dana fotograf poznate pariške tvrtke ˝Pathe freres˝, koji je snimio za kinematograf tvornicu Portland - cementa, te čitavu obalu kaštelansku i lov srdjela na Visu i u Komiži. Zadržat će se još par dana, da snimi neke predjele Splita, crkvu Sv. Duje, te svečanost i procesiju na dan Sv. Duje“ [5542]. Izvjestitelj lista Il Dalmata, pak, tvrdi da taj snimatelj putuje Dalmacijom, snimajući njezine ljepote, te da će snimiti procesiju sv. Duje i druge čudesne događaje, kao što je željeznički kolodvor u Zadru (?) i žestoko vatreno kretanje željeznice pri dolasku i odlasku [5543]. Vjerojatno je pomiješao snimanje i projekciju.
 
okvir: U Zadru je populacijska struktura, kako je to istražio dr. Grga Novak, bila „potpuno urbana, više od bilo kojeg drugog mjesta u Dalmaciji“. Živjelo se u skladu s onim što se nazivalo duhovnim zajedništvom Mitteleurope. Najpopularniji javni duhovni prostori - kina, kazališta, koncerti, kavane, novine - nisu nikada raskošnije cvjetali. Postojale su dvije velike kazališne zgrade: Staro kazalište (Teatro Nobile) iz 1781. i Novo kazalište, s posebnom koncertnom dvoranom, iz 1865. U Gradu su živjeli i stvarali operni skladatelji Nikola Strmić i Vladimir Bersa, slikar Franjo Salghetti-Drioli, književnici Vladimir Nazor, Milan Begović, Ivo Vojnović i dr. Grad od jedva 15 tisuća stanovnika imao je od 1890. telegraf, a od 1894. gradsku telefonsku mrežu i električnu rasvjetu [2161]. Prvi film prikazan je već 30. siječnja 1897. [5309 – 5311], prvo stalno kino otvoreno je 1907. [5470], a 1913. radila su tri moderna kina [5508, 5550, 5565, 5590]. Nije bez značenja da je pojava filma popraćena potankim strukovnim informacijama [5306, 5477].
U tome blistavom građanskom prosperitetu koji je omogućio vrlo rani početak fotonakladništva i komercijalne eksploatacije fotografije, podjednako su rano prihvaćene poštanske razglednice, nova svjetska moda s konca devetnaestoga stoljeća. Pojavile su se u Zadru istodobno kada i u vodećim europskim metropolama, 1892. godine. Najčešće su umnožavane svjetlotiskom (kolotipija, albertotipija, Lichtdruck), najpopularnijim plošnim tiskom između 1880. i 1914. godine. Tako tiskane, nisu se praktično razlikovale od fotografije, bez obzira na fotomehanički način umnožavanja. Radilo se samo o alternativnoj metodi izrade pozitiva. U Zadru su tako brzo prihvaćene da ih je na tržištu već 1898. bilo tridesetak vrsta, a 1900. čak 170! Za razliku od fotografije, relativno su dobro istražene. Monografija pod naslovom Zadar na starim razglednicama [2161] objavljena 2005, pruža dobar pregled najvećega broja nakladnika i glavnih aspekata razvoja razglednica u Zadru od 1892. do 1942. godine. Prvo izdanje, objavljeno 1999. pod naslovom Pozdrav iz Zadra [2135], puno je skromnijih dosega. Nešto novijih podataka ima u katalogu izložbe u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, 2005. godine [4093. 
 
Velika popularnost razglednica, bogato novinsko izdavaštvo, Buratov fotonakladnički angažman, sve je to stvaralo preduvjete koji će omogućiti da se fotografija u Zadru počne vrlo rano umnožavati u visokom tisku (knjigotisku)Do osamdesetih godina ni jedan fotomehanički postupak nije mogao tiskati polutonsku fotografiju zajedno s tekstom u tehnici visokoga tiska. Tek tada počeo se uobličavati postupak s rasterom, poznat još od Talbotovih eksperimenata, koji će omogućiti fotografiji da postane dominantnim ilustrativnim sustavom dvadesetoga stoljeća. „Od 1890. svaka monokromna slika, bilo s polutonovima ili bez njih, mogla se reproducirati zajedno sa slovima, jeftino i u velim nakladama“ [7087].
 

Početak fotografomanije

Ivan Battista Baldo, profesor kemije u Trstu. navodno rođen u Zadru, izlagao je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. cinkografske ploče [5144]. Za Zadar je pak važnije to što je domaća tiskara Vitaliani u oglasu objavljenome 1886. nudila cinkografske usluge [1036], dvije godine kasnije radila je, uza cinkografiju, fotocinkografiju, stereotipiju i galvanoplastiku [5190], a 1891. fotolitografiju [5234]. U veljači 1891. pustila je prodaju fotomehanički umnoženu fotografiju mise u povodu smrti splitskoga gradonačelnika dr. Antuna Bajamontija [5234A]. Konačno, u zadarskim se novinama od ožujka 1890. počinju pojavljivati fotoreprodukcije s rasterom [5224, 5231, 5232].
 
Godinu dana prije toga, 1889, počeo je izlaziti ilustrirani tjednik La Domenica, a njegovu praksu nastavio je, od 1893, Rivista Illustrata. U rujnu i listopadu 1898. objavio je u nastavcima fotoreportažu o posljedicama velikoga potresa u Sinju [5331, 5339]. Klišei su rađeni u Beču: „Namjesništvo dalmatinsko poslalo je u Beč glasovitom eliotipijskom zavodu C. Angerer und Görschl fotografije o ruševinama u sinjskoj krajini, da se po njima izrade clichées; te će se slike o groznim nesrećama razaslati po monarhiji i objelodaniti u novinama“ [5333]. Izvorne fotografije čuvaju se u zadarskom Državnom arhivu.
 
Buratovi oglasi iz 1879. i 1880, kojima je obznanio snimanje „ekstrabrzim postupkom“ [1024] i izradu fotografija na bromoželatinskom papiru [1026], pravodobno su najavili zadarski odjek druge tehnološke revolucije u razvoju fotografije. Mokra ploča i albuminski papir, koji su dominirali postupkom od 1851, bezprizivno su osuđeni na zaborav. Uz to što je odmah bila pripravna za snimanje i time neusporedivo praktičnija, suha je ploča bila i enormno osjetljivija. Njezin izum omogućio je pojavu novih fotoaparata, puno manjih i mobilnijih.
 
Papir je, također, senzibiliziran u tvornici, a osjetljivost mu je toliko povećana da se negativi više nisu morali kopirati na dnevnom svjetlu. Bila je dovoljna plinska rasvjeta. Otuda naziv gaspapir. Isto tako, latentna se slika mogla, kao i na negativu, izazvati razvijačem, što je još više smanjilo ekspoziciju i omogućilo porabu aparata za povećavanje.
 
Među papirima za neposredno kopiranje (Auskopierpapier, printing-out paper) osobito je bio popularan velox, a među onima koji su obrađivani u razvijaču (Entwicklungspapier, developing-out paper) aristo. Iz toga ranoga perioda nove tehnologije zadarska Znanstvena knjižnica ima sačuvanu vrlo dobru strukovnu literaturu. Najraniji je Manuale pratico di fotografia alla gelatina-bromuro d’argente iz 1887, a najvrijedniji Kompendium der praktischen Photographie profesora Fritza Schmitda, iz 1908.
 
Obično se drži da je nova fotografska tehnologija neusporedivo jednostavnija od kolodijskoga postupka. U praksi je, međutim, bilo upravo obrnuto. Postala je toliko kompliciranom da se mogla rabiti samo u specijaliziranim tvrtkama, koje su time sudbinu daljnjeg razvoja fotografije preuzele u svoje ruke. Fotografi su ubuduće snimali samo onim što im je nudilo tržište. Amerikanac George Eastman (1854 - 1932) shvatio je da će fotografija postati velikom industrijom tek kada osvoji cijeli svijet, a da bi to uspjela, mora biti jednostavna, a jednostavnost jamči njegova tvrtka Kodak sloganom: Samo pritisnite okidač!
 
Il Rammentatore Dalmato, Zadar, 1893.
 
Građanski je stalež dobio novu, chic zabavu. Na scenu su stupili milijuni fotografa nove vrste. Njihova je era u Zadru započela novinskim napisom iz 1890. godine pod znakovitim naslovom Fotografomanija: „Pa to je prava fotografomanija, svi su sada fotografi. Pođite u luku kada dolazi parobrod pa ćete vidjeti da su furešti oboružani crnim kutijicama. Što je, uopće, to? Fotografski aparatić. Žure gradom kao ludi, zaustavljaju se svuda, ispred crkava, kolona, skupina ljudi i tak! fotografiraju sve što se vidi i što se ne vidi“. Autor nije zaboravio naglasiti: „Siguran sam da će naše buduće domovinske nade, naši gigerli (…) za koji dan nabaviti i ovaj izum da bi mogli smetati svome bližnjemu“ [5218]. U istom je stilu 1893. objavljena i prva karikatura na račun fotografskoga portretiranja [1039]. Pretiskana je 1994. u katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 [2088A].
 
