Među manje isticanim, ali ne i manje značajnim zaslugama dr. Slavka Perovića, posebno mjesto zauzima njegova uloga u restauraciji umjetničkoga i građanskog identiteta poslijeratnoga Zadra. Sve ukazuje na to da poezija i fotografija nisu bili, kako se to dobronamjerno ističe, samo njegov veliki hobi. Bila je to spontana manifestacija nemjerivo velikoga kreativnog potencijala.
Doktor Perović pripadao je nevelikoj skupini entuzijasta koji su početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u nadrealističnom ozračju ruševina i posvemašnje zadarske pustoši, čvrsto vjerovali u obnovu negdašnjega gradskog sjaja. Obično su se okupljali u Varošu, u fotografskom atelijeru Ante Brkana.
Dok je na jednoj strani neumorno obavljao plemenitu liječničku dužnost, dr. Perović je na drugoj strani, već 1958, na međunarodnoj izložbi Čovjek i more, uspio osvojiti brončanu kolajnu i slične nagrade na klupskim izložbama u Zadru, Splitu i Varaždinu. Samo šest godina kasnije, u Zagrebu je prepoznat kao jedan od snimatelja koji su, kako je pisao Vladimir Maleković, „odavno svojim kamerama i invencijom osvojili one pozicije gdje obično fotografsko bilježenje zamjenjuje traženje individualnoga izraza“.
Kasnije će ga dr. Antun Travirka ubrojiti među prve istaknute predstavnike tzv. Zadarske škole fotografije. Treba, međutim, dodati kako dr. Perović nije bio slijepi sljedbenik formalizma te škole već autor izrazito intimističkoga senzibiliteta. Godine 1999. uvršten je u jubilarnu selekciju Hrvatskoga fotosaveza. Time se, ocijenjeno je u dnevnome tisku, svrstao među „deset zadarskih fotografa koji su obilježili hrvatsku umjetničku fotografiju 20. stoljeća“. U sjeni takvih uspjeha ostao je nezapaženim njegov angažman oko međunarodnoga salona Čovjek i more, kojemu je pomogao da postane jedna od vidljivih oznaka zadarskoga kulturnoga identiteta. Bio je najpostojaniji član priređivačkoga odbora, sve od 1963. do 1986.
Njegove su fotografije, pak, plod vlastite intuicije i senzibiliteta, psihološke pronicavosti i likovne kultiviranosti. Redovno su obogaćene dubljim metaforičnim implikacijama. Vitalnost im počiva u emotivnoj snazi i cjelovitu dojmu one iste metafore koju je podjednako uspješno primjenjivao u poeziji, kako je to vrlo potanko i nadahnuto elaborirao Joja Ricov (...)
Njegovo cjelovito djelo ostaje živjeti ne samo kao dio suvremene zadarske povijesti već i kao blistav primjer onoga što duh Zadra čini trajno vitalnim.
(Komemoracija, 8.IX.2008).