Premda su digitali, printovi, Photoshop i slična elektronička čuda stubokom izmijenili karakter fotografije, ipak njezine slike još uvijek doživljavamo kao autentične dokumente, kao sâm surogat zbilje. Tako bismo i pred ovom najnovijom fotografskom avanturom Miljenka Domijana stajali kao pred zanimljivim, čak i atraktivnim dokazima ljepote živopisne toskanske pokrajine, kada u njima ne bi bilo dubljih značenjskih kodova koji oduhovljuju fotografsku deskripciju.
Ono što ulijeva život cijeloj ovoj bezvremenoj ljepoti i skrušenoj snimateljskoj poetici, onaj Eros koji diše, podrhtava, treperi i vibrira ispod uzbuđujućih formi, boja i tonova, jest unutarnja energija SLIKE. Slike sna i mašte. Slike snovida. Kao što se snovi uvijek javljaju u optičkim slikama koje se teško mogu razlučiti od fotografije, tako se i Domijanova imaginacija stalno preklapa s autografskom naravi fotografije. Domijan ne pokazuje. On iskazuje.
Već smo 2008, na izložbi Anima et corpus vidjeli kako su njegove slike više plod imaginacije nego putopisni dokumenti. Ondje su brojni križni svodovi i kupole, snimljeni iz donjega rakursa, tvorili efekt turbulencije koja se, kao u snovidu, vrtloži u beskonačne visine i pretvara u igru vizualnoga i narativnog. Sada, pak, na jednoj strani, nisko svjetlo preko valovitih prostranstava izokrenute utrobe preorane toskanske zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, priziva slike biblijskog Genesisa, a na drugoj strani upućuje na nevjerojatno bogatstvo nijansi u bojama ruzine i patine, u bojama zreloga života, koje skrivaju najdublje tajne slikarstva.
Dok su Ćiril Iveković i Hermann Bahr u Dalmaciji doživljavali sve, čak i pejzaž, kao kulturu, dotle Domijan doživljava cijelu toskansku pokrajinu kao povijesnu datost. Njegove fotografije nisu toliko živi prikazi nebeskog blagoslova, koliko sjajne slike tragova povijesnoga prožimanja čovjekova rada s prirodom. U oba slučaja, konstruirane su od biljegâ i sjenâ koje, kao privid, destabiliziraju dokumentarnu autentičnost i snaže ulogu imaginacije.
Na koncu, moram priznati kako sam ljubomoran što nemamo ovakve fotografije Ravnih kotara!
(Proslov na otvorenju izložbe Miljenka Domijana, 7.VI.2011)