Osobito vrijedna novost, poraba celuloidne podloge umjesto staklene ploče, obilježena je pojavom novih Kodakovih fotoaparata sa smotanim filmom. Zadar nije kasnio s informacijom. Objavljena je odmah na početku europske promocije 1891. godine: „Kodak. To je ime vrste fotografskih aparata, konstruiranih na potpuno novome principu, a to je da se u Kodaka ne rabe staklene ploče već celuloidne vrpce, zbog čega je težina aparata znatno smanjena, a može se snimiti velik broj fotografija (do 100) bez potrebe otvaranja aparata. Kodak aparati, koji se mogu dobiti u osam raznih tipova, elegentni su i solidni i za sada se drže najviše preporučivim i najprikladnijim camarama obscurama. Detalji o unutrašnjosti kamere Kodak nalaze se u brošuri koju je nedavno publicirala tiskara R. Lechner, Beč, Graben 31. Sadrži točan opis pojedinih aparata, uputu za način porabe i izradu fotografija, a tvrtka je šalje povratnom pošiljkom nakon što primi 35 novčića“ [5238].
 
Težina te kamere, u poređenju s težinom opreme za terensko snimanje vlažnim kolodijem, koja je prije samo 10 godina iznosila 45 do 55 kg [7039], bila je na granici snova. Najstarija i najpoznatija bečka tvrtka za promet fotografskim materijalom i opremom, glasovita ljekarna Moll, dvadeset je godina redovito, od travnja 1892, objavljivala u Zadru svoje promidžbene oglase na jeziku koji bi, čini se, trebao biti hrvatskim: „Za zabavne fotografije. Priznatih fotografičkih salona i novih sprema za put koji dižu na čas, ručnih sprema, ko što svih potrebnih fotografičnih stvari prodaje A. Moll k. k. dvorski nabavljač u Beč (…) Utemeljena je ova poslovna grana 1854“ [5228 itd].
Stengel und Co, Zadarski album, 1886.
 
„Kodakova fotografija: Jednostavna i lahka sprava! Nauči se u malo vremena! Bez ikakvog predznjanja!“, dio je promidžbenoga oglasa što ga je bečko predstavništvo Kodaka redovito, od 1904. do 1910, tiskalo u zadarskome hrvatskom kalendaru Svačić [1053, 1056, 1058]. Tvrtka Lechner, pak, još je 1887. nudila „Davidov fotografski aparat za dvoranu i teren“, težak, zajedno sa stativom i priručnim laboratorijem, samo 3,5 kg [5188]. Radi se o Salon- und Reise-Apparatu, što ga je 1884. konstruirao Ludwig David (1856 - 1930). Takva, sve učestalija ponuda odrazila se logično i na cijene. Dok je zadarska tvrtka Vitaliani 1895. nudila fotoaparate formata 18 × 24 cm sa stativom za 50 fiorina, a 9 × 12 cm za 16 fiorina [5276], dotle je Alfred Fischer iz Beča 1895. i 1896. oglašavao prodaju aparata Edison s priborom za fotokopiranje za samo šest fiorina [5277, 5293], a 1898. snizio je cijenu čak na 1,9 fiorina [5327]. Knjižara Petra Staubera prodavala je od konca 1895. sav fotografski pribor i materijal, a uz to i aparat Non Plus Ultra s kojim „svi postaju fotografi bez prethodnoga učenja. Dovoljno je pritisnuti okidač i veduta je snimljena“ [5284, 5285]. Godine 1897. i 1898. nudila je, uz ostalo, vrlo velik izbor suhih ploča uglednih europskih proizvodača, kao što su Schleussner iz Frankfurta, Lumiére iz Pariza, Sachs iz Berlina ili Hüttig iz Dresdena [5320, 5322]. Njezini veliki oglasi iz 1902. godine iscrpne su informacije o ponudi fotografskih potrepština u Zadru [5394]. Isto se može reći i za ponudu trgovine glazbalima Lorenza Lebana iz 1896. godine [5294].
 
Cijene su vrtoglavo padale. Bečka tvrtka Schwarz nudila je 1904. i 1905. aparate 4 × 6 cm za dvije krune, a 6 × 9 cm za tri do 5,5 kruna [5419, 5433]. Među oglašivačima javila se 1908. godine i bečka tvrtka Fruwirth [5497]. Počeli su se tiskati i oglasi za prodaju polovne opreme. Godine 1886. ponuđen je na prodaju objektiv od 10 cola [5186], 1890. fotoaparat „formato visita e gabinetto“ [5225], a 1905. fotoaparat  9 × 12 cm [5431] i „una grande machina fotografica“ [5432].
 
Nova tehnologija i nova oprema omogućile su pojavu novoga snimateljskoga senzibiliteta i posve izmijenili karakter fotografije. Buratu nije preostalo ništa drugo nego 1893. izvjesiti bijelu zastavu: „Gospodi fotografskim diletantima stavljamo na raspolaganje odgovarajući laboratorij, preuzimajući razvijanje, retuširanje i kopiranje njihovih negativa“ [1040]. Za razliku od rane fotografije, za koju se posebice zanimala inteligencija u Gimnaziji, fotografija kao hobi našla je, čini se, osobito velike zagovornike među sjemeništarcima i bogoslovima, kao što su fra Stanko Dujmović, biskup Juraj Carić i don Luka Jelić. Znakovito! Na početku rane fotografije u Zadru stajali su padovanski studenti: Brčić, Burato i Andrović. Na njih se naslanjao fra Dragutin Parčić. Trideset godina kasnije, na početku masovnoga pokreta amaterske fotografije stoje zadarski bogoslovi: Dujmović, Carić i Jelić. Naslanjaju se na Dragutina Parčića.
 

Fra Stanko Dujmović

neposredni je Parčićev fotografski baštinik: „Zanimanje za fotografiranje poteklo je valjda iz njegove ˝velike sklonosti za crtanje i grafičke umjetnosti˝, a poticaj je našao i na Glavotoku za vrijeme novicijata gdje je još ˝bila i stara štamparija i skladište svih stvari negđa fratra, kanonika Karla Parčića, bilo je i nekih sprema za fotografiju, sve rudimentalno dakako, jer fotografija bila još in fieri˝ i on je htio nastaviti pokuse prečasnog Parčića“ [3024].
 
Rođen je 27. siječnja 1866. u Portu na otoku Krku. S 10 godina došao je u Samostan na Glavotoku, a u rujnu 1878. u zadarsku Gimnaziju. Godine 1883. učinio je novicijat u Glavotoku, a 1884. vratio se u Zadar u Sjemenište. Zaređen je u Zadru 23. rujna 1888. Ređenju je bio nazočan i fra Dragutin Parčić. Nakon kraćeg boravka u Krku, otišao je u listopadu 1890. u Rim. Vratio se 1893. da bi bio gvardijanom u Zadru, Krku i Velom Lošinju. Ponovno je 1904. otišao u Rim, gdje je ostao sve do 1920, potom se vratio na Školjić pokraj Preka. Neko vrijeme bio je u Zagrebu, a zatim je premješten za gvardijana u Herceg Novi, gdje je umro 25. veljače 1940. godine [3025].
 
Njegov je biograf ostavio vjerodostojne zapise o fotografskim počecima: „U bogosloviji se počeo baviti fotografijom. Fotografiranje mu je prešlo upravo u strast, a imao je i uspjeha i sam priznaje. U praznicima 1886. godine došao je u vizitaciju general o. Emidio Maricotti, njemu je o. Stanko pokazao zbirku svojih fotografija i napravio mu je uspjelu sliku. Ovaj, u sporazumu s o. provincijalom, odlučio je da o. Stanka po završetku teologije pozove na daljnji studij u Rim. Možda je tu i zametak ˝karijere˝ koju je kasnije o. Stanko stekao u Rimu“.
 
Još za vrijeme studija „fotografija mu je oduzela toliko vremena da je fotografija napredovala na štetu škole, pa veli: ˝Svi profesori prijatelji svetoga Mihovila i za milu uspomenu pok. J. Dujmovića bili su mi pri ruci i zatvarali jedno oko (…) Pred ferije iza treće godine teologije predložio sam da bi obišao provinciju i sabrao samostane i umjetnine (…)˝. Ovaj pokus o. Stanka bio je početak stvaranja fototeke naših samostana i umjetnina. Nije poznato da li se što od toga sačuvalo. U provincijalatu se nalazi osam njegovih albuma od kojih su pet većega formata i tri manjega. Unutra ima i fotografija koje ne potječu od njega kao i onakvih koje su napravljene poslije njegove smrti, ali ipak je najveći dio njegovih fotografija“ [3024].
 
U Samostanu u Portu na otoku Krku sačuvan je i dio njegove fotografske opreme: drveni okvir za fotokopiranje, kaseta za ploče ­10 × 15 cm, te drveni fotografski aparat 25 × 22 × 8,5 cm sa stalkom [4023]. Fotografski opus, pak, ostao je neobrađen i nepoznat javnosti. Reproducirajući njegov autoportret iz 1889. Nada Grčević navodi da je na svoje fotografije „snimljene u Zadru oko 1887. stavljao pečat ˝dilettante˝“ [2051].
 

Juraja Carića

(1867 - 1921), splitsko-makarski biskup i istaknuti  hrvatski intelektualac, pak, nije ostavio potanje podatke o svojoj fotografskoj djelatnosti. Sudeći po jednoj sačuvanoj fotografiji Biograda, mr. Nada Grčević drži da se fotografijom bavio u Zadru „oko 1893“ [2051]. Vjerojatno je to bilo ranije, jer je u Zadru boravio na studiju bogoslovlja od 1884. do 1888. godine.
 

Don Luka Jelić,

pak, vezao je cijeli svoj radni vijek za Zadar. Rođen je u Vranjicu 1864, završio teologiju u Zadru, a potom studirao u Rimu i Beču, da bi se 1893. vratio u Zadar. Na Zmajevićevu sjemeništu predavao je povijest i kanonsko pravo, baveći se intenzivno arheološkim istraživanjima i proučavanjem hrvatske povijesti. Godine 1914. prešao je u Zagreb, a potom u Kaštel Stari. Umro je 1922. Njegov fotografski opus, nastao u prigodi terenskih arheoloških istraživanja, pohranjen je u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu i potpuno je nepoznat javnosti. Naveden je tek kao „prinosnik slika“ u Hircovu Prirodnom zemljopisu Hrvatske iz 1905. godine.
 

