Mitovi

Već više od 60 godina neuništivo se podržava mit o pustošenju Zadra samo zbog toga da bi se razorili dokazi o njegovu tobožnjem talijanstvu. Time se problem elegantno prebacuje s vojnoga na politički teren. Politička sudbina Zadra, međutim, bila je riješena puno ranije. Još početkom 1940. Velika Britanija i Sovjetski savez počeli su razgovore o uspostavljanju jugoslavensko-talijenske granice zapadnije od tzv. Wilsonove crte iz 1919. godine. Predviđalo se da grad Rijeka i cijela jadranska obala sa Zadrom i otocima pripadnu Jugoslaviji, a Trst i Pula Italiji.

U rujnu 1943, nakon savezničke odluke o iskrcaju u Italiji, američki predsjednik Roosevelt saopćio je veleposlaniku Kraljevine Jugoslavije kako će se nakon rata “moći korigirati nepravda, načinjena Jugoslaviji 1919. godine”. S druge strane, pak, grof Carlo Sforza, ministar u Badoglievoj vladi, objavio je u ožujku 1944. prijedlog za novo razgraničenje: Zadar, Lastovo i ostali dalmatinski otoci bili bi vraćeni Jugoslaviji, Rijeka bi potpala pod međunarodnu upravu, a Istra i Slovensko primorje ostali u posjedu Italije .

 

Pretjerivanjem s brojem zračnih napada i stupnjem razorenosti stvarao se mit o Zadru kao posebnome slučaju na istočnoj obali Jadrana. No porušenost ne mora biti dokaz jakosti napada. Saveznici su, primjerice, u studenome i prosincu 1943. na Zadar uputili ukupno 105 mitchella, a na Šibenik više od 152! Čak i početkom 1944, kada je Zadar napalo ukupno 20 letećih tvrđava, 61 liberator i 24 wellingtona , a Šibenik “samo” 67 liberatora, na Zadar je bačeno nešto preko 200 tona eksploziva, a na Šibenik 142 tone. Konačno, za Zadar je tijekom cijeloga bombardiranja rabljeno nešto više od 400 tona, a za Split samo 3. lipnja 1944. godine 348 tona!

Uz to, strukovne vojne analize efikasnosti američkih zračnih napada na Europu nisu do veljače 1945. nimalo blistave. Na cilj promjera 600 metara moglo je u prosjeku pasti tek 20 posto bačenih bomba! To objašnjava zašto 24 mitchella s 204 bombe od 225 i 110 kg nisu 30. prosinca 1943. u zadarskoj luci pogodila brodsku podrtinu od gotovo devet tisuća tona. Umjesto toga, praktično su uništitila polovicu Poluotoka.

 

Istočni dio Poluotoka 1945.

 

Lako uočiva specifičnost teških zračnih napada na Zadar jest njihov alternativni karakter. Od ukupno sedam razornih udara, samo su dva namijenjena izravno Zadru (28. studenog i 30. prosinca 1943). Svi ostali trebali su biti izvedeni na drugim ciljevima. Zadar je poslužio tek kao alternativa. Dakako, i pričuvni cilj je cilj. Da bi se pak odgovorilo na krucijalno pitanje, zašto je uopće dospio na popis ciljeva, treba provesti ozbiljno istraživanje savezničkih ratnih arhiva. Do tada se može poslužiti doskočicom Enza Bettize, talijanskoga novinara, književnika i političara, rođenoga u Splitu, koji drži da će “zločin nad Zadrom, kao i onaj kasniji nad Drezdenom, unatoč svim mogućim pretpostavkama, ostati zagonetka koja možda više pripada tajnom  nepojmljivom krugu povijesnih prokletstava negoli perfidnim računima političke pakosti”.

