Poštovani uzvanici, dragi prijatelji! Pred nama su fotografije velike ljubavi, emocija i sentimenta. Snimljene su sabrano, bez suvišne retorike i artističke afektacije, ali ne i bez osjećaja. Na slikama se to odmah vidi. Lakše nego u životu. Slike bez emocija nemaju dubljih značenjskih slojeva. A ove ovdje i znače i zrače. U njima su nataloženi i vrijeme i osjećaji. Pune su tragova i patine. Na njima vidljivo pruža pristup nevidljivom. Ovo je svijet memorije, sjećanja i uspomena.
Tragajući za osobnim kulturalnim identitetom, Bernard Kotlar otkriva ono što je na granici između imaginacije i jave, što je bliže poeziji nego zbilji. Njegove su slike dokumenti zbilje koja prelazi u svoj poetski aspekt, u čistu fikciju. Ovdje se vodi dijalog s onim što nestaje, a ipak još uvijek postoji. Ovo je prizivanje duhova. Čista magija!
O tome puno više zna Giovanni Jeremija. Pitajte ga.
Na drugoj strani, pak, ove krhotine prošlosti posljednja su crta obrane pred gubitkom pamćenja, pred najezdom velebnih trgovinskih centara, suvremene ikonografije glamura i civilizacije spektakla. Kotlar pruža još jedan, dublji, imaginativni uvid u ethos životnoga i povijesnog prostora osobne memorije. Bez prošloga se ne može razumjeti sadašnje. Pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost.
Uvjeren sam kako ćete na ovim fotografijama prepoznati zrcala zajedničkog pamćenja.
Čestitam!
(Proslov na otvorenju izložbe Bernarda Kotlara, 2. svibnja 2011).