Giovanni Mazzoleni

nije se svrstao ni među obrtnike ni među amatere. U Scuola Dalmata di Venezia sačuvan je njegov skupni portret 12 osoba u nekom vrtu. Fotografija 14 × 10 cm nalijepljena je na nešto veći karton. Na poleđini piše Giovanni Mazzoleni / Barcagno di Zara / 29 Agosto 1897. Ništa se drugo ne zna o njemu. Ne zna se je li bio u kakvu srodstvu s poznatom obitelji Mazzoleni u Šibeniku.
 
Amaterska fotografija najčešće ima nepredvidivu sudbinu, a u zadarskom slučaju to je osobito naglašena odlika. Obiteljski arhivi, u kojima su najčešće pohranjeni amaterski fotografski fondovi, gotovo su potpuno uništeni katastrofalnim raseljavanjem stanovništva i razaranjem Grada. Indikativan je slučaj triju velikih kožnih albuma fotografija Gimnastičkoga društva Zadar, koji „ilustriraju glavne trenutke športske djelatnosti u Zadru od 1876. do 1914.“. Jedan je posvećen gimnastici, drugi biciklizmu, treći veslanju. Ostavljeni su u Đenovi nakon nastupa zadarskih gimnastičara na tamošnjem natjecanju u svibnju 1914. godine. Koncem 1919. vraćeni su u Zadar, a uoči Drugoga svjetskoga rata pohranjeni u Trstu, gdje su trajno zadržani. Dio fotografija iz tih albuma publiciran je u knjizi Centenario Societa Ginnastica Zara [2042]). 
 
Stoga nije čudno da se kadšto amatere i njihove radove otkriva na neobičan način. U Zadru se, na primjer, nije znalo za fotoamatera Franu Brčića. Njegove su se fotografije pojavile u Zagrebu 1994. na velikoj izložbi Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951, ali se ondje, pak, ništa nije znalo o njemu. U biografiji je pisalo samo: „Fotoamater. Sačuvane su njegove fotografije s početka stoljeća nastale na Brodarici u Zadru. Opremljene su kartonima sa otisnutim potpisom: Franjo Brčić Gornjoselski amateur“ [2088A]. Slike, veličine 12,5 × 8,5 cm, potječu iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Jedna je autoportret, druga autoportret s prijateljem, obje aproksimativno datirane oko 1905, a na trećoj je obitelj Brčić sa služavkom, te potpisom i nadnevkom na poleđini: Na Brodarici 15. VII. 99.
 

Frane pl. Brčić

sin je Antuna pl. Brčića i nećak Josipa Brčića, prvoga stalnoga zadarskoga fotografa. Rođen je u Split 19. lipnja 1870, a gimnaziju je završio u Zadru 10. listopada 1890. Sačuvana je izvorna svjedodžba [0803]. Tragično je stradao 1917. u Prvom svjetskom ratu: „Franjo plem. Brčić, konceptni poštarski činovnik u m., sin pok. predsjednika prizivnog sudišta u Zadru, poginuo je ove sedmice na Soči. Udarila je granata u pisarnu gdje je radio i usmrtila ga. Bio je dobar mladić, ljubitelj pomorskog športa i oduševljeni Hrvat. Hrvatska čuvstva baštinio je u svojoj obitelji, koja se je uvjek u Zadru odlikovala u ljubavi za narod i koja je koncem prošlog vieka dala staroslovenštini glasovitog učenjaka prof. Ivana Brčića. Vječni mu pokoj i rastuženoj rodbini naše saučešće“ [5603, 5604].          
 

Antonio Battara

ima puno kompliciranije biografske podatke. Nagrađen je na drugoj izložbi amaterske fotografije u Rijeci 1899. diplomom trećega stupnja, ali tamošnji izvori ne navode nikakvih pojedinosti o njemu [2101, 2128]. Iz biografskih se podataka, pak, doznaje da potječe iz znamenite zadarske tiskarske obitelji koja je iselila iz Zadra zbog sigurnosni razloga, da je rođen u Rijeci 1873, te da nije živio u Zadru [2132, 6018]. Istodobno se navodi da je njegov otac Vincenzo, poput sina Antonija, nazočan u Zadru kao novinar [2132]. Vincenzo je  doista neko vrijeme živio u Zadru. Zna se da je 1890. istupao kao vatreni autonomist, a 1900. uređivao dnevnik Il corriere nazionale [2136, 4506]. Antonio je, pak, surađivao u Il Dalmati i uređivao rubriku Fra libri. Čak je pokrenuo i vodio vlastite novine - Zara letteraria i Dalmazia letteraria – [2132]. Ime mu se pojavljuje među zadarskim športašima [2042], što bi trebalo značiti da je mladost proveo u Zadru, a slijedom toga da je ondje upoznao fotografiju.
 
Bio je suradnikom tršćanskoga Il Piccola i Indipedentea. Godine 1911. u Trstu je izdao monografsku publikaciju Zadar, „urešenu prekrasnim fotografijama“ [5553]. Nažalost, nema je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici. Bez oznake nadnevka (vjerojatno 1924) izdao je i tiskao, također u Trstu, zadarske karnevalske novine El Frane Xaba Zaratin s Hungerovim fotografijama zadarskih „ridikula“ [5652]. Umro je 1945.
 
U srpnju 1914. javlja se neki Livić o kome nema nikakvih potanjih informacija: „Vrstan djelatnik Livić koji je s prijateljima umjetnički uresio i osvijetlio Lučka vrata u prigodi nedavne opće žalosti, uspio je također snimiti fotografiju toga uresa. Vrlo uspjela fotografija može se nabaviti u rečenoga Livića“ [5589A].
 
Jedan od dvaju najbogatijih amaterskih fotografskih opusa u Zadru, opus Jeronima Marasovića", ne pripada u užem smislu riječi zadarskoj fotografiji, nego zadarskom kulturnom krugu. Nada Grčević nije ga uvrstila u izložbu rane zadarske fotografije, ali je pet njegovih fotografija predočila na izložbi Jadran u staroj fotografiji [4043]. Njegovo je djelo nastalo u Skradinu i okolici na razmeđi stoljeća, ali dijelom i u Zadru. Otkupila ga je 1961, zajedno s većim brojem vrlo vrijednih ranih fotografija i dagerotipija, zadarska Znanstvena knjižnica.
 
Jeronim pl. Marasović (Girolamo de Marassovich) potječe iz ugledne posjedničke skradinske obitelji koja je bila u srodstvu sa zadarskom obitelji Salghetti-Drioli [2068]. Umro je u Skradinu 15. srpnja 1935. godine [5706]. Snimio je oko 400 negativa na staklu, koji su ostali gotovo potpuno nepoznati javnosti. Jedino su u knjizi Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj objavljene snimke procesije i mrtve prirode iz devedesetih godina, na izložbi Jadran u staroj fotografiji bile su izložene njegove slike Skradina, Prokljanskoga jezera i Šibenika [4043], a na izložbi Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1950 jedna snimka Krke. Uz to, utvrđeno je da je na jednoj fotografiji, snimljenoj oko 1890. godine, otisnut pečat „dilettante“ [2051]. Tome treba dodati da su u Archivio/Museo della Dalmazia nella Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone u Veneciji pohranjene najmanje četiri Marasovićeve fotografije 11,5 × 15 cm. Nalijepljene su na veće, grafički urešene kartone, na kojima je otisnuto GIROLAMO de MARASSOVICH DILETTANTE. Tri od njih snimljene su na otkriću Tommaseova spomenika u Šibeniku, 1896. godine.
 
 
Sačuvani negativi vrlo su šarolika i bogata zbirka motiva iz područja arheologije, etnografije, arhitekture, javnoga života. Snimljeni su sajmovi, procesije, krajolici, vedute, poljski radovi, crkveni oltari, unutrašnost građanskih stanova, sve ono što je mladi Marasović susretao oko sebe. Snimke su najčešće nastale u Skradinu i njegovoj oklici - Slapovi Krke, Visovac, tok rijeke Krke - ali i Šibeniku i Zadru. Neke od njih su datirane, najčešće 1892. godine. Bila bi to vrlo dojmljiva knjiga koja bi govorila puno toga ne samo o pojavnoj zbilji svojega vremena nego i o kulturi i zanimanju njezina autora, kada već ne bilo kasno za tisak. U veljači 2009. godine uočeno je kako se na nekim negativima Marasovićeve kolekcije emulzija odvaja od staklene podloge.
 
- - -
 
Upravo tada, potkraj 2009. godine, Nacionalni park Krka i Gradski muzej u Drnišu objavili su monografiju Marasović - fotografska zbirka [2175, 6518] s 365 reprodukcija. Iz uvoda se, među ostalim, doznaje kako je Antonietta Borelli bila sestra Jeronima Marasovića.
 

