U povodu posthumne izložbe u Pagu 20.VIII.2013.

Posthumna izložba fotografija Borisa Guine paški je hommage čovjeku i umjetniku, ali i njegova kreativna oporuka. Sâm je neposredno pred odlazak s osobitom ljubavi izdvajao slike za izložbu u gradu koji je imao odabrano mjesto u njegovu srcu. Kao da je slutio kako je u pitanju umjetnička oporuka koja će biti otvorena baš u Pagu.
 
Svijet njegove digitalne fotografije nije nastao iz želje za brzom proizvodnjom (i još bržom potrošnjom) slika. Bio je već renomiran hrvatski art-fotograf kada je 2006. godine priredio prvu samostalnu izložbu digitalne fotografije. Iza njega je stajalo i takvo priznanje kao što je primjerice ono iz 1993. godine, kada je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti uvrstio izbor njegovih fotografija među ono što u Hrvatskoj „zaslužuje da bude sačuvano i vrednovano u (…) kontekstu društvenih zbivanja posljednjih četrdeset godina“.
 
Takvi i slični uspjesi bili su tek stimulans za strmoglavi skok u beskrajna digitalna prostranstva, u kojima nema razlike između snimanja i izrade slike, između originala i kopije. Njemu se kreativni laboratorij Photoshopa ukazao kao optički sustav koji se ne bazira na iluzionističkoj percepciji stvarnosti i koji dopušta bijeg iz doslovnosti u maštu, u bezgranične prostore imaginacije, u kontemplaciju, a da se pritom ne moraju skrivati značenjske veze sa zbiljom. Na njegovim digitalnim slikama, kako je uočio dr. Antun Travirka, sjaj svjetla postao je jasniji i intenzivniji od stvarnosti.
 
Borisova stvarnost, međutim, jest i nije slika zbilje. To je virtualna stvarnost koja je tako konstruirana da bi se razlikovala od zbilje i percipirala odvojeno od nje. U toj i takvoj stvarnosti klobuča se pravo poetsko i metaforičko bogatstvo, skrivaju se dublji povodi, nevidljiva mentalna stanja, teško uhvatljiv fluid slika. To su priče bez riječi, različite melodije iste pjesme, slojevitost u kojoj se naslućuje koliko je bio ne samo dječački i hedonistički zaigran već još više mediteranski nježan i sentimentalan.
 
Na njegovim slikama „sjaj svjetla“ nosi ključne kodove kreativne oporuke. Kao što je u stihovima Jakše Fiamenga „vrijeme ipak samo osvijetljeni prostor“, tako i Borisov intenzivni sjaj svjetla osvjetljava duhovni prostor Mediterana ili preciznije Dalmacije. Svjetlo, svjetlosna energija, emanacija svjetla, sve su to za nj oznake povratka zavičaju ili identifikacije sa zavičajem. Posvuda se javljaju kao retorika svih retorika. Sjaje kao sunčani Eros u svim svojim manifestacijama; u tvarnom i duhovnom smislu razlijevaju se slikama i osvjetljavaju Borisove emocionalne plime i oseke, bure i bonace njegove kreativne ustreptalosti.
U toj ustreptalosti živio je za svoje djelo i za onaj trenutak kada će nas njime obradovati.
Sve nas je ne samo obradovao nego obogatio i zadužio!
 
Hvala mu!