Nisam siguran da Jure Mišković (Zadar, 1985) slučajno priređuje izložbu fotografija u brijačnici. Prvo je snimio odraze elemenata prepoznatljive zadarske povijesne arhitekture u lokvama na pločnicima, a tada je snimljene fotografije postavio u prostor sa zrcalima, gdje se ponovno višestruko odražavaju i međusobno prelamaju. Očito je računao na dvostruku demontažu uvriježenog povjerenja u autentičnost fotografije, u njezin dokazni potencijal.
Polazeći od toga da je dagerotipija, prvi praktično primjenjivi fotografski postupak, oduševljeno dočekana prije 170 godina kao „zrcalo koje pamti“, Mišković sada upravo zrcalnom slikom, onom u lokvi, a potom i njezinim odrazom na zrcalima brijačnice, dovodi u pitanje samu bit fotografske istine. Pokazuje kako je veza između fotografije i zbilje vjerodostojna isto onoliko koliko i slika u mlaki vode.
Na toj dekonstrukciji temelje se njegovi osobni kodovi kreativnoga dijaloga s elementima zadarskog urbanog identiteta. On pripada generaciji snimatelja koji više ne vjeruju u dokumentarne i formalne umjetničke potencijale fotografije, a time i u dramatičnu i retoričku artificijelnost. Umjesto toga, inzistira na višeznačenjskoj naravi fotografije ili nestabilnosti identiteta fotografske slike.
Koliko je god na ovim slikama lako prepoznati tipične zadarske urbane motive, isto je toliko izazovno prodrijeti u njihovu značenjsku razinu. Podsjećaju na snovid ili polimpsest na kome se vide tragovi prošlosti. Spremne su svakog trenutka promijeniti smisao.
Iako stoje u brijačnici, reklo bi se kako to nisu obrijane već nabrijane fotografije.
(Zadar, prosinac 2009).