Josip Buzolić,

nećak pjesnika don Stjepana Buzolića (1830 - 1894), objavio je 1901. u Glasniku Matice dalmatinske iscrpan pregled tehnološkoga razvoja fotografije [3016], čime je obilježio početak dvadesetoga stoljeća u zadarskoj fotografiji. Za razliku od Brčićeva prikaza iz 1870, koji se bavio tehnologijom mokre ploče, Buzolić praktično izlaže sažetu povijest pronalaska dagerotipije, kalotipije i mokre ploče. Obuhvatio je sve bitne izume i izumitelje. Od prvih Niépceovih pokušaja, preko Daguerreova načina izradbe unikatne slike i njezinih nedostataka, do Talbotova negativ-pozitiv sustava i Archerove primjene kolodija. Čak je dodao Claudetova i Fizeauova poboljšanja. Prvi suvremeni prikaz te sažete povijesti objavljen je tek 2000. godine u časopisu Informatica Moseologica [3071].
 
Buzolićev esej mogao se pojaviti samo u sredini koja je trajno očitovala zanimanje za novi medij i njegovala opću fotografsku kulturu. Grad koji je 1846. pokazao iznenađujući afinitet za nove potencijale dagerotipije i u kojemu je od 1856. do 1866. tiskano 20 vrijednih napisa i informacija o fotografiji, objavio je od 1869. do 1907. ukupno dva nadasve važna domaća prikaza tehnološkoga razvoja fotografije [5064, 3016], dva napisa i karikaturu o njezinim društvenim aspektima [5054, 5229, 2088A], dva strukovna prikaza pojave kolor fotografije [5237, 5473], veliki članak o sudskoj i kriminalističkoj fotografiji [5453], pa čak i o tobožnjem fotografskom snimanju misli [5304]. Druga zadarska tradicija, povremena poraba pojma fotografije i njezina karaktera u političkim polemikama, nastavila se, također,  njegovati i u novom stoljeću [5435, 5515, 5548].
 
Dakako, tako golemo zanimanje zadarskoga građanstva za medij fotografije bilo je potvrđeno i praktičnom primjenom. No posvemašnja demokratizacija, omogućena novom tehnologijom, diktirala je pojavu dvaju oprečnih značaja amaterske fotografije. Na jednoj strani, bila je to nova, chic zabava mondenoga građanskoga društva, koje je uživalo u samoj činjenici što može vrlo jednostavno, „bez ikakvog predznanja!“ zabilježiti svagdanje vizualne senzacije. Na drugoj strani, pak, oni koje je zanimao umjetnički potencijal fotografije, a i njihov je broj preko noći enormno porastao, nisu mogli prihvatiti takvo stajalište, jer umjetnost, kako se vjerovalo, već prema definiciji nije lagana i svakome dostupna. Utemeljili su secesionistički pokret umjetničke fotografije s čvrsto ustrojenim sustavom klubova, vrednovanja i salonskoga načina izlaganja. Oslobođen obrtničke mistike, medij se rascijepio na instrumentaliziranu fotografiju koja služi socijalnim i gospodarskim potrebama, te na umjetničku koja se bavi jedino apstraktnom umjetničkom istinom [7087].
 
Osim Frane Brčića i Antonija Battare, u Zadru do Prvoga svjetskoga rata nisu poznati fotoamateri koji su se posvetili isključivo fotografiji umjetničkih (izlagačkih) pretenzija. Moglo bi se reći da je nepretenciozno bilježenje vizualnih pojava, koje je bliže izvornim odlikama medija, prevagnulo u Zadru. Za razliku od Rijeke koja je od 1897. imala fotografske klubove i izložbe [2101] te Splita u kojemu je klub osnovan 1911 [3057],  Zadar i Dubrovnik nisu pokazali zanimanje za njihov ustroj. Amaterizam potonjih gradova rasplinuo se u anonimnosti.
 
Magistrica Nada Grčević spominje u Zadru, na početku dvadesetoga stoljeća, tek Petra Marčelića, Mišu Bogdanovića,  inž. Josipa Ljubičića, Petra Damianija, Hamilkara Vitaliania  te braću Mihovila i Zvonimira Novakovića [4023]: „Na njihovim malim nepretencioznim slikama pulzira život, prolaze dame, vojnici, seljaci, sportaši, jedrenjaci i prvi avioni. Talože se sjećanja, zaustavlja se vrijeme. Fiksirajući vlastite uspomene uspjeli su za nas fiksirati jedan davni trenutak starog Zadra, koji danas ponovno doživljavamo kroz optičko sjećanje fotografije“ [3031].
 

Nije Blagoje, već Josip Bersa 

Josip Bersa: Lia i Vladimir Bersa na Stradunu (sada Pavlinovićeva)
 
Uz njih je navela i hrvatskoga skladatelja Blagoja Bersu (1873 - 1934), dodajući u katalozima upitnik uz njegovo ime [4023, 4025], dok je uz fotografiju u knjizi upisala samo prezime [2051]. Smotrenost se pokazala opravdanom. Iz novinske informacije, objavljene u listopadu 1906, doznaje se da su u Arheološkom muzeju u sv. Donatu rekonstruirani ostaci crkve sv. Nediljice i da je „Međunarodna knjižara gosp. Schönfelda objavila taj dio na trima razglednicama za koje je fotografije majstorski snimio sam konzervator gosp. pl. Bersa“ [5459, 2135]. Ravnateljem zadarskoga Arheološkog muzeja u to je doba bio hrvatski književnik i arheolog Josip Bersa (1862 - 1932). Otac mu je ugledan pravnik; stric Antun, pjesnik i pisac lokalne tršćanske povijesti; braća Blagoje i Vladimir zaslužni su hrvatski skladatelji, a brat Bruno kipar, pjesnik i profesor zadarske Gimnazije.
 
U povijesti fotografije posebno je važan kao autor knjige Dubrovačke slike i prilike [2026], u kojoj je zabilježio pojedinosti o ljekarnicima Antunu Dropcu, prvom dubrovačkom dagerotipistu te o Rafu Šariću, u kojega je Tomaso Burato završio pripravnički staž. Nije naodmet pripomenuti kako je 1905. u Zadru pomagao Georgu Kowalczyku pri snimanju materijala za dvije reprezentativne mape Denkmäler der Kunst in Dalmatien [2019A]. Da fotografije, sačuvane u Zadru, pripadaju njemu, a ne njegovu bratu Blagoju, sugerira i to što je potonji vrlo malo boravio u Zadru, tek nekoliko gimnazijskih godina. Već 1893. otišao je u Zagreb, a potom u Beč, Sarajevo, Split, Graz itd. Samo je kadikad posjećivao Zadar. Nasuprot tome, Josip Bersa je gimnaziju završio u Dubrovniku, a studij medicine u Grazu prekinuo najkasnije 1884. i došao u Zadar, gdje je ostao do smrti. Neko je vrijeme predavao na zadarskoj Gimnaziji (s talijanskim nastavnim jezikom), nastavljajući tradiciju profesora te škole da se zanimaju za fotografiju. Konačno, kolekcionar Zvonimir Šuljak nabavio je 2002. godine fotografiju grupe ljudi u staroj, zapuštenoj građevini. Na poleđini je pisalo Josip Bersa, u Ninu (Grbama) 21. V. 1899. Također, Galerija umjetnina otkupila je 2006. godine njegov "fotoakvarel" iz 1898. godine.
 
Zabunu unosi informacija iz publikacije uz izložbu Fotografija u Dubrovniku, 1848 – 2001 u kojoj, među ostalim, stoji: „Fotografska djela skladatelja Blagoja Berse već su inkorporirana u povijest hrvatske fotografije, a novi nalazi u Dubrovniku upotpunit će poznavanje toga segmenta njegove djelatnosti“ [4067]. To je ponovljeno i na velikoj izložbi Secesija u Hrvatskoj, priređenoj 2003. u Zagrebu. Ondje je predočen portret Neve Budisavljević, a kao autor označen je Blagoje Bersa [4079]. Navedeno je da „veoma rado rabi fotografsku kameru. Kao i Đalski, Bersa slobodom amatera bilježi dotad neubičajene fotografske zapise. Njihovi pleneristički portreti s leđa slični su onima kasnijima u mondenim pariškim kronikama Seeberger Freres i u modnoj fotografiji“ [4077]. Uz izloženu fotografiju stoji da je snimljena u Zadru 1910. godine. Međutim, u biografiji se opetuju poznati podaci da je Blagoje Bersa nakon studija u Beču „djelovao u tom gradu od 1903. do 1919, a nakon toga u Zagrebu“!
 
Očito, sve upućuje na to da je Josip Bersa autor proslavljene fotografije Vladimira i Lie Bersa. Snimljena je na zadarskom Stradunu (Mihovila Pavlinovića) koncem devedesetih godina devetnaestog stoljeća. Mjesto snimanja idealno se vidi na razglednici iz istog vremena. Slika, prepuna diskretnoga šarma i elegancije, našla se na začasnim mjestima svih izložaba i kataloga rane zadarske fotografije, kao amblematski prizor gradske la belle époque [4023, 4025, 2088A]. Također je poslužila za ilustraciju cijele stranice poglavlja Fotografija u doba secesije, u knjizi mr. Nade Grčević [2051].
 
Među autorima zadarskih razglednica pronađen je još jedan zadarski intelektualac koji se bavio fotografijom - Anđeliko (Anđelo) Alačević. Sin konzervatora i povjesničara Josipa Alačevića" (1826 - 1904), rođen je u Splitu 1877, maturirao u Zadru 1901. Nesistematično je istraživao povijest Šibenika i Zadra, posebno zadarsko novinstvo. Aktivno sudjelujući u iredentističkom i nacionalističkom talijanskom pokretu u Dalmaciji, radio je u Puli i Trstu, a od 1930. u Milanu. Ondje je umro 1954. Snimio je seriju zadarskih veduta koje su 1903. rabljene za izradu razglednica u izdanju Petra Staubera [2135, 2161]. U istoj nakladi izašle su i dvije razglednice Nina (u kolekciji Giorgia Giadrinija u Veneciji), dok izdavač razglednice Svetih Filipa i Jakova, pohranjene u Znanstvenoj knjižnici u Zadru [4093], nije poznat.
 