 

Djelo dr. Kažimira Pribilovića Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu (Zadar, 2006) sažima sve kontroverze oko istraživanja razloga katatstrofalonoga razaranja Zadra. Kao jedina hrvatska knjiga znanstvenih pretenzija o zadarskoj Kalvariji, trebala bi u toj oblasti predstavljati vrhunski doseg suvremene historiografije. Nadati se, ne i njezinu zadnju riječ. Impresivne je veličine. Gotovo 800 stranica. Autor, najviših znanstvenih i strukovnih referenci, prikupio je i obradio tako golemu povijesnu građu, da se Zadar jedva nazire između njemačke okupacije istočne obale Jadrana, partizanskoga pokreta otpora i savezničkoga transjadranskog bombardiranja. Primjerice, opis događaja u razdoblju od sredine ožujka do sredine rujna 1944, kada je Grad pretrpio tek devet beznačajnih, uglavnom strojničkih zračnih napada, obuhvaća čak 181 stranicu! Gotovo četvrtinu djela.

 

Cijeli događaj tretiran je „kao jedan od procesa povijesnih zbivanja u samom Zadru, njegovoj okolici, istočnoj obali Jadrana, Balkana i Italije“ (nedostaju još samo Europa i Drugi svjetski rat). Odustajući, dakle, od potrage za posebnim u općem, dr. Pribilović prikazuje Zadar kao kolateralnu žrtvu sukoba Nijemaca i partizana oko plovnoga puta dijelom istočne obale Jadrana, a djelo koncipira kao povijest Drugog svjetskog rata na zadarskome području. Štoviše, vojnu povijest.

 

Čini se, međutim, da je svjestan opširnosti kada odmah u uvodu napominje kako „znanstveni aparat hotimice nije dan u vidu bilježaka samo zato da se čitaoci oko toga ne zamaraju gubeći usput iz vida cjelinu teksta“. Žrtva je velikodušna, a učinak nije efikasan. Bilješke ne zamaraju čitatelje. Njih zamara i odbija teško prohodan, preopširan, često didaktički intoniran tekst, a iznad svega predugo odvajanje od središnje teme. Bez bilježaka (ili sličnih pomagala) djelo nije postalo ni čitkije, ni sažetije, ni ležernije.

 

U naslovu stoji da je to građa, u podnaslovu da je kronika, a u predgovoru da je u pitanju „prvi pokušaj znanstvene sinteze“. Ostaje nejasno kakvim su se to čudom kronika i građa pretvorile u znanstvenu sintezu, a još više kakav je to znanstveni postupak bez akribije. Jasno je međutim da popis izvora na kraju knjige, u stilu „Ratna dokumentacija 12. i 15. američke zračne armije“, ne može zamijeniti „znanstveni aparat“, jer praktično ne znači ništa bez potanjih arhivskih oznaka. Što znači „University of Keel, Staffordshire (izbor dokumenata) Air Photo Library“, kada u njemu, točnije u The Aerial Reconnaissance Arhives, ima više od pet milijuna zračnih snimaka zapadne Europe u Drugom svjetskom ratu?

 

U pitanju je posebna vrsta „znanstvene sinteze“ u kojoj nijedan dokument ili navod nije moguće nigdje provjeriti. Kako bi još više zakomplicirao situaciju, autor naglašava da su „činjenice u ovoj knjizi (…) većinom prvi put objavljene“. Među njima, pak, nema niti jedne jedine iz savezničkih ratnih arhiva koja već nije poznata u javnosti. Pače, ima ih manje.

U tome i jest problem. Doktor Pribilović uopće nije imao u rukama izvorne savezničke ratne dokumente, za koje skrušeno priznaje kako „daju odgovore na skoro sva pitanja o bombardiranju Zadra“. Služio se isključivo novinskim informacijama o njihovu sadržaju, bez uvida u podatke o arhivskom smještaju. Zbog toga je mogao samouvjereno tvrditi kako nije točno da je u najtežem napadu na Zadar, 16. prosinca 1943, sudjelovao 51 bombarder s 92 tone bomba već 27 bombardera s 36,7 tona. Pozivajući se na neidentificirano(!) izvješće 12. američke zrakoplovne armije, navodi da se sve ostalo odnosi na Šibenik i druge ciljeve. Da je vidio savezničke ratne dnevnike doznao bi da su Šibenik (umjesto Bihaća), u 13,50 sati, bombardirale tri eskadrila iz 321. bombarderske skupine, s 24 letjelice i 31,29 tona eksploziva, a Zadar (umjesto Travnika), u 14 sati, šest eskadrila iz 12. i 340. skupine, s 51 zrakoplovom i 92 tone bomba.

