Poziv na kreativnu avanturu

 

Kada smo prije četiri godine udivljeno stajali pred fotografijama Toskane Miljenka Domijana, izrazio sam ljubomoru što nije na isti način opjevao i Ravne kotare. Nisam mogao slutiti kako će ga ono nisko svjetlo preko valovitih prostranstava izokrenute utrobe debele toskanske zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, što priziva slike biblijskog Genesisa, odvesti u ljuti krš i draču (Sjeverne, Gornje ili Obrovačke) Bukovice. Štoviše, kako će tamo snimiti podjednako atraktivne, ako ne i atraktivnije manifestacije života i energije.

 

Onako kako ga nemir, temperament i radoznalost navode da u nekoj neuglednoj seoskoj crkvici uoči vrijednosti na koje se nitko ne osvrće, na isti način u neposrednoj sjeni razvikanih nacionalnih parkova i parkova prirode traga za divotama u kojima pulsiraju žile kucavice skromnih kraških ljepotica Krupe, Karišnice, Krneze, Bile, Zrmanje... Potonju s pritokama znaju nazivati Rezervatom ljepote! Istina, tu je i nadaleko poznata Paklenica, ali samo zato da potvrdi kako i ostali (nepoznati) vodotoci ne zaostaju za njom.

 

To je taj Domijanov životni i strukovni kredo. Ako, spašavajući najvrjednije hrvatske spomenike kulture, ustvrdi kako je „definitivno pučka graditeljska baština na Jadranu veličanstvena“, tada to treba značiti da i ove kraške sirotice spadaju u red velebnih divota. Uostalom, on samo nastavlja emotivni dijalog s krajem u kojemu je nastala Bukovačka priča (2004), nakon koje su slijedili Anima et Corpus (2009), Terra Toscana (2011), Mare morlacco (2013) i (neizlagana) Armenia Sacra (2013), a sada evo ga opet u zemlji korova i drače.

 

Pri tome je znakovito kako njegova desetogodišnja izlagačka fotografska praksa nije uzgredna i ne stoji u sjeni četrdesetogodišnjega vrsnog i agilnoga konzervatorskog angažmana. Ima svoj vlastiti identitet. Domijan je podjednako fasciniran svijetom umjetnina, ali i prepoznavanjem iskonskog, izvornog i elementarnog; posjeduje povijesno-umjetničku kompetenciju, ali i autorsku neponovljivost; na isti način vlada znanstveničkim i umjetničkim diskursom. Nikada ne napušta dublje pretenzije. Tek je tijekom vremena blago zatomio formalnu fotografsku retoriku. Slika i njezino značenje postali su uvijek i svugdje važniji. Posebno kada je u pitanju, kao u ovom slučaju, „poetika bliske opservacije“ ili „epika potankog opisivanja“.

 

U svakom od pomno odabranih kadrova: kamen na kamenu i kamen do kamena, sve same škrape, suri i goli krš, surovost zakriljena iz daljine snježnim visovima Velebita, ispresijecana dubokim kanjonima i izbrazdana milenijskim hodom vremena, kišâ, vjetrovâ i žege. Tek negdje, duboko u njedrima svega toga skriveni su (povremeni) vodotoci i brzaci kao znaci života, ali i protoka vremena. A ponad svega, ponad bezdanoga kanjona stražari stado koza, samozvanih gospodara prostora. I još jedna zbunjujuća slika: maslinik na nevjerojatno šarenom cvjetnom tepihu, biljeg koji pokazuje kako nema jasne granice među Bukovicom i Ravnim kotarima. I to je sve.

 

Rijetki prepoznatljivi orijentiri jesu samostan Karin i manastir Krupa. I pokoji ostatak anonimne „pučke graditeljske baštine“, srasle s kamenom ili, točnije, izrasle iz kamena, zajedno sa slapovima bistre vode i njihovim okamenjenim odrazom, ali i žuborom dokle uho čuje. Ono isto vrijeme koje u Bukovačkoj priči „kule gradi po kotaru, kule gradi, kule razgrađuje“, to isto vrijeme odbacilo je mlinsko kolo pokraj davno napuštene vodenice, pa sada priziva ariju Mlinara Sime iz Ere s onoga svijet: „Kad se smiri mlin na vodi nitko k njemu ne dohodi. Kad se srce zaustavi život gine – smrt se javi“!