Josip Praga (1893 - 1958), povjesničar i ravnatelj Knjižnice Paravia (kasnije Znanstvena knjižnica), također potvrđuje tradicionalni običaj zadarskih intelektualaca da se učestalo bave fotografijom. Rođen u Sutomišćici na otoku Ugljanu, pohađao zadarsku Gimnaziju, a u Beču studirao klasičnu filologiju. Diplomirao je u Padovi. Doktor Pavao Galić, koji je ustrojio Fototeku Znanstvene knjižnice, prvi je upozorio na Pragino poznavanje fotografskoga postupka. Pronašao je u njegovoj ostavštini fotografiju i stakleni negativ 9 × 12 cm s potpisom i nadnevkom 26. srpnja 1916. (Fototeka, sign. br. 585, 583). Drži da bi Praga mogao biti autor i fotografija sa sign. br. 579, 582 i 584.
 
Josipa Bersu, Anđelika Alačevića, Josipa Pragu, a prije njih don Luku Jelića, fotografija nije privlačila kao medij umjetničke ekspresije, ali ni kao sredstvo zabave ili izvor egzistencije, već kao pomoćno oruđe za rad. Više nije u pitanju specijalizirana vještina, već univerzalno umijeć koje će se pretvoriti u nešto slično općoj pismenosti. Na srodan je način i Josip Sabalić zauzeo posebno mjesto među onima koji su u Zadru započeli nov način porabe fotografskoga medija, premda uopće nije poznavao fotografski postupak. No zato je vrlo dobro znao nešto drugo - vrijednost fotografske umnoživosti.
 

Sabalićeve mape fotografija

Povjesničar, pripovjedač, pjesnik i dramski pisac, Josip Sabalić (1856 - 1928) iznimna je i originalna pojava u zadarskom kulturnom životu na razmeđi dvaju stoljeća. Rodio se i umro u Zadru. Majka mu je Roza Vuković. Otac Josip bio je ravnateljem Zadarske filharmonije. Mladi je Sabalić diplomirao pravo u Grazu. Oženio je Mariju Galzinju s Raba. Umrla je u Rimu 1967. Najplodniji je pisac svojega vremena. Uz to što je napisao brojne monodrame, kazališne kritike, glumačke biografije i oko sedamdesetak komedija, cijeli se život bavio proučavanjem povijesti rodnoga grada [2132].  Najvažnije njegovo djelo - La Cronistoria Aneddotica del Teatro Nobile di Zara (1871 - 1881) - nezaobilazan je izvor podataka za ranu zadarsku fotografiju. Bez njega bi se teško utvrdilo kada je počeo raditi prvi stalni zadarski fotograf.
 
Još je važniji zbog toga što je od 1906. do 1912,  potaknut Buratovom nakladničkom praksom, izdao četiri mape fotografija najvrjednijih djela zadarskoga slikarstva. Kanio je, kako sam veli, prema uzoru na francusku ediciju Les chefs d’oeuvre de la peinture, objaviti cjelokupno klasično dalmatinsko slikarstvo [5561]. Praktično je nastavio ono što je Burato započeo. Govoreći o radu na drugoj mapi, navodi: „Činjenica da su njemački profesori povjerili našem atelijeru Burato snimiti tuce inicijala iluminiranih rukopisa, toga našega bogatstva koje gotovo ignoriramo, navelo me započeti moje istraživanje“ [5505].
 
Za prvu mapu, I dipinti delle chiese di Zara, iz 1906, 37 vrlo kvalitetnih fotografija snimili su Burato i Hunger. To se ne vidi iz same mape, već iz promidžbenog letka koji najavljuje izdanje [2016]. Dvije snimke napravili su Braća Alinari iz Firenze, dok se za pet snimaka koje su nestale iz mape, po­hranjene u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, ne može znati tko je autor. Druga mapa, Le miniature antiche di Zara, objavljena 1909, sadrži 32 dosta slabe fotografije, uglavnom diletantske presnimke Buratovih fotografija, ali u uvodu i popratnom novinskom napisu [5505] ima vrijednih podataka o Buratu i njegovu radu za bečke profesore. Obje prve mape naručila je knjižnica Ministarstva prosvjete u Londonu [5555].
 
U trećoj mapi, pak, Pitture antiche di Zara, iz 1912, od 56 fotografija sačuvano je samo 45. Najviše je Hungerovih, čak 40. U siječnju 1913. mapa je bila izložena u Širokoj ulici: „Opus, nešto skuplji, izdan je u ograničenom broju primjeraka i namijenjen je glavnim europskim knjižnicama i galerijama, kao što su one u Londonu, Monaku, Rimu, Veneciji, Bolonji, Bergamu, Firenci, Budimpešti i Dresdenu, koje su poslale narudžbe“ [5576]. O prvoj i trećoj mapi pisao je 1913. ravnatelj lista Il Dalmata Gaetano Feoli (1856 - 1932) [5579]. Zadnja, četvrta mapa, Album di fotografie di Andrea Schiavone, pripravljena je također 1912, ali nije sačuvana u Zadru. Fotografije su prikupljene iz brojnih europskih kulturnih središta u kojima se nalaze djela Andrije Medulića [5560]. Bile su u ožujku 1912. izložene u izlogu knjižare Leandra Novotnya.
 
Ta je mapa praktično uvod u novu seriju u kojoj je Sabalić kanio objaviti reprodukcije cjelokupnoga slikarstva u Dalmaciji [5505]. U veljači 1920. izložio je u Ulici sv. Vida (Braće Vranjana) tridesetak od ukupno 70 fotografija što su ih snimili Burato, Hunger i Damiani [5627]. O tome je opet pisao Gaetano Feoli [5626]. Nije poznato je li taj album izdan. Nema ga na popisu Sabalićeve bibliografije [2049]. Na popisu također nema mape Arte Dalmata nei Costumi Popolari. Ne zna se je li uopće završena i izdana. Osam fotografija što ih je u tu svrhu snimio Josip Buczkowsky sačuvano je u Fototeci Znanstvene knjižnice. 
Mihovil Novaković, Procesija
 
Koliko je Sabalić studiozno pristupio tome poslu i kaliko se ozbiljno mislio duže baviti njime, pokazuje to što je velik broj negativa ostao pohranjen u njegovoj ostavštini koja je, inače, teško stradala u Drugom svjetskom ratu. Sve što je ostalo, Znanstvena je knjižnica na sreću dijelom otkupila, a dijelom dobila na dar iza 1950. od Vl. Galzinje, dok je dr. Pavao Galić sve pedanto evidentirao i pohranio u Fototeku. Uza svaki specimen dodao je napomenu koja upućuje na mapu kojoj pripada ili na referentnu literaturu o snimljenoj umjetnini.
 
Danas je teško, iz perspektive sofisticirane fotomehaničke reprodukcije i digitalizirane fotografije, revalorizirati vrijednost Sabalićeva pothvata, za koji je svaku fotografiju trebalo ne samo snimiti već i ručno obraditi u trima kemijskim kupkama, potom prati, sušiti i lijepiti na kartone. Dovoljno je reći da su se takvim poslovima bavili nakladnici samo u većim europskim kulturnim središtima. Sabalić se, dakako, ne bi u tako što mogao upustiti kada ne bi znao da će biti prihvaćen u javnosti, ali - isto tako - kada ne bi bio okružen fotografima koji su spremni realizirati njegove zamisli. Među onima koje je angažirao izrijekom spominje dubrovačkoga fotografa Damianija.
 
Cesare Damiani rođen je u Zadru sedamdesetih godina, a u Dubrovniku je djelovao prva tri desetljeća dvadesetoga stoljeća [2095, 1053]. U hrvatskom koledaru Svačić za 1904. stoji da je vlasnik „skladišta fotografskih predmeta u dućanu ˝Camera obscura˝“, na Gundulićevu trgu u Dubrovniku, G. Damiani [1053]. Očito je slagar zamijeni slova C i G ili bi G trebalo značiti Gospodin. Iste te godine počela je izlaziti Sabalićeva Cronistoria [2132]. U njoj je Cesare Damiani označen kao dubrovački fotograf koji je presnimio crtež loža u zadarskom Starom kazalištu. Jasno je da nije bio angažiran čak u Dubrovniku snimiti zadarski crtež već je taj posao obavio dok je još živio u Zadru, a to znači da je ondje izučio fotografsko umijeće. Koje je fotografije snimio za Sabalićevu mapu umjetnina [5627] nije poznato, ali se jamačno radi o dubrovačkim umjetninama. Također nije utvrđeno je li u srodstvu s Petrom Damianijem (da Vergada), koji je poznat kao autor zadarske fotografije mačevalaca iz 1909. godine [2051]. Podjednako se ne zna jesu li to potomci plemića Petra Damjanića Damiania, zadarskoga gradonačelnika od 1806. do 1811.
 
Uza sve to, 1994. godine stvorena je zabuna time što je u katalogu velike izložbe Fotografija u Hrvatskoj, 1948 – 1951 navedeno da je mr. Nada Grčević na izložbi Jadran u staroj fotografiji označila P. Damianija kao stalnog fotografa u Dubrovniku [2090]. Ondje, međutim, pod kat. brojem 250 stoji samo Damiani [4043]. No na izložbi Secesija u Hrvatskoj, u Zagrebu 2003. godine, ponovno se među dubrovačkim fotografima spominje Pietro Damiani, za kojega se navodi da „među prvima u Hrvatskoj rabi platinotipijski Willis papir“ [4077]. U katalogu izložbe Dubrovački svjetlopis (2001. godine), pak, piše da Cesare Damiani, podrijetlom iz Zadra, „tehnikom platinotipije koju preuzima u vrijeme secesije polako daje naslutiti nastupajući art deco„ [4067]. 
 