 

Umjesto da rasčisti postojeće nejasnoće, dr. Pribilović često još više zapliće čak i svoje vlastite postavke. O njemačkoj operaciji na Zadarskom otočju piše u monografiji III. POS (Zadar, 1986) kako je, 27. studenoga 1943, partizanski „Štab Mornarice preko savezničkog oficira za vezu obavijestio savezničku komandu u Italiji da bi bilo potrebno bombardirati luke u Zadru i Šibeniku, saveznički avioni su to učinili u toku 28. novembra“ (str. 83). U Povijesnoj građi, pak, ta informacija prvo glasi „Stožer Mornarice, preko savezničkog časnika za vezu, postavio je zahtjev da bi bilo potrebno napasti njemačke brodove u lukama Šibenik i Zadar“ (str. 168), a samo dvije stranice dalje kako je „zatražena saveznička pomoć u zračnim i pomorskim snagama za potporu postrojbama NOV-a u obrani otoka“ (str. 170)!

 

Uz to dodaje kako su saveznici „iz svojih izvora (…) imali sve što ih je zanimalo o njemačkoj operaciji“ (…) i kako su „odlučili da poremete njemačke planove“ zbog čega su „planirali da zrakoplovstvom napadnu luke u Šibeniku i Zadru (…) ali i da poruše operativne obale i lučke uređaje za prekrcaj tereta“ (str. 168 - 169). Također upozorava: „Od početka otočne operacije u svim zahtjevima koji su upućeni Saveznicima, uvijek se naglašava da treba napasti brodove u lukama, kao i one u plovidbi (…) Nikada se nije tražilo da se napadne konkretan grad, nego se uvijek samo navode vojni ciljevi koje bi trebalo uništiti. Sve ostalo, što je razumljivo, bila je stvar Saveznika. Međutim, treba naglasiti da su Saveznici imali sve potrebne podatke i da bi napade obavili i bez zahtjeva NOV-a, samo da su to dopuštale vremenske prilike“ (str. 170).

 

Na koncu više ništa nije jasno! Jesu li partizani zatražili zračni napad na luke u Zadru i Šibeniku, ili na brodove u tim lukama, ili su tražili zračnu pomoć u obrani otoka, ili su se saveznici sami odlučili za napad? Autor ne navodi izvore informacija o planu i odluci savezničkog zrakoplovstva da napadne zadarsku i šibensku luku niti objašnjava kako to da su napali Šibenik istog dana kada su ih partizani pozvali, a Zadar tek sutra. Ako je njihova odluka autonomna, čemu onda služi cijela priča o partizanskome zahtjevu za napade ili pomoć? Što treba značiti nesuvislo objašnjenje da su partizani uvijek tražili samo bombardiranje vojnih ciljeva u gradu, a ne i grada, kada se vrlo dobro zna da su takvi ciljevi u Zadru neodvojivi od urbane cjeline?

 

U svemu tome jedino je sigurna pretpostavka da su saveznici bili o svemu obaviješteni iz vlastitih izvora i da su sami odlučivali o svojim postupcima. Drukčije rečeno, treba se osloniti na njihove arhivske izvore. Već se iz sažetaka spisâ britanskog Govermment Communications Headquarters (The National Archives, Kew) može doznati kako su najkasnije 22. studenoga opazili da je „njemačka armija stavila na raspolaganje potrebne brodove i bojnu pratnju za operacije na Zadarskom otočju“; da su 27. studenog informirani da je „nastavljena operacija na Zadarskom otočju, Nijemci okupirali tri otoka“; a 30. studenog i 1. prosinca da je „njemačka operacija NOSEBAG, okupacija Zadarskog otočja i uništenje gerilskih skupina, završena u studenom, ali bez uspjeha jer se neprijatelj povukao 26. studenog; buduće nakane za otoke: njemačka mornarica naređuje bivšem talijanskom kruzeru Niobe da ostane na raspolaganju nakon što je njemačka vojska odustala poduzeti bilo kakve daljnje otočne operacije zbog pomanjkanja brodovlja koje je prebačeno s tog područja na područje Dalmacije da tamo podupre otočne vojne operacije“.

