Zvonko Festini - Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva

Za mene je ova knjiga uvod u prikaz značenja Festinijeva kreativnog opusa za obnovu zadarskoga kulturnog identiteta, modernizaciju hrvatskoga lutkarstva i širenje zajedništva među suradnicima. Podjednako bi trebala biti i početak otplate duga za golemu ostavštinu kojom nas je nesebično obdario. Možda će jednoga dana lutkari svoju tradicionalnu smotru, nemušto nazvanu SLUK, preimenovati u Dani lutkarstva Zvonka Festinija.

 

Sve me to navodi na pomisao kako ova promocija nije slučajno upriličena baš uoči blagdana sv. Krševana. Taj nebeski zaštitnik grada Zadra podjednako je i poetska metafora njegove vitalnosti i kreativnosti. Festini je pak istaknuti predstavnik generacije koja je nakon rata ni iz čega obnavljala zadarski kulturni identitet.

 

Cijeli onodobni Zadar zračio je golemim stvaralačkim elanom, a lutkarstvo, kao arte povera, bilo je posebno prikladan kreativni medij. U onom i onakvom Zadru čuda su se mogla očekivati samo od lutaka. I od košarke. I jedno i drugo zaživjelo je istodobno i na istom mjestu. U Jazinama, 1951. godine.

 

Indikativno je kako danas raste zanimanje za te davne dane. Neposredno prije ove promocije priređen je koncert u spomen na Igora Kuljerića, objavljena knjiga priča podsjetnica o Zadru i Zadranima, monografija o Pašticeriji Babić na Četiri kantuna i najavljeno predstavljanje kapitalnog djela o Kreši Ćosiću.

 

Nije teško uvidjeti kako sve to nosi u sebi oznake duha iz razdoblja Festinijeva kreativnog stasanja. Maturirao je zajedno s Igorom Kuljerićem, Ivom Livljanićem, Terezom Ganzom i Dujom Novakovićem. S Kuljerićem i Borisom Jurićem igrao je šah u kavani Central za krafne, a s Antom Stamaćem, Branimirom Lokinom i Kuljerićevim mlađim bratom Davorom učio violinu u Glazbenoj školi. Eduard Bajlo i Zlatko Matulić maturirali su godinu dana prije njega, a Zdenko Brusić i Šime Peričić godinu dana nakon njega. Neizlječivim kazališnim virusom inficirao ga je, a tko drugi nego legendarni prof. Šime Dunatov.

 

Šezdeset godina kasnije u ovoj knjizi opisan je, među ostalim, njegov dugi marš od lutkarstva bez pouzdane umjetničke atribucije, do lutkarstva kao autentičnoga kreativnog postupka. A to što je prilog naslovljen parafrazom najpopularnijega filmskog mjuzikla svih vremena – Moje pjesme, moji snovi – podsjeća kako su lutke u Festinijevu životu imale slično značenje kao pjesme u životu drugoga Zadranina, baruna von Trappa.

 

Kontrapunkt prikazu lutkarske dionice Festinijeva životnog opusa čini zbirka anegdota koje, kako je to inventivno primijetio naš dragi prijatelj Bože Čović, ukazuju na njegovu silnu životnu energiju i karizmatičnost. Primjerice, one zanosne ode pečenoj janjetini zvuče kao arije Ere s onoga svijeta, pa mi se živo pričinja kako Đoni upravo sada  

 

... na nas gleda odozgora,

iz krajeva što su iznad gora (…)

I (…) kako se (tamo gore) razbacuje

po nebeskim svetim dernecima,

pije vino iz gospodnjih kaca,

čerek čupa rajskih jaganjaca!

 

Neka ova knjiga bude skroman cvijet na njegovu počivalištu!