Sabalić je, također, angažirao i Petra Novaka koji je za nj 1909. presnimio neke minijature iz sv. Frane [2018, 5505]. Petar Novak (1879 - 1968), istaknuti hrvatski entomolog, došao je u Zadar 1892, ondje je završio Gimnaziju, a u Križevcima Višu gospodarsku školu. Od  1902. do 1909. ponovno je obitavao u Zadru, gdje je obnašao dužnost vinogradarskoga inspektora za Dalmaciju [2070, 6089]. Nakon prelaska u Kaštel Sućurac javlja se u krugu splitskih amatera, „snimajući ne samo stručne nego i slike s umjetničkim pretenzijama“ [3057, 2159A]. Od 1946. do 1952. bio je ravnateljem Prirodoslovnog muzeja u Splitu.
 
Među ostalim zadarskim amaterima s početka dvadesetoga stoljeća javlja se i Josip Cadel. U srpnju 1900. izložio je u izlogu svoje optičke trgovine u Kalelargi „fotografije najkarakterističnijih trenutaka dviju tijelovskih procesija. Oštrina slike i jednostavan način na koji je postignuta dokaz su izvrnosti fotografskih aparata koji se prodaju u trgovini Cadel“ [5370]. Snimio je, također, 1902. svečano dovršenje gradnje vodoskoka na Novoj obali [5390].
 
Iste godine Savino Zamagna snima „prekrasne trenutačne fotografije općega nastupa veslačkoga društva Diadora, darujući ih, s lijepim željama, rečenom društvu“ [5398]. Tri godine kasnije, 1905, „na fotografskoj izložbi u Trstu svidjeli su se izlošci našega mladoga sugrađanina gospodina Zamagne. To su vedute i fotografska povećanja Zadra, Splita itd. Prekrasni različiti fotografski motivi našega Grada“ [5429]. Godine 1911. otvorio je ovlašteni projektni biro u Trstu [5551]. Savino de Zamagna rođen je 1881. u Trogiru [3022A].
 
Također 1911, „gospodin Izidor Chimer, vrstan fotoamater, snimio je vrlo uspješne fotografije u prigodi (…) športskog nedjeljnoga dana: dolazak splitskih biciklista, mimohod povorke, banket, odlazak. Lijepe uspomene - izložene u izlogu knjižare Nani - na opće zadovoljstvo“ [5546]. Chimer je bio vrlo aktivan športski entuzijast, posebice u biciklizmu. Njegovo se ime, vjerojatno i koja fotografija, često susreće u knjizi Centenario Societa Ginnastica Zara [2042]. Zacijelo je autor okvira fotografija Zadarski biciklisti, koji je, izložen u rujnu 1907. na ulazu u kino Radium, izazvao veliku tisku publike [5472]. Zadarski kolekcionar Zvonimir Šupuk posjeduje razglednicu, upućenu 23. rujna 1909, na adresu Marco Chimer, Šibenik. U potpisu stoji Izo.
 
Razni podaci učestalo pokazuju da je broj fotoamatera u gradu postao respektabilan. Tako je, primjerice, bilo uputno objaviti informacije da se u Pazinu 1907. održava prva izložba istarskih amatera [5465] i da Turistička udruga Istre 1911. priređuje fotografsku izložbu u Portorožu [5544, 5545]. Podjednako se držalo do toga da zadarski čitatelji trebaju doznati da se u bečkoj knjižari R. Lechner može pretplatiti na tamošnji fotografski časopis [5529] ili da čitateljima može biti zanimljiv prikaz novoga broja torinske fotografske revije [5574]. Pisalo se i o tome da je u siječnju 1908. u Beču održano predavanje o putovanju Dalmacijom, ilustrirano s čak 133 projekcije dijapozitiva. Načinjeni su mahom od fotografija što su ih snimili barunica Josipa Jovanović, zatim građevni savjetnik Reichelt i tajnik muzeja u Grazu Gustav Gessmann [5478]. Baruničine slike iz Dalmacije vjerojatno su iste one što ih je bila izložila na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine [5368]. Vrijedna je i informacija o tome da je u studenome 1908. godine u Hrvatskoj knjižarnici izloženo nekoliko fotografija, snimljenih na umjetničkoj izložbi u Splitu [5496]. Čak se mogu doznati i cijene pojedinih izložaka: Bukovac 600, Vidović od 300 do 1000, Dešković 800 fiorina itd [5495].
 
Amateri su već prije konca prvoga desetljeća toliko ojačali da ih je bilo moguće naći čak u Vrpolju: „Izašle su fotografske slike o posljednjoj pokrajinskoj učiteljskoj konferenciji, koje je izradio g. Josip Pichler, učitelj u Vrpolju kod Knina“, pisao je u listopadu 1908. Narodni list. „Format je slike 13 × 18 cm. Slike su čisto i jasno izrađene. Imade ih šest različitih vrsta: 1. Izložba ženskih ručnih radova, tri različite vrste. 2. Lutke u narodnoj nošnji koje su bile izložene na izložbi. 3. Učitelji i učiteljice ispred vježbaonice. 4. Učitelji i učiteljice u Vrani, dvi različite vrste. 5. Parobrod pri povratku iz Biograda. Sve se ove slike mogu dobiti kod spomenutog za 6 Kr. Novac nek se unapried pošalje“ [5491]. Zanimljivo je da se među Prinosnicima slika u Prirodnom zemljopisu Hrvatske iz 1905. godine navodi I. Pichler, učitelj iz Promine [2015A].
 
Tri su logične posljedice sve veće fotografske ekspanzije i disperzije: korištenje povećanih mogućnosti, uvođenje državnoga nadzora i pojava sivoga tržišta. Prvu pojavu ilustrira inicijativa Udruge za promaknuće Zadra koja je koncem 1909. pozvala fotoamatere na „plemenito natjecanje“ u stvaranju zbirke fotografija za promidžbu Grada [5514]. U svibnju iduće godine od njih su zatražene fotografije za tiskanje gradskoga vodiča [5523].
 

Zabranjeno fotografirati

Prva opća državna zabrana fotografiranja, pak, objavljena je u rujnu 1906. u povodu dolaska nadvojvode Franje Ferdinanda: „Prigodom dolaska N. V. priestolonasljednika, politička vlast zabranila je u Zadru za dneve 15. i 16. ov. mj. i uporabu fotografičnih sprava, bilo stojnih bilo časovitih. Pojedinim osobama moći će se izdati odnosni dopust pismeno od kot(arske) političke vlasti, koja će također ustanoviti, gdje se mogu odnosne fotografičke sprave upotrebiti“ [5457, 5456]. Šest godina kasnije obznanjen je opći režim snimanja na Jadranskoj obali: „S broda je dopušteno snimati fotografije, risati i slikati na sljedećim područjima austro-ugarske obale: 1. Duž kopnenoga dijela obale od Gradeža do Poreča, potom od Crne punte do Biograda, te od Trogira do Molunata. 2. U Riječkom zaljevu otok Krk i dio otoka Cresa sjeverno od istoimenoga grada, potom otoci u Zadarskom kanalu na jug od crte Molat - Nin, te konačno svi otoci na jug od svjetionika Murvica” [5557]. Zanimljivo je da je rečenim zabranama prethodila vijest iz 1905. godine o strogoj japanskoj cenzuri snimanja boja kod Port Artura [5430].
 
Prve žrtve novih zabrana bili su, dakako, fotoamateri koji su u travnju 1914. požurili snimiti ratne hidroavione u zadarskoj luci: „U četvrtak ujutro sa zapada i juga prošli su Zadarskim kanalom na visini od 400 metara, jedan u osam, a drugi u devet sati, hidroavioni c. i k. Ratne mornarice br. 16 i br. 17. Jučer u 16,15, nakon što su letjeli sve do Tivta, dva su se hidroaviona vratila u Zadar i sletjela izvan luke; potom su prošli cijelom lukom i pristali u uvali Jazine. Gotovo svo građanstvo promatralo je prekrasan let, izveden brzinom od 90 km na sat, a veliko mnoštvo nazočilo je operaciji pristajanja, okupljajući se nakon toga s velikim zanimanjem oko hidroaviona. Policija je privela dva fotoamatera, oduzela im negative, a tada ih pustila. Ostalim fotoamaterima zabranjeno je snimati“ [5588A].
 
Konačno, fotoobrtnici su se 1911. javno požalili na nelojalnu konkurenciju: „Primili smo pismo dalmatinskoga fotografa koji se jada na pojavu konkurencije u fotografskom obrtu u Dalmaciji, što je stvaraju putujući fotografi niskim cijenama i posebnim načinom izrade fotografija koje su često sve samo ne slike. Podsjećamo da je Ministarstvo trgovine odredilo da fotografski obrt pripada profesionalnim obrtima, za čije je obavljanje potrebit dokaz o strukovnoj sposobnosti, točnije o završetku pripravničkoga staža, te položen ispit za pomoćnika i završeno šegrtovanje. Tom je odredbom Ministarstvo udovoljilo željama koje su već dugo vremena  izražavali profesionalni fotografi. S pravom su držali da im nesmiljeno konkuriraju nesposobni fotografi koji bez većih troškova poslovanja putuju od mjesta do mjesta sa svojim aparatima, praveći fotografije svih vrsta za smiješne cijene. Kada bi radili uz dokaz sposobnosti, čak bi i radovi koji se ne mogu nazvati umjetničkima bili bar tehnički dobro obavljeni, što bi eliminiralo izradu fotografija za pet minuta, koje ne samo što su slabe već su, uz to, još i negacija dobra ukusa“ [5556].
 
