Vučina Belgarcone kleči pokraj Madone na slici Niccolóa di Pietra, 1394.
Madona iz sv. Dominika - ponos mletačke Akademije
Teško bi se prema današnjem izgledu crkve sv. Dominika, u Ulici Špire Brusine, dalo zaključiti da je to jedan od najdojmljivijih i umjetnički najizrazitijih spomenika gotičke arhitekture Dalmacije. Posvećena je 1280, do sredine XV. stoljeća nosila je ime sv. Platona, a desakralizirana 1807. godine, u doba francuske vladavine Dalmacijom. Opljačkana i ogoljena, bila je vojarna, skladište, ruševina, kazališna dvorana, filmski atelijer, izložbeni prostor ...
Nakon svega, ne može se vjerovati da je 1579. imala čak devet bogato urešenih oltara, i da je cijeli impozantni i elegantno izduženi prostor bio oslikan freskama. O umjetničkom bogatstvu oltara najbolje svjedoči slučaj slike nazvane Maddona Belgarzone, venecijanskog slikara Niccolòa Di Pietra. S ponosom se čuva u Veneciji, u Gallerie dell´Accademia, kao dar cara Franje Josipa.
Naslikana je 1394, a ime je dobila prema naručitelju Vučini Belgarcone iz Zadra. Bila je dio poliptiha zadarske crkve sv. Dominika. U Veneciju je dospjela tako što je netko od članova mletačke obitelji Manfrin, koja je imala posjede u Ninskim Grbama, postao njezinim vlasnikom kada je dokinut Dominikanski samostan u Zadru.
Universitas Jadertinae od 1396. do 1806. godine
U Zadru koji je „povišću pritrujen“, puno se toga zaboravlja i ignorira. Previđa se, primjerice, da je Zadar, uz Dubrovnik, bio koncem XIV. stoljeća najznačajniji hrvatski grad uopće.
Kao takav, imao je, uz ostalo, od 14. lipnja 1396. godine Generalni studij dominikanskog reda. Bila je to prva visokoškolska ustanova na tlu današnje Hrvatske. Djelovala je, dakako, u Dominikanskom samostanu pokraj crkve sv. Dominika, ali studij nije bio ograničen samo na članove dominikanskoga reda.
Njegov službeni naziv glasio je Universitas Jadertinae. Praktično je imao dva fakulteta, filozofski i teološki, u kojima su, od 8. prosinca 1495, studirali studenti iz Poljske, Njemačke, Austrije, ponajviše iz Italije. Godine 1553. priznata mu je povlastica podjele doktorata ili magisterija iz teologije.
Time je, kao elitna institucija najviše znanstvene razine, izjednačen s najpoznatijim učilištima dominikanskog reda u Europi. Njegova je diploma vrijedila ne samo u cijelom dominikanskom redu, već i u cijeloj Crkvi, ali i izvan nje. Djelovao je u Zadru punih 410 godina! Dokinula ga je, zajedno s dominikanskim samostanom, francuska vlast 1806. godine.
Zadarska Mappa mundi
Poljana Pavla Pavlovića nekoć se zvala Trg sv. Ivana. Nastao je kada je austrijska vlast 1845. odlučila porušiti jedanaest starih stambenih zgrada i crkvu sv. Ivana Krstitelja, kako bi na tom prostoru sagradila veliku vojarnu, novi trg i novu ulicu koja sada nosi ime Ruđera Boškovića.
U bivšoj vojarni smješteni su od 1972. Znanstvena knjižnica i Državni arhiv s povijesnom memorijom nepoznatih razmjera. Može se slobodno reći kako se ondje, među ostalim, nalazi prava zadarska Mappa mundi koja omogućuje plovidbu nepreglednim virtualnim prostorima putopisne literature i zemljividnih karata, carstvom znakova koji strpljivo čekaju značenjske analize.
Kako je pokazala izložba 2009. godine, u Znanstvenoj knjižnici mogu se pronaći putopisi Bordonea, Orteliusa, Plinija, Ptolomeja, Ramusipa, Ripela, Zuallarta iz XVI. stoljeća; Chassepola, Feynesa, Freschota, Giustinianija, Rostagna Sansovina, Santacrocea, Sarpija, Spona, Vernina, Whelera i Marka Pola z XVII. stoljeća; ili Fortisa, Fossatija, Düringsfeldove, Cusanija, Hausera, Havassa, Jacksona, Lavallea, Levasseura , Pettera iz XVIII. i XIX. stoljeća.
