Poštovani uzvanici, dame i gospodo, dragi fotoljupci! Lijepo je to kada na izložbi ne treba predstavljati autora. Josu Špralju svi dobro znamo. Ne samo kao Zadranina već podjednako kao autentičnoga zadarskog umjetnika. Već pola stoljeća učestalo potvrđuje koliko njegov kreativni potencijal pripada zadarskoj stvaralačkoj energiji. Kada smo pomislili da je rekao sve, ili gotovo sve što ima reći, ponovno nam priređuje iznenađenje. Tek sada otkriva kako je umjetničku avanturu započeo fotografskim dijalogom s najdubljim slojevima zadarskoga urbanog identiteta. Slike na ovoj izložbi radio je prema strogim pravilima arheološke struke i znanosti, ali je njegov stvaralački senzibilitet svakoj od njih spontano dodao veće ili manje značenjsko i metaforično bogatstvo.
Sada su to putokazi koji u ovom velebnom prostoru, u ovoj zadarskoj vremenskoj kapsuli upućuju na davne dane u kojima se potpuno uništeni Zadar tek počeo podizati iz ratne pustoši i mrtvila, kada je počeo pokazivati prve naznake novoga stvaralačkog potencijala. Fotografije, dakako, ne mogu obnoviti prošlost (makar bile i Špraljine), ali mogu pobuditi sjećanja i ukazati na izvorne kodove gradskoga (i građanskoga) kulturalnog identiteta, u Gradu koji je 1953. godine brojio tek 16 tisuća stanovnika! Ponavljam, 16 tisuća!
Kontekst je danas, naravno, drukčiji. I društveni, i fotografski. Fotografije poprimaju jedno značenje u arhivu, a drugo u izložbenom prostoru. Ono što je prije 50 godina snimljeno kao događaj, sada pokreće novi događaj. Jer, fotografija nije zbilja. Ona je slika koja zbilju, a s njom i snimateljevu imaginaciju, transformira u novi univerzum. Otuda na Špraljinim fotografijama dvostruki identitet - slika i njezino značenje. Stoga, ne dajte da vas slika zavara. Ako u njoj tražite formalne umjetničke odlike, činite to na osobnu odgovornost. Vitalnost ovih fotografija pomaknuta je iz umjetničke superstrukture u semantičku slojevitost. Njihov uprizoreni, režirani karakter bliži je današnjoj postmodernoj simulacijskoj praksi nego modernizmu Špraljina vremena.
Uzgred, raduje me što vas upravo večeras mogu podsjetiti na vrijedan događaj iz fotografske kronike. Prije točno 60 godina, 1948, Zadar je bio sposoban, uz braću Brkan uputiti u život još dva fotografska mušketira. U atelijeru majstora Ratka Novaka fotografske su ispite položili Joso Špralja i Vjeko Surać. Još su uvijek aktivni i odlučno namjeravaju takvima ostati. Ne znam kada će nam Špralja prirediti novo iznenađenje, ali sam siguran da hoće.
U to ime – srdačne čestitke njemu i njegovim dragim curama, Angiolini i Eleni.
(Proslov na otvorenju izložbe, 3.IX.2008)