Poštovane dame, poštovana gospodo! Pred nama je izložba na kojoj se vidi kako zadarski Državni arhiv skrbi ne samo za dokumente od neprocjenjive nacionalne i povijesne vrijednosti već i za one čije značenje još nije poznato. Fotografija je nov, suvremen medij. Njezin se dokumentacijski potencijal tek ispituje. Još uvijek se vjeruje kako je sama sobom neporeciv dokaz, nešto kao surogat zbilje. Primjerice, nitko nas ne može uvjeriti da je zadarska Nova riva 1875. izgledala drukčije nego na fotografiji Nikole Androvića.
Na drugoj strani, pak, kada je Arhiv 1987. spasio negative fotografa Ivana Jeričevića nitko nije mogao procijeniti njihovo značenje. Nedavno se, međutim, pokazalo kako je, uz ostalo, u pitanju velebna portretna galerija iz razdoblja najdramatičnijih zadarskih demografskih promjena.
Također, Arhiv - na jednoj strani - posjeduje bogatu, ali slabo poznatu kolekciju fotografija, a na drugoj strani istraživanje prošlosti fotografije praktično je nemoguće bez arhivskih spisa. Tako se, recimo, u povijesti srbijanske fotografije s ponosom isticalo kako je Anna Feldmann bečka fotografkinja koja je šezdesetih godina XIX. stoljeća radila u Beogradu. U zadarskom su Arhivu, pak, otkriveni spisi iz kojih se vidjelo kako je dotična dama bila beogradska pustolovka i priležnica bečkog fotografa Carla Götza. Od cijeloga fotografskog posla znala je samo lijepiti fotografije na kartone!
U svakom slučaju, Zadar je grad velike fotografske tradicije, a zadarskom Državnom arhivu pripada ne samo jedna od ključnih uloga u skrbi za fotografiju uopće već i u istraživanju prošlosti fotografije. Stoga je svaka javna informacija, posebno ovako sistematizirana i prezentirana, događaj od osobita kulturalnoga značenja za Grad.
(Proslov na otvorenju izložbe, 9.VI.2009).