Ako se kome, kada bude razgledao fotografije dr. Slavka Perovića učini da je otvorio bocu dobroga staroga vina, bit će na tragu prave prispodobe. Fotografije su kao vino. Što su starije, to su bolje. Nevolja je međutim u tome što ne može svaka fotografija dugo trajati. Kao što loše vino brzo ode na kvasinu, tako i loša fotografija još brže postaje bezvrijednom. Samo dobre fotografije, kao i dobro vino, s vremenom postaju još bolje.
Fotografije dr. Perovića prolaze osobito tešku provjeru nemilosrdne vremenske kušnje. Nastajale su u doba kada se čvrsto vjerovalo u doslovnost fotografske slike, kada je njezin sadržaj bio sâm surogat zbilje. U takvoj je situaciji snimatelj morao uložiti dodatni kreativni napor kako bi oduhovio sadržaj. Još 1964. Vladimir je Maleković uočio da se dr. Perović izdvaja u skupinu snimatelja koji su „odavno svojim kamerama i invencijom osvojili one pozicije gdje obično fotografsko bilježenje zamjenjuje traženje individualnoga izraza“.
Danas, pak, posvemašnja digitalizacija dokida globalnu zabludu o istinitosti fotografije. Virtualni prostor kompjutorske slike radikalno se razlikuje od mimetičkih kapaciteta tradicionalne fotografije. Sada fotografska zbilja dr. Perovića mora pokazati, i pokazuje, da je samo nominalna i da se iza nje skrivaju kodovi nepreglednih prostora imaginacije. One su plod autorove vlastite intuicije i senzibiliteta, psihološke pronicavosti i likovne kultiviranosti. Kao što je pjesnička riječ začeta u samoj sebi, tako i fotografija dr. Perovića sadrži u sebi sva svoja značenja. Jedno predočuju, a na drugo upućuju. Moć tih fotografija počiva na emotivnoj snazi i cjelovitu dojmu one iste metafore koju autor podjednako uspješno primjenjuje u poeziji.
Zanimljivo je da je metaforični način ekspresije bio upravo u drugoj polovici pedesetih i u šezdesetim godinama prošloga stoljeća iznenađujuće raširen među umjetnicima malenoga i izoliranog Zadra. Istaknuti zadarski majstori fotografije i veliki prijatelji dr. Perovića, braća Ante i Zvonimir Brkan dosegnuli su u to doba najvišu međunarodnu reputaciju, zahvaljujući ponajprije efikasnoj metaforičnoj vizualizaciji zbilje.
Ante Stamać, akademik i pjesnik, također je tada, 1962. godine tiskao prvu knjigu pjesama, a 1977. obranio doktorsku tezu o teoriji metafore! Godine 1961. Branko Stojaković i Zvonka Festini počeli su uvoditi metaforu u kreativni postupak zadarskih lutkara, što će im omogućiti da dosegnu neslućene stvaralačke domete.
Možda upravo poraba metafore, kao vrlo složenoga stvaralačkoga postupka, može objasniti kako je relativno malen broj intelektualaca i umjetnika mogao nevjerojatno brzo obnoviti duhovni život u potpuno uništenu gradu. Svi su oni, od prof. Šime Dunatova, maestra Nikole Jerolimova i inž. Josipa Budaka, preko dr. Mate Suića, dr. Ive Petriciolija i dr. Vjekoslava Maštrovića, pa do braće Brkan i dr. Slavka Perovića, posjedovali iznimno veliku radnu energiju, ali, što je posebno značajno, ništa manje kreativne potencijale.
I još nešto – ljubav! Ova knjiga dr. Perovića otkriva tu veliku i snažnu ljubav. Ne može se previdjeti da su njegove pjesme i fotografije posvećene kaljskim ribarima i, kako veli, uspomeni na „milo mjesto“ njegove majke. U njima su pohranjene emocije najranijega djetinjstva. One su te koje su mu omogućile da kao ugledni hrvatski sveučilišni profesor i znanstvenik, koji se služi diskurzivnim jezikom, doživi svijet onako kako ga doživljavaju umjetnici – začuđenim očima djeteta.
Poželjeti je da svojoj bogatoj referencijalnoj bibliografiji pridoda još koju ovakvu pjesničku knjigu.
Čestitam!
(Proslov na promociji knjige i otvorenju izložbe u Kalima, 14.VII.2008)