 

Zrakoplovni se napadi ne spominju što bi moglo značiti da nemaju veze s tom operacijom, ali još više da trag o njima treba tražiti u drugim fondovima savezničkih spisa. Indikativno je da se iz ovih sažetaka doznaje da su 2. veljače 1944. počele "pripreme za razaranje luka u Zadru, Šibeniku i Trstu", a Zadar je bombardiran tek 22. i 25. veljače te 3. ožujka, i to kao alternativni cilj!

 

Na koji način „znanstvena sinteza“ dr. Pribilovića može prijeći i u znanstvenu fantastiku vidi se u opisu bombardiranja 16. siječnja 1944. Napominjući da je dan kasnije trebao početi saveznički napad na njemačku obrambenu crtu Gustav u Italiji, dr. Pribilović, među ostalim, piše: „U svezi s početkom operacija (…) Saveznici su odlučili napasti luke u Šibeniku i Zadru (…) U stvari, bila je preventiva, kako bi se njemačkim zapovjedništvima pokazalo što ih očekuje ako zaista do toga dođe“.

 

Autor ne želi odati tajnu gdje je vidio ovu savezničku odluku i razloge, ali očito nije znao da u ratnom dnevniku 720. eskadrile, iz 450. američke teške bombarderske skupine, stoji kako je puno ranije, 9. siječnja 1944, 17 liberatora krenulo napasti Zadar, alternativno Drvenik. Zbog teške naoblake morali su se vratiti neobavljena posla. Napad 16. siječnja, pak, u kome je ponovno sudjelovala 720. a uz nju i 721. eskadrila iz iste skupine, bio je usmjeren na Osoppo, u Italiji. Zadar je stradao kao alternativni cilj!

 

U specifičan znanstveni postupak dr. Pribilovića svrstava se i držanje lekcije o tome kako su mitchelli mogli ponijeti samo 1,6 tona bomba, premda je tip B-25J, na primjer, nosio 2,7 tona! Također uporno tu vrstu zrakoplova svrstava među lake bombardere. Ne želi znati kako su to u ratu bili bombarderi srednje jakosti. Tek nakon rata prekvalificirani su u lake bombardere. U svim ratnim dnevnicima eskadrila koje su napadale Zadar mitchellima, lijepo stoji BOMB SQUADRON (MEDIUM) AAF.

 

Vrlo nestabilan znanstveni dignitet Pribilovićeva djela posebno je ugrožen preopširnom, uglavnom nepotrebnom, često banalnom polemikom s talijanskom publikacijom o bombardiranju Zadra (Oddone Talpo i Sergio Brčić, …Vennero dal Cielo, Trst 2000). Dojam je neobičan tim više što obje knjige, i talijanska i hrvatska, koliko god bile različite, pate od najmanje dviju istih i nedopustivih slabosti: prvo, nastale su bez izravna uvida u savezničku ratnu dokumentaciju; drugo, baš zbog toga ne mogu suditi o uzrocima bombardiranja Zadra drukčije nego na posredan način.

 

Nema nikakve razlike među tezom dr. Talpa da napadi na Zadar „nisu imali ni taktičko ni strategijsko značenje niti ikakve veze s jadranskom i balkanskom vojnom situacijom“ i dr. Pribilovića da je Zadar uništen upravo zbog svojega iznimno velikoga „operativno-strateškog značenja“. Obje se tvrdnje temelje na osobnim procjenama, s više ili manje vještom argumentacijom, a ne na mišljenju saveznika, koje je jedino kompetentno, bez obzira je li pogrešno, ishitreno, možda čak i lažno. Umjesto da istraže savezničke ratne arhive, autori stalno jedni drugima nešto osporavaju ili dokazuju. U najboljem slučaju, uporno prekopavaju po njemačkim, partizanskim i talijanskim vojnim spisima, pa iz njih proriču kako je to Zadar trebao izgledati u savezničkim očima.

