Zanimljiva i vrijedna izložba fotografija Luke Marottija o životu benediktinki Samostana sv. Marije u Zadru otvorena je gotovo nezapaženo. Izgubila se u gromoglasnoj halabuci manje vrijednih priredaba, predstava, koncerata i inih turističkih „eventâ“. Rijetki posjetitelji, okupljeni na galeriji pregrijane rotonde sv. Donata, mogli su zorno osjetiti svu razliku između populističkoga gesla „Kruha i igara“ i benediktinske maksime „Ora et labora“.
Potonja im je omogućila uvid u fotografije koje za Zadar imaju nesvakidašnje značenje. Prije svega, time što autor ne opetuje veličanje neprijepornih zasluga zamalo milenijskih čuvarica zadarskoga duhovnog, kulturnog i nacionalnog identiteta, o čemu se zna sve ili gotovo sve. Umjesto toga, govori o njima samima, o njihovu svakodnevnom životu i radu, koji su uvijek bili i ostali samozatajni i slabo poznati široj javnosti.
Upravo je ta samozataja toliko impresionirala Marottija da je postala kredom njegove snimateljske poetike. Nigdje nije posegnuo za isticanjem osobnoga snimateljskog umijeća ili umjetničke retorike, a kamoli za senzacijom. Ne nastupa kao prepotentni snimatelj koji javnosti otkriva veliku tajnu ili bar slabo poznat svijet.
Umjesto toga, u svakom dijelu brižno komponiranoga kadra osjeća se duboko razumijevanje onoga što je snimljeno, sa svake slike odjekuje afinitet za poetski aspekt zbilje, rječju – u pitanju su oduhovljene fotografije, na kojima funkcija dokumenta lakoćom prelazi u funkciju znaka. Smisao njegovih fotografija sadržan je u njihovu značenju.
Ništa manja vrijednost takva snimateljskog postupka ogleda se u inteligentnom izbjegavanju stereotipa. Gledatelj koji očekuje patetične slike mistične samostanske ili crkvene polutame, ostat će razočaran. Hinjenu mistiku zamijenila je zbilja prožeta (kreativnom) magijom. Snimatelju je, primjerice, za tvorbu metafore o molitvi dovoljno u prvi plan postaviti siluete koludrica snimljenih s leđa, a u drugi plan upaljene svijeće.
Kaneći se širokih i patetičnih gesta, stereotipa i općih mjesta, Marotti na uvjerljiv i autentičan način „otkriva tajnu“ svakodnevnog života zadarskih benediktinki, predstavlja ih kao vedar i blizak svijet, za koji se pogrješno mislilo da živi u nekoj posebnoj i dubokoj izolaciji.
Logično je da takav sadržaj i komorno koncipirana izložba traže prostor za smireno i sabrano motrenje, a tako što može se samo nominalno naći na galeriji sv. Donata. Praktično, pak, fotografije se ondje gube u munumentalnom ambijentu, negirane njegovim vlastitim značenjem i energijom.
Uz to, treba se u ljetnoj vrelini popeti zamornim i strmim stubištem do visokoga i sparnog potkrovlja, što neodoljivo podsjeća na legendu iz XV. stoljeća, koja veli kako „onaj tko se iz pobožnih pobuda popne stubama crkve sv. Donata do rotonde na katu, taj izbavi jednu dušu iz Čistilišta“.
Zacijelo se razgledanje fotografija ne može ubrojiti u pobožne pobude, ali se Marottijeva izložba bez dvojbe može smatrati vrijednim kulturnim događajem. Prvi put javnosti je (medijskim posredstvom) omogućen uvid u svakodnevicu benediktinskog Samostana sv. Marije u Zadru, koji je lani obilježio tek prvih 920 godina života.
(Abdulah Seferović, Zadarski list, Zadar, 24.VII.2012, 18)