 

Na sve strane motivi kamena, vode, svjetla i protoka vremena. Ali ne kao slogani ekoloških propagandistâ ili kustosâ eko-muzeja na otvorenom. Domijan se ne bavi otkrivanjem već pjesničkim zakrivanjem, onim što Rilke naziva pretvorbom vidljivoga u nevidljivo treperenje. Preklapa višeslojne konotacije koje će se gledatelju nametnuti emotivnom snagom. Gradi metafore.

 

I tu se krug zatvara. Na jednoj strani, more i svjetlo koji su na Mediteranu sveprisutni i kao metafore i kao stvarnost, a na drugoj strani Miljenko Domijan kao Mediteranac par excellance koji zna i genetski osjeća kako to svjetlo u najduhovnijem smislu tvori i tumači Mediteran. Za nj i njegovu najnoviju fotografsku poemu vrijedi isto ono što je rečeno za podjednako strastvenoga Mediteranca, Jakšu Fiamenga, i njegovu poeziju.

 

More za njih nije samo metafora već i temeljni akord, dominanta na koju se melodija uvijek oslanja i kojoj se vraća. Čak je i svjetlo metonimija za more! U Domijana je to ono blago, nisko, koso i prozračno svjetlo koje u Toskani, kako je uočeno, upućuje na boje što skrivaju najdublje tajne slikarstva, u Morlachiji ostaje u svijesti kao poruka jedinstvene povezanosti svijeta izvana i u nama samima, a sada, evo, snaži ulogu imaginacije.

Jer, ovo jesu fotografije osobnih opsesija i fascinacija, fotografije emotivno nabijenih pojedinosti, ali njihova temperamentna elokvencija prije svega poziva na kreativnu avanturu.

 

- - -

 

Prije kojih sto godina László Moholy-Nagy (1895 - 1946) prognozirao je kako će se u doglednoj budućnosti nepismenima smatrati oni koji ne znaju fotografirati, a ne oni koji ne znaju pisati. I, evo - danas smo svi, neka je slava i hvala mobitelima, fotografski pismeni. Pa ipak, što je više slika sve smo više zatrpani banalnostima; sve je više varijacija na istu temu, sve se više reciklira komunikacijski otpad. Malo je onih koji umiju ispisati ovako dojmljivu fotografsku poemu, kao Miljenko Domijan.

Pojava ovakve izložbe prava je svečanost koja iznova potvrđuje koliko Zadru pristaje naziv grada fotografije. Rijetko ćete gdje naći mjesto kao što je ova Loža u kojoj će isti autor u samo četiri godine prirediti tri velike samostalne izložbe: Terra Toscana (2011), Mare morlacco (2013) i sada ovu koju bih ja uvjetno preimenovao u Terra Morlachia, jer me neodoljivo podsjeća na ljepotu starih zemljovida ovog kraja.

Kada danas tko spomene Zrmanju ili Paklenicu spontano vam pred oči iskaču atraktivne turističke razglednice raftinga na brzacima ili opasnih pentranja uz Anića kuk. Ništa od tih stereotipa nećete naći na Domijanovim slikama. Njega je u zemlji korova i drače fascinirao praiskon, jednostavnost i ono živo svjetlo koje svemu daje dojmljiv sjaj. Ondje gdje nema ničega pronašao je bogatstvo. Držao se „poetike bliske opservacije“, ali se nije izgubio u nemjerivim dimenzijama trajanja. Majstor je razumijevanja jednostavnih činjenica, nenametljivih detalja i sveobuhvatne vizije.

I još nešto bitno. Na njegovim slikama nema prenemaganja. U širokom luku zaobilaze artizam, tobožnju intelektualnu zapitanost i skrivena značenja. Ovo nisu fotoeseji koji uživaju sami u sebi, u lijepim kadrovima, u vlastitoj elokvenciji. Ne nude samodopadnost već upućuju na kontekst, šire diskurs, odvajaju poeziju od (formalne) estetike.

Kreativna magija Domijanovih fotografija krije se u osebujnoj osjećajnosti. Snažno su nabijene emocijama. Pune su energije, žestine, strasti, hedonizma. Šire radost. Ovo su slike dalmatinskog podneblja i mentaliteta, slike mediteranizma. Spajaju - kao i njihov autor - temperament, duh, senzibilitet i radoznalost. A to je to što jamči kako ćemo se u dogledno vrijeme ponovno okupiti na novoj izložbi našega nezaustavljivog Domijana!

U to ime - Give me five!