Amateri se, dakako, nisu obzirali na te jadikovke. Za njih je dolazak prvoga zrakoplova u Zadar 1912. godine s letačem Giannijem Widmerom [5562] bio podjednako velik izazov kao i za profesionalce. Uz Hungera, „Lijepu fotografiju, Widmer se pripravlja za jedan od svojih letova, snimio je iskusan fotodiletant, gospodin Enrico Tripalo. Te su fotografije bile izložene, isto kao i razglednice. Gospodin Tripalo ističe, također, svoju umjetničku fotografiju iznimno vrijedna dara, što ga je njegov bratučed, cijenjeni gospodin Ivan Buić, darovao našem Arheološkom muzeju. Radi se o skupini dragocjenih posuda otkrivenih u grčkoj grobnici na tlu gospodina Buića u Biogradu te o jednom dobro sačuvanu malenom kipu“ [5566]. Tripalo je obitavao na Brodarici, na drugome katu kuće Pascoli koju je vlastoručno označio na razglednici, upućenoj 1905. u Trst [2161, str. 281].
Hamilkar Vitaliani, Obitelj za stolom
 
Među snimateljima zrakoplova spominje se i Hamilkar Vitaliani iz ugledne zadarske tiskarske obitelji. Njegov je lik dobro poznat sa često reproducirane fotografije dječaka s drvenim konjem koju je 1900. snimio Nikola Moretti [2051]. Tri fotografije iz Hamilkarova albuma bile su 1977. predočene na izložbi Rana zadarska fotografija [4023], a dvije od njih - prvi zrakoplov u Zadru i obitelj za ručkom - objavljene u knjizi Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj [2051]. Također je bio izlagan 1989. [4043] i 1996. godine. Zadarska razglednica iz serije koju su u srpnju 1898. odvojeno izdale tiskara Vitaliani & sinovi [5335] i knjižara Stauber [2161, str. 108], pokazuje da fotografija svjetionika na Puntamici, za koju se držalo da je također Hamilkarova, nije snimljena oko 1910. i da ne pripada njegovoj fotografskoj ostavštini. To bi moglo značiti kako se među sačuvanim negativima u zadarskom Narodnom muzeju kriju i snimke starijih članova obitelji Vitaliani.
 
Inače, Hamilkarov otac Ernest iselio je 1921. s obitelji u Šibenik, gdje je 1924, sa sinom otvorio novu tiskaru. Zajedno su radili do 1937, kada su se razišli zbog obiteljskih razmirica. Hamilkar je 28. veljače 1937. pokrenuo rad vlastite tiskare. Uništena u zračnom napadu na Šibenik, 13. prosinca 1943. Uz ostale, poginuli su Hamilkar i njegov sin Ernest [3086A].
 
Hamilkarova fotografija obitelji za ručkom, rađena s originalnoga negativa, zapažena je odmah na izložbi 1977. Istaknuto je da „prije svega privlači svojom čistom amaterskom nepretencioznošću i spontanošću, a zatim još više karakterističnom fotografskom strukturom slike. Vitaliani rješava složeni zadatak portretiranja obitelji za ručkom zapanjujućom lakoćom i što je posebno važno najčišćim fotovizualnim, a ne skulpturalnim ili koreografskim izrazom. Prividno nemarna jukstapozicija figura, potenciranje njihova odnosa prema prostoriji i okviru slike, a ne jedne prema drugoj, asimetrično i centrifugalno modeliranje masa, sve su to bitne značajke fotografske kompozicije. Gledajući tu sliku, stječe se dojam kao da je odjednom cjelokupno rano fotografsko iskustvo Zadra evoluiralo kroz intuiciju mladog talenta u moderni fotovizualni izraz“ [5749].
 
Sve upućuje na to da diletantima iz zadarske la belle époque fotografija nije služila samo kao obična zabava. Među njima je bilo vrlo ozbiljnih entuzijasta. Kao što su se šezdesetih godina devetnaestog stoljeća u zbornici stare zadarske Gimnazije (s talijanskim nastavnim jezikom) zajedno našli Josip Brčić, fra Dragutin Parčić i Nikola Andrović, tako su osamdesetih godina u Zmajevićevu sjemeništu zajedno studirali Dujmović, Carić i Jelić, a 1904./05. u novoj Gimnaziji (s hrvatskim nastavnim jezikom) Juraj Božičević predavao je matematiku i fiziku, don Juraj Carić vjeronauk, a mladi Zvonimir Novaković pohađao završni školski razred [2130].
 
Juraj Božičević (1877 - 1947) započeo je profesorsku karijeru u Zadru [2031, 2130], a nastavio u Splitu. U veljači 1909. zadarska Smotra dalmatinska objavila je  informaciju u kojoj stoji : „Uputa u fotografiju od Jurja Božičevića prof na realci u Spljetu. Pisac pozivlje na pretplatu na ovu uputu, naročito namijenjenu amaterima. Knjiga je tako sastavljena, te će se lako uputiti u fotografiju svatko bez ikakvog drugog predznanja, a opet će biti dobar savjetnik i vogja naprednijem amateru. Knjige će obasizati preko 200 stranica velike šesnaestine i imat će preko 100 slika i umjetničkih priloga, a zapadat će za pretplatnike K. 2.40, dok će cijena biti poslije K 3. - Tko sakupi 10 pretplatnika dobit će jednu knjigu na dar“ [5504]. Tiskanje je završeno u lipnju: „Uputa u fotografiju doštampana je, te će se pretplatnicima odmah razaslati. Ova će knjiga dobro doći početniku i naprednijem amateru, pa neka je svatko što prije naruči. Cijena je knjizi kr. 2:70, a može se dobiti u svim knjižarama i kod pisca Jurja Božičevića, profesora, Spljet“ [5510, 5506]. Knjiga je tiskana u Zagrebu, u autorovoj nakladi i iznimno atraktivnoj likovnoj opremi Anđela Uvodića [2018A].
 
Teško je zamisliti da boravak prof. Božičevića u Zadru nije utjecao na njegovu posvemašnju fotografsku djelatnost, posebice na pisanje Upute u fotografiju. Drugo izdanje knjige najavio je 1917. godine [5601, 5602], ali ga je uspio tiskati tek 1927. u Zagrebu [3057, 4077]. Danas su to ne samo kulturalni dokumenti velike vrijednosti već i najdragocjeniji domaći izvori podataka o ranim fotografskim materijalima i tehnologijama. Bilo bi, na primjer, vrijedno istražiti koliko se prof. Božičević oslanjao na hrvatsku fotografsku terminologiju Josipa Buzolića iz 1901. godine [3016].
 

U središtu zanimanja događaj i prolaznost

Amatersko djelo Zvonimira (1884 - 1925) i njegova starijega brata Mihovila Novakovića (1872 - 1933), pak, moglo bi svojom veličinom i značenjem sâmo popuniti poglavlje zadarske amaterske fotografije u prva dva desetljeća dvadesetoga stoljeća. Ostavili su korpus od 640 negativa na staklu 9 × 12 cm, pohranjenih u zadarskom Narodnom muzeju. Godine 1987. utvrđeno je da je to „široka panorama najrazličitijih motiva, od potpuno privatnih, obiteljskih snimaka, preko veduta i pejzaža Vrgorca, Benkovca i Zadra, zatim portreta, interijera, mladenačkih sportskih zabava i radova u polju, pa sve do snimaka na talijanskoj fronti u Prvom svjetskom ratu (…) U Muzeju su za sve negative izrađene kontakt kopije i razvrstane prema mjestima snimanja i motivima. Za jedan je dio utvrđeno mjesto i vrijeme snimanja, ali dobar dio još čeka identifikaciju. Za mnoge se ne zna čak ni tko ih je od braće snimio. Sve je to zapravo još uvijek dosta sirov materijal što iziskuje i zavređuje svestraniju interdisciplinarnu obradu i samostalnu prezentaciju“ [2065].
 
Mihovil i Zvonimir Novaković sinovi su uglednoga benkovačkog posjednika Petra Novakovića (? - 1913) koji je bio dvorskim savjetnikom ad personam pri dalmatinskom Prizivnom sudu u Zadru, a od 1910. i dopredsjednikom [5530]. Njegov je dom već 1907, prvi i jedini u Benkovcu, imao električnu rasvjetu iz vlastitoga mlina. Supruga Antonija rano je umrla, 1896. godine [5299]. Najmlađi Novakovići - Robert (1888 - ?) i Tonka (1899 - 198?) - nisu se bavili fotografijom. Galerija umjetnina u Zadru, međutim, otkupila je 2006. godine na tržištu antikviteta narudžbenicu kojom Robert Novaković 1902. naručuje fotografski materijal!
 