 

No ima tu čak i međusobnih komplimenata. Doktor Pribilović, na primjer, uočava kako je „najveća vrijednost“ talijanske publikacije „185 dokumentarnih fotografija (…) po kojima se može uvrstiti u povijesnu literaturu o Zadru“. Ne vidi međutim da su najbolje među njima uzete iz fonda od gotovo tisuću takvih fotografskih dokumenata u zadarskome Narodnom muzeju. Također je žalosno gledati kako talijanski autori kopiraju savezničke dokumente iz loše tiskanih novinskih stranica Slobodne Dalmacije, a potom dr. Pribilović od njih preuzima tako jadne otiske za svoju knjigu, dok istodobno najmanje 38 savezničkih fotografija, među kojima većina izvornih, leži u Zadru još od 1984. godine.

 

Obje su knjige toliko zaokupljene svojim oprečnim tezama da nijedna nema vremena za ljudska stradanja. U njima se nigdje ne pojavljuju ljudi kao živa bića već samo kao brojevi i bezimene žrtve. Kao da nitko od autora nije vidio rukopis fra Hugolina Didona (†1960), pohranjen u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici. Za razliku od njih, padre Ugo, kako su ga svi zvali u Zadru, neposredno svjedoči o stravičnim slikama i žrtvama s imenom i prezimenom. Poseban šarm i autentičan pečat njegovim zapisima daju jezične i pravopisne neobičnosti, pune duha vremena.

 

Čitatelj koji se uspije probiti do kraja knjige dr. Pribilovića neće moći vjerovati svojim očima. Na početku, na 10. stranici, pročitao je obećanje kako je zadaća djela „da na temelju postojećih dokumenata i literature upozna širu javnost kako i zašto je došlo do tih zrakoplovnih napada i razaranja“. Na kraju, pak, na 703. stranici, čeka ga zaključak da je „rat i sve ono što se u njemu događalo, jedini i glavni krivac razaranja Zadra“. Zar je za takvo otkriće trebalo uopće pisati knjigu, a kamoli velebno djelo od 800 stranica?

 

Ulica Dalmatinskog sabora, 1945.

 

Gat na Novoj rivi (Milčinski) 

 

Kalelarga 1945. (Kos) 

 

Zadar 1945., nepoznata lokacija (Foto: Ante Roca) 

 

Zadar, Kalelarga, pogled prema zvoniku, 1944. (nepoznati autor)

 

Zadar, Forum, 1945. (Foto: Ante Roca) 

 

Zar zadarski slučaj nije specifičan baš zbog toga što se ne da izjednačiti sa Splitom ili Šibenikom i jednostavno podvrgnuti posljedicama Drugog svjetskog rata? Na bombardiranju Zadra leži hipoteka instrumentalizacije u političke svrhe, koja je postala sastavnim dijelom ratnoga stradanja Grada i njegova stanovništva. Rasprave o takvoj, političkoj vrsti hipoteke od malene su koristi. To nije zbilja. To je mit, a mit je imun na bilo kakvu istinu, posebno povijesnu. Njega se ne može ni poreći ni zaobići, a još manje, kako voli reći dr. Pribilović, demantirati. Tek kada povjesničari, logikom svoje znanosti, a ne potrebom za demantijem, pronađu autentične savezničke spise iz kojih će se jasno vidjeti zašto je Zadar dospio na popis bombarderskih ciljeva, moći će se, ali ne na 800 već na maksimalno 80 stranica, kulturnoj javnosti predočiti razlika između mita i onoga što se doista dogodilo. Mit će, dakako, i dalje živjeti, ali će kontekst biti drukčiji.     

 

Takvi se rezultati, međutim, mogu očekivati tek od historiografa postmodernističkoga senzibiliteta za koje povijesna slika vrijedi onoliko koliko je autentična, a ne od generacije dr. Pribilovića za koju “povijesne činjenice nisu ništa, njihova je interpretacija sve”.

