Premijera Dunda Maroja u Hrvatskom narodnom kazalištu, 14. listopada 1945. godine,  označila je ne samo utemeljenje prvoga hrvatskoga stalnoga kazališta već i početak obnove nacionalnog identiteta i kreativnoga potencijala u posve uništenu Gradu

Sedamdeseta obljetnica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru ima poseban sjaj u nizu blistavih datuma duge i bogate zadarske kazališne povijesti. Ne samo kao dan utemeljenja prvoga hrvatskoga stalnoga kazališta već još više kao početak obnove nacionalnog identiteta i kreativnoga potencijala. I to doslovno ni iz čega. Iz hrpe ruševina među kojima je obitavalo jedva osam tisuća stanovnika, od kojih tek tisuću na Poluotoku. Tu zamalo više nije bilo kolektivne građanske memorije.
 
Danas je teško dokučiti kako su se već u studenom 1944. godine u tzv. Turskim kućama (na Putu Murvice) održavale kazališne priredbe, dok se Gradom samo iznimno moglo kretati do 23 sata. Za dramske izvedbe starao se prof. Šime Dunatov, za glazbene mo. Šime Dešpalj, a Joso Špralja i Rudi Martinov, među ostalima, pjevali Tijardovićeve arije.
 
Kazališna dvorana nakon bombardiranja 1941. godine
 
U zgradu na Kalelargi, pak, prešli su 27. ožujka 1945. godine, kada je u okviru Tjedna kulture u Zadru objavljena odluka o utemeljenju Hrvatskoga narodnog kazališta. Na svečanosti su govorili Folko Borelli (iz Gradskog poglavarstva) i Vanja Radauš (iz Kluba hrvatskih kulturnih radnika). Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, održao je govor u jutarnjim satima, pred skupom na Narodnom trgu.
 
S vremenom je stiglo pojačanje iz Zagreba i Splita: dr. Marko Fotez za intendanta, Ante Jelaska za tajnika, a od glumaca Marija Borska, Nikola Ćuk, Branka Strmac, Milan Čečuk i drugi. Do 14. listopada 1945. godine pripremili su premijeru Držićeva Dunda Maroja. Uz redatelja dr. Marka Foteza i scenografa Petra Zrinskog, vrijedi spomenuti kako je Pometa igrao Petar Baturić, kasnije utemeljitelj i dugogodišnji voditelj Neurofiziološkog odjela Opće bolnice u Zadru. Također, za razliku od svečanog otvorenja 27. ožujka, Kazalište se više nije zvalo Hrvatsko već samo Narodno.
 
Počelo se iznimno ambicioznim repertoarom, kao što je Cyrano de Bergerac, Učene žene, Ukroćena goropadnica, Spletka i ljubav, U agoniji. Danas više nije važno proniknuti u poetiku tih predstava, koliko je važno uočiti kako je Kazalište s njima odmah postalo središte okupljanja kreativnoga potencijala Grada. Iz ruševina su izniknuli Zoranić, Gradska filharmonija i Baletna škola Zore Colnago, bez kojih se ne bi mogla ustrojiti najpopularnija kazališna grana - glazbena.
 
Živjelo se punim plućima, s usponima i padovima, sve dok ondašnja općinska uprava nije, 25. veljače 1963. godine, definitivno odlučila „da se do konačnog rješenja kazališnog i scenskog prostora prekine rad umjetničkog ansambla i tehničkog osoblja“. Posebno je naglašeno „da će se nastojati da prekid rada bude dug najviše dvije sezone“! Zgrada je doista bila dotrajala, ali je intrigantno kako su se upravo tada zaredom počela zatvarati kazališta u Bjelovaru, Karlovcu, Šibeniku, Varaždinu, Dubrovniku i Puli!
 
Još je intrigantnije kako je dubrovačko Kazalište obnovljeno odmah 1964., a varaždinsko 1967. (nakon neuspjela pokušaja 1964.), dok je obnova zgrade u Zadru potrajala do 1968., a okupljanje ansambla do 2006. godine, kada „započinje profesionalna produkcija uz vlastite glumačke snage“. Ako su obnovu u Dubrovniku pospješile Ljetne igre, ostaje nejasno kako u Zadru ništa nije značio Filozofski fakultet, kasnije Sveučilište? Poredbi s Varaždinom, pak, suvišan je bilo kakav komentar.
 
Bez obzira na sve, Hrvatsko narodno kazalište u Zadru jedno je od uporišta kulturnoga, urbanog i građanskog identitet (individualnog i kolektivnog). Već sama zgrada priziva u sjećanje davnu 1783. godinu, kada je u tom prostoru započelo djelovati Plemićko kazalište koje je u XIX. stoljeću bilo „najvažnija operna kuća u Hrvatskoj“. Također, tu je Eleonora Duse, 1863. godine, započela karijeru glasovite tragetkinje.
 
Kao čuvar novije gradske memorije Kazalište podsjeća na brojne učitelje zadarske škole smijeha i plača, među kojima su legendarni prof. Šime Dunatov, dirigenti Šime Dešpalj i Nikola Jerolimov, a od poznatijih glumaca Jelica Lovrić – Vlajki, Mile Gatara, Marija Geml, Ilija Ivezić, Ivo Kadić, Vladimir Krstulović, Zvonko Lepetić, Franjo Majetić, Drago Mitrović, Vlatko Perković ...
 
Proricati budućnost nije zahvalno. Posebno ne za kazališta. Ona uvijek žive u nekoj vrsti kreativne vrućice. Bolje se prisjetiti one Krležine: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“!