Fotografski amaterizam braće Novaković nije bio poznat javnosti sve do 1977, kada je mr. Nada Grčević izložila pet Zvonimirovih i tri Mihine slike [4023], a potom 1981. Mihinu snimku procesije u Vrlici objavila u kapitalnom djelu Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj [2051]. Iduće, 1982. godine neke od njihovih slika, posebice zadarskih građanskih interijera, rabljene su na izložbi Slike iz prošlosti Zadra [4031]. Na izložbi Jadran u staroj fotografiji 1989. izložene su tri Zvonimirove slike [4043], dok su fotografije s izložbe iz 1982. dijelom ponovno korištene 1995. za postav pod nazivom Bilo jednom u Zadru, koji je, kako se drži, trebao poslužiti „svojevrsnoj restauraciji ideje građanstva“ [5910]. Dvije Zvonimirove zadarske vedute rabio je dr. Antun Travirka 1994. u knjizi Povijest javne rasvjete [2099]. Na izložbi Fotografija u Zadru - Prvih sto godina, održanoj 1996, izložene su tri Mihine i šest Zvonimirovih slika, a osam Zvonimirovih snimaka predočeno je na izložbi Zadar u prvom svjetskom ratu, priređenoj 1998. godine. Dvije od njih reproducirane su u katalogu [4057]. Deset godina kasnije, na novoj izložbi s istom tematikom izloženo je čak četrdesetak Zvonimirovih fotografija s fronte na Soči [4123, 6486].
 
Za izložbu Stara benkovačka fotografija [5781], 1983. godine, izrađena su 23 povećanja veličine 18 × 24 cm, ali jedino od negativa snimljenih u Benkovcu. Među njima je devet Mihinih, tri su Zvonimirova, a za 11 nije utvrđeno autorstvo. Kako su u pitanju vrlo kontrasni negativi, namijenjeni kontaktnom kopiranju, to je za povećanje rabljen stari Zeiss-Ikonov aparat bez kondenzora, koji je u najvećoj mjeri zaštitio izvoran tonalitet (o digitalizaciji se tada još ništa nije znalo). Pozitivi su, pak, tonirani u sumpornom natriju da bi dobili ton sepije, najbliži onome što su ga imali papiri za izravno kopiranje [2065].
Dok su Bersa, Alačević, Praga ili don Luka Jelić počeli rabiti fotografski postupak kao pomoćno sredstvo za rad, a Frane Brčić i Antonio Battara, kao medij kreativnog izričaja, dotle su braća Novaković, zajedno s Marasovićem i Vitalianijem, prihvatili fotografiju kao moderan i elegantan način zabave. Oduševljeni čarobnom stečevinom tehnološke civilizacije, spontano su uživali u tome što su običnim pritiskom na okidač mogli sačuvati vizualnu uspomenu. To je to što današnjeg gledatelja osvaja na njihovim fotografijama: spontanost, improvizacija, neposrednost, svježina, nepretencioznost. Te slike nemaju drugih ambicija, već biti to što jesu: obični fotografski zapisi o svakodnevnim događajima. Snimiti sve što ih okružuje, sačuvati sve uspomene, osobne, obiteljske, prijateljske i susjedske, bila je opsesija novih fotografa. Mobilnost njihovih fotoaparata idealno se podudarila s aktivizmom građanskoga staleža na usponu. Fotografije braće Novaković u slobodnome prostoru (žanr-snimke, prometne nezgode, poljski radovi), nadasve grupni portreti, čak i kada su frontalno snimljeni, nemaju više ništa od meditavne težine ranih fotografija, epske tromosti statičnih kamera i ritualnoga načina snimanja.
 
U središtu njihova zanimanja nalazi se događaj, trenutak, prolaznost, slučajnost, nepredvidivost. Za razliku od postupka vlažnim kolodijem, kada je svaka mukotrpno pripravljena ploča morala polučiti uspješnu snimku, sada je snimatelj mogao žrtvovati desetak negativa za neočekivano dobru sliku. Dakako, i atelijerski su fotografi koristili novu tehnologiju i snimali „na terenu“, kao što je Burato snimao reportažu o proslavi na Manojlovcu, ali nikada nisu bili dio onoga što se događa na sceni. To nije bilo okruženje iz koga su izrastali, zajedno sa svojim fotografijama. Za razliku od njih, braća su Novaković spontano snimala samo ono što se događalo njima ili najbližim članovima njihove obitelji, rođacima, prijateljima i poznanicima. Njihov fotografski svijet pun je optimističnoga ozračja staleža u usponu, to je ležeran pogled na život kao na skup zabavnih anegdota i događaja.
Zvonimir Novaković, Portret brata Roberta
 
Profesionalni fotograf jamačno ne bi bez komercijalnoga interesa snimio automobilsku nezgodu u Ravnim kotarima, od koje su braća Novaković napravila amblematsku snimku cjelokupnoga svojega opusa (kat. br. 1505). U pitanju je, bez dvojbe, prva fotografija takve vrste na zadarskome području. Tek što je zamijenio poštansku kočiju, novi autobus, čudo moderne tehnike, sletio je u punoj brzini s prašnjave makadamske ceste, zabio se u stablo, polomio ga i ondje se prisilno zaustavio. Nastao je opći metež. Skupina ljudi pokušava sanirati posljedice i izvući bespomoćni stroj na cestu. Ponad svega telegrafsko-telefonske žice mirno, od stupa do stupa, nestaju u daljini. Sve zajedno: nepatvorena i spontana slika ondašnjega pojma brzine i njezine cijene („Stil našeg vremena je brzina“, pisao je Matoš 1909. godine). Tu ništa nije namješteno. Prizor je snimljen onako kako je zatečen. Ničim se ne sugerira skrivena harmonija. Umjesto toga, opća vizualna anarhija pretvara se u sadržaj koji ima svoju vlastitu logiku i značenjsku vrijednost. Isto onako kako se to događa u uličnom kazalištu.
 
Druga fotografija, pak, predočuje automobil i čeze ispred tipične ravnokotarske kuće: slika prodora modernih vremena i ladanjske dokolice građanskoga staleža u tradicijsku kulturu Ravnih kotara (kat. br. 1449). I tu se elementi slike preklapaju, stvarajući dojam spontanosti i neposrednosti. Na slici je sve u spokoju. Čempresi, konj i ljudi. Potonji gledaju ravno u aparat. Unutarnju dinamiku tvori lagano klizanje značenja od doslovnosti k metafori. Automobil jest najnoviji simbol brzine i društvenog napretka, ali je na ovoj slici stavljen postrance, ovo je neki usnuli kutak Carevine u kojemu vrijeme stoji i miruje. Ovdje je još uvijek ljepše i elegatnije upregnuti dobra konja u lagane čeze koje su se na slici našle u prvome planu.
 
Novakovići, također, nisu ustrajali na likovnome skladu fotografije, na njezinoj formalnoj uravnoteženosti. Nisu bili snimatelji visoke likovne kulture, već osobito razvijene vizualne percepcije i prirođena smisla za fotografski način viđenja svijeta. Pripadali su prvoj generaciji fotografa koja se odgajala na gledanju filmova i listanju ilustriranih časopisa. Njihovi portreti mlade dame u dvorištu (kat. br. 1501 i 1506) sačuvali su sve odlike moderne fotografske slike. Na njima nema ničega slikarskog ili umjetničkog. Munjevito zaustavljen trenutak samog života potpuno je eliminirao osjećaj slike na papiru (ili platnu). To je taj sretni djelić sekunde u kome se briše granica između života i umjetnosti. Tajna dobre fotografije više se nije skrivala ispod crnoga platna atelijerskih fotografa, u njihovu poznavanju optike i kemije, „već u ljudskom senzibilitetu i sposobnosti pravovremenog uočavanja trenutka zbilje“ [7058].
 
Portret mlade Tonke Novaković (kat. br. 1676), pak, vrijedan je poradi drugih, do tada nepriznatih osobina fotografije. Nadzirući kompoziciju slike na mutnome staklu poleđine nepokretnog fotoaparata, rani su majstori dobro pazili da im se u kadru slučajno ne pojavi štogod nepoželjno. Pri snimanju novim aparatima iz ruke, slika se promatra kroz prizmu i snimatelju izmiče totalna kontrola scene. Tako se nekome od braće Novaković dogodilo da je, snimajući Tonku Novaković, nepažnjom snimio i odraz njezine slike na staklu desnog okna. To što bi rani majstori smatrali neoprostivom greškom, zapravo je jedna od izvornih odlika fotografije. Portret u okviru prozora predstavlja projekciju snimateljeve imaginacije, a odraz na staklu rezultat je igre slučaja (ili nepažnje) koji cijeloj slici daje dodatni, iracionalni smisao. Pokazalo se da slijepi automatizam kamere i autografska narav fotografije nisu njezino prokletstvo već blagoslov s kojim fotograf može „surađivati“ te da je kompozicija slike manje važna od brzine snimanja.
 
Inače, pojedinačni i grupni portreti, snimani u prirodi, stanovima, dvorištima, na poljima i u vinogradima, čak i na talijanskoj fronti u Prvom svjetskom ratu, nisu atelijerski ukipljeni već dimanično situirani u ambijentu, tako da zrcale punu osobnost. Primjeri su brojni, a među njima se ističu Mihini zajednički portreti gospođica Malešević (kat. br. 1461) ili dr. Dušana Begovića sa sinom Milanom i bratom Vladom (kat. br. 1463). Rječitost kojom je Zvonimir 1923. u prirodi snimio elegantno odjevenoga brata Roberta, doseže snagu portreta duboke psihološke penetracije. Brojne snimke Benkovca, više ruralnoga nego urbanoga, vedute Zadra, a nadasve snimke zadarskih tinela, danas su neprocjenjivo vrijedni dokumentarni specimeni. Bez njih se više uopće ne bi znalo kako su izgledali saloni bogatoga zadarskoga građanstva. 
 
Pojava braće Novaković najavljuje početak moderne fotografske prakse u Zadru, u kojoj će se očitovati nove kvalitete kao što su neposrednost, spontanost i autentičnost. Cjelovita izložba i potanka studija tek trebaju pokazati puno značenje i vrijednost njihova fotografskoga opusa.