(Duško Benini, 2005. Foto: Neno Marčev)
Pred nama je izložba koja nije samo vrijedan kulturni događaj već i emotivna evokacija vremena u kome se Duško Benini svrstao među istaknute obnovitelje zadarskoga kreativnog identiteta. Onodobni duh grada Zadra i Beninijev stvaralački nemir susreli su se u zajedničkoj potrazi za novim obzorima. Zadar je tragao za pokidanim korijenima svoje građanske memorije, a maestro Benini, kako sam ga volio oslovljavati, za novim likovnim i duhovnim izazovima.
O njegovim slikama ubrzo se počelo pisati kao o pjesničkoj snazi neodređenosti, iskonskom nagonu za igrom, erupciji vulkanske vatre, impresiji beskrajne samoće i njezina privida. Meni se, pak, čini kako se sve to zajedno sažima u osjećaj trajne potrage za slobodom ili u slobodu potrage.
Benini je od najranije mladosti navigao kroz život protiv vjetra. Cijela njegova biografija nije ništa drugo doli izlaganje opasnostima. Životnim ili kreativnim! Svejedno. U svim je neverama stajao uspravno! To je to što njegovoj ekspresiji daje osjećaj unutarnje sigurnosti; svjetlo njegovih slika uvijek dolazi iznutra; nije prijetvoran, ne podilazi, ne skriva se iza efekata.
Ovo je prigoda ponovno zajednički provjeriti koliko je bio i ostao istodobno svoj i zadarski. Onako kao što je Luko Paljetak prije 35 godina naslutio kako je njegovo slikarstvo dovoljno prepoznatljivo unutar zadarske likovne palete i dovoljno osebujno da bi mu bilo „dopušteno biti“.
I trajati, dodao bih!
Narodni muzej, 22. siječnja 2016.