 

Beskonačan prijepor oko toga jesu li partizani (Hrvati) ili Talijani tražili od saveznika da razore Zadar, konačno je postao deplasiranim. Rezultati istraživanja iz 2005. godine pokazuju kako su najranije i najpreciznije popise zračnih ciljeva saveznicima upućivali četnici Draže Mihailovića. Njihovi zahtjevi potječu još iz 1942. i 1943. godine. Na popisima se mogu naći Metković, Omiš, Šibenik, Zadar, Zagreb i brojni drugi hrvatski gradovi.

 

Ovo je zacijelo najzanimljivija informacija iz djela Marice Karakaš Obradov Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu (Zagreb, 2008). Njezina knjiga međutim neće pomoći opsesivnoj potrebi Zadrana da doznaju razloge bombardiranja svojega Grada. Umjesto toga, omogućit će im da prvi put vide zadarsku Kalvariju u kontekstu podjednako stravičnih razaranja Slavonskog Broda, Vinkovaca, Splita ili Šibenika.

 

Cilj autorice nije potraga za uzrocima (koji su jasni) već analiza posljedica. Začudo, u tome nastavlja praksu dosadašnjih istraživača. I ona zaobilazi savezničke ratne arhive. Izričito navodi: „Izostalo je sustavno istraživanje gradiva (…) u londonskom PRO-e, kao i u The National Archives u Washingtonu“. O naporima dosadašnjih istraživača pak zaključuje kako „K. Pribilović ne koristi znanstveni aparat što je (…) nedopustivo“, dok Oddone Talpo ustrajava na „isključivo političkim razlozima“. Za razliku od njih, Marica Karakaš Obradov opisuje slučaj Zadra akribično, bez političkoga folklora i bez „specijalnog tretmana“, ali ne i bez licitacije s bombardiranjima.

 

Rezimirajući broj napada, autorica je, kako veli, brojila samo datume, a ne i broj naleta u jednome danu. Takvim postupkom zaključila je da su Zadar i bliža okolica pretrpjeli 39 bombardiranja. Tome je dodala još 15 napada (datuma) na mjesta u široj okolici, tako da je Zadar izišao na licitaciju s ukupno 54 bombardiranja. Ispred njega našli su se Split, Slavonski i Bosanski Brod zajedno te Zagreb. Najteža razaranja, prema njezinoj ocjeni, pretrpjeli su Slavonski i Bosanski Brod, a potom Zadar. Zašto među bombarderske ciljeve nije uvrstila Pulu, ostaje nejasno.

 

Ima tu još kojekakvih nespretnosti, kao što je svrstavanje američkih mitchella u lake bombardere premda su oni u ratu bili bombarderi srednje jakosti koji su mogli ponijeti i do 2,7 tona bombi (tip B-25J). Ili, napad na Zadar 27. prosinca 1943. ubrojen je u najrazornija bombardiranja, uz napomenu kako su „zbog lošeg vremena bombe završile u moru“! Slično se dogodilo i sa slučajem „jedne radio-poruke iz lipnja 1944. (…), kada je Zadar pretrpio najteža razaranja“. Zadar pak u to vrijeme uopće nije napadan?

 

No sve to nije bitno, kao što nije bitno ni to što broj od 54 napada na Zadar (i okolicu) nije usklađen s pojedinačnim popisom na kojemu autorica navodi samo 36 datuma. Bitan je smisao takva postupka. Kakva smisla ima, primjerice, zbrajanje bombardiranja u kojemu je sudjelovao 51 bombarder s 92 tone eksploziva (16.XII.1943) i napada u kojemu su  „4 lovca-bombardera strojničkom vatrom djelovala na vojne ciljeve u gradu“ (24.XII.1943)?

 

Sve u svemu, u ovoj knjizi nema novih potankosti o bombardiranju Zadra. Umjesto toga, ponuđena je nova optika. Tek se sada vidi kako je „cijeli jugoistok Europe, pa i šire područje, za saveznike bilo jedinstveno zračno bojište“, ali i to „zašto jugoslavenska vojna povijest nevoljko spominje ili izostavlja vojnu djelatnost zapadnih saveznika na jugoslavenskom području u Drugom svjetskom ratu“. Što je najvažnije, konačno se osjeća novi senzibilitet i posve drukčiji pristup temi.

 

(4. prosinca, 2008).