Nisam uvjeren da je u kolektivnoj memoriji hrvatskih lutkara, čak i u strukovnoj literaturi, definirano mišljenje o tome gdje se kriju odlike lutkarske tradicije uopće, a nacionalne posebno. U protivnom, analitičare lutkarske prakse više bi zanimala kreativna postignuća trajne vrijednosti, nego uobičajena međunacionalna kazališna razmjena scenskih postupaka.
Pomutnja je stvorena sredinom prošlog stoljeća, kada je Kazalište lutaka Družine mladih pretvoreno u državno Zemaljsko kazalište lutaka (danas Gradsko lutkarsko kazalište u Zagrebu). Otišli su Vlado Habunek i Radovan Ivšić, a za ravnatelja je postavljen Vojmil Rabadan. Umjetničke ciljeve zamijenili su didaktički. Stvoren je prototip budućih hrvatskih javnih lutkarskih kazališta i zajamčena diktatura programirane proleterske kulture.
No u veljači 1953. izložba skupine zagrebačkih umjetnika EXAT-51 pokazuje kako se kreativni potencijali ne mogu ukalupiti u šablonu. Na tom tragu uskoro će, među ostalim, biti osnovano Zagrebačko dramsko kazalište (sada Gavella), a Vojmila Rabadana u Lutkarskom kazalištu zamijenit će Radovan Wolf iz prve Gavelline klase redatelja.
Dakako, nije trebalo dugo čekati da imperij uzvrati udarac. Cijela skupina zagrebačkih lutkara upućena je 1958. u Prag na studijski boravak. Sustavnim poticanjem takve suradnje s lutkarskim kazalištima u Istočnoj Europi, godinama se stvarao privid kako dragocjena kreativna stimulacija pristiže otuda, a ne iz hrvatske umjetničke tradicije.
Zbilja je, ipak, bila drukčija. Zna se, primjerice, koliko su Bohdan Slavík i Jan Ozábal zaslužni za razvitak lutkarstva u Osijeku, ali i to da su antologijske predstave, kao što je Zeko, zriko i janje, radili Ivan Balog i Branko Mihaljević.
Na drugoj strani, pak, Berislav Brajković, svestrani lutkar iz Habunekove i Ivšićeve Družine mladih, dolaskom Rabadana napustio je lutkarstvo i otišao za redatelja u Riječku operu, ondje upoznao arhitekta, opernoga scenografa i slikara Berislava Deželića, uvukao ga u lutkarsku avanturu i time hrvatskom lutkarstvu omogućio doticaj s europskim likovnim konstruktivizmom.
Umjesto da se istražuju i analiziraju slične pojave, vode se ozbiljne rasprave o tome jesu li hrvatski lutkari preuzeli izlazak dramskog glumca na lutkarsku scenu od Čeha ili od Poljaka, a previđa koliko su lutkari i lutkofili širom svijeta bili impresionirani filmom Lili iz 1953. Ili, traga se za (formalnim) češkim i poljskim utjecajima, a ne želi se znati kako je splitske i zadarske lutkare od 1959. oduševljavao lutak Topo Gigio na Talijanskoj televiziji (koja se nije mogla gledati u unutrašnjosti Hrvatske).
Lili i Topo Gigio, odnosno film i televizija, bili su daleko ranija, veća i neposrednija inspiracija za tvorbu lutkarske poetike Branka Stojakovića, nego, kako se pretpostavlja, neka poljska likovna knjiga iz 1963. godine.
Podjednako iskrivljenu sliku stvaraju i neprovjerene informacije. U Zadru se i danas s ponosom ističe kako je njihove lutke Bruno Paitoni donio ravno iz Pariza. Nikada nikome nije bilo čudno zašto taj pariški lutkar nije znao razlikovati ginjol od javajke, zašto nije režirao prvu zadarsku lutkarsku predstavu ili zašto nije ispričao nikakvu potankost o svojem pariškom lutkarenju, kao što je to učinio Vlado Habunek.
Sve je to još čudnije kada se zna kako je Drugi svjetski rat dočekao u Zagrebu, od 1943. bio u partizanima (ili ilegali), a nakon rata postao savjetnikom u republičkom Ministarstvu ribarstva. Iznenada, nakon što je Vojmil Rabadan postao ravnateljem zagrebačkih lutkara i zaposlio Željana Markovinu, Paitoni osniva zadarsko Kazalište lutaka i angažira također Željana Markovinu kao vanjskog suradnika.
Na koncu, u zadarskoj lutkarskoj praksi ne mogu se otkriti nikakvi pariški tragovi, ali se može vrlo dobro vidjeti kako svaka lutkarska sezona u Zadru već 60 godina započinje Nazorovom Crvenkapicom, kako se ondje igraju Marulićeva Judita i Zoranićeve Planine, a obljetnica obilježava Krležinim Michelangelom.
Nacionalne odlike hrvatskoga lutkarskog identiteta, dakle, imaju puno dublje korijene. Oslanjaju se na duh vremena, naslijeđenu građansku kulturu i kreativnu energiju autentičnih domaćih umjetnika. Kako drukčije objasniti da zadarski Postojani kositreni vojnik iz 1979. nije povezan s bilo kojim od ondašnjih lutkarskih trendova, a nosi epitet jedne od „najvažnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva“!
(Prilog raspravi Kuda ide hrvatsko lutkarstvo na 16. reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, 5. studenog 2011)