Hvala. Hvala svima. Hvala Gallu na lijepim riječima, hvala Feđi Klariću na inicijativi, Ostojiću na trudu, hvala Vama fotoljupcima na ovako velikome zanimanju. Pomalo sam zbunjen. Nisam naviknuo stajati s ove strane, a još manje govoriti. Naučio sam slušati i pisati. Eventualno fotografirati.
Kada sam danas ušao u ovaj lijepi prostor ostao sam zatečen. Našao sam se među facama, događajima i ambijentima iz davnih dana. Dosad sam ih gledao u zbilji, na negativima, u laboratoriju, na novinskim stranicama, ali još ih nikada nisam vidio ovako okupljene na jednom mjestu. Imam dojam kao da sam im ostao nešto dužan, da su svi došli naplatiti obveznice.
Dugo sam ih gledao i zaključio da je to posljedica promjene fotografskoga senzibiliteta. Zlatko Gall ima pravo kada veli da se ovdje radi o prošlom svršenom vremenu. Sve je ovo snimljeno kada se čvrsto vjerovalo da je fotografija dokument, dokaz, sam surogat zbilje. Ništa nije pomoglo što sam od dragoga šjor Tonća Brkana vrlo rano naučio da zbilja i fotografija nisu ista stvar. Duhovno sam ostao impresioniran snimateljima agencije Magnum, kao što su to – uostalom – bili Danilo Kabić, Pempek Jović ili naš vječni momak Andro Damjanić.
Photoshop je to na koncu sve okrenuo naglavce. Od njegove pojave naovamo prevladao je novi fotografski svjetonazor. Nikada prije nije bila povučena tako oštra crta među dvama razdobljima. Čini mi se kao da smo mi koji smo snimali prije digitalne tehnologije sanjali na javi, a sada kada su digitali konačno obrisali granicu među snom i javom trebalo bi prosuditi je li to što smo snimili bio san ili je bila java.
Još jednom, hvala svima!
(Zahvala na otvorenju izložbe u Splitu, 9.III.2008).