Državni arhiv pak posjeduje oko 1500 geografskih karata koje tvore jednu od najvrijednijih zbirki te vrste u zemlji. Ondje su također sačuvani mletački i austrijski katastarski planovi Dalmacije, među kojima se ljepotom posebno ističe zbirka Grimani iz XVII. i XVIII. stoljeća, s više tisuća planova, karata i nacrta. To su često prave umjetničke tvorbe, pune kreativnosti i razigranosti, a još više tajnovitih pjesničkih poruka i značenja.
U arhivskoj Knjižnici posebno udivljenje izazivaju takva kapitalna geografska djela kao što su Ptolomejeva Geographia iz 1562, dva Kremerova (Mercatorova) atlasa iz 1585/90. i 1595. te Coronellijevi atlasi iz 1693. i 1696. ili kartografski prikazi Josepha Lavalléea iz XIX. st. itd.
Pravo je čudo kako to neprocjenjivo blago nije gore stradalo u dugoj i burnoj zadarskoj prošlosti, kada je, uz ostalo, iz Arhiva nestao atlas što ga je 1571/72. u Veneciji objavio glasoviti kartograf Giovanni Francesco Camozio.
I Zadar je imao Pile
Ispred južnog krila zgrade Znanstvene knjižnice i Dražavnog arhiva stajala je crkva sv. Ivana Krstitelja. U pitanju je zapravo stara i napuštena crkva sv. Silvestra koju su franjevci trećoreci 1545. iz temelja pregradili i proširili, posvetili Ivanu Krstitelju i kasnije nekoliko puta pregrađivali i bogato uresili. Bila je duga 26 metara i široka 10 metara. Njezini su ostaci ponovno, ali nakratko ugledali svjetlo dana 2007. godine, kada su se ondje obavljali komunalni radovi.
S jugoistočne strane Trga sv. Ivana godine 1906. izgrađene su pomoćne zgrade Liceja sv. Dimitrija (sada Sveučilišta), kapela i trjemovi. Sjeverni dio toga kompleksa pretrpio je izmjene 1983. godine, kada je preuređen u Dom hrvatske mladeži, ali je ulaz ostao identičan. Stari portal baroknih karakteristika bivšega topničkog skladišta iz 1765. koji su graditelji 1905. inkorporirali u novu zgradu Liceja, ostao je na istom mjestu i 1983. godine.
Na suprotnoj, jugozapadnoj strani Trga stajala je izdužena zgrada vojarne, zvana Qurtieroni. Podignuta je 1618. godine za konjicu. U prizemlju je bila konjušnica, na prvom katu časnički stanovi, a na drugom katu spavaonice za vojnike. Sjeverno od vojarne mletački providur Angelo Diedo dao je 1792. sagraditi ložu. Ondje su se čuvale javne mjere za žito koje su do tada bile u Gradskoj loži na Narodnom trgu. Prema nazivu mjere za kukuruz i ječam, zvala se Pile.
Na sjeveroistočnom uglu raskrižja Ulice Ruđera Boškovića i Kovačke ulice u doba Austrije bio je dom Hrvatskog sokola. Porušen je oko 1935, a na njegovu mjestu podignuta vojarna za talijanski MVSN (Milizia Volontaria Sigurezza Nazionale). Nju je pak 2006. vrlo uspješno zamijenila moderna poslovno-stambena zgrada.
Kako je nastala Šiptarska ulica
Jedan od brojnih prolaza što se iz Kovačke ulice odvajaju na jug zove se Ulica Rafaela Levakovića. Nevjerojatno je, ali istinito kako je to cijelu drugu polovicu prošloga stoljeća bila Šiptarska ulica, a da nitko nije postavio pitanje – zašto? Razlog je, koliko zanimljiv, toliko i bizaran. Za vrijeme Italije zvala se Calle dei Shiopeteri (Puškarska ulica), što je prevedeno i zapisano kao Šiptarska ulica!
Iz tih bočnih ulica u određeno doba dana padaju neobični svjetlosni snopovi koji tvore misteriozne likovne kodove u Kovačkoj ulici, kako je to nadahnuto snimio Ante Brkan, najugledniji stanovnik Varoša. Njegov mlađi brat Zvonimir snimio je, također u Kovačkoj ulici, proslavljeni portret njihova oca Antuna pod nazivom Iz Liliputa. Zacijelo ne postoji fotografija koja dojmljivije zrcali nadrealistički senzibilitet, misterij duha i kreativnu energiju Zadra iz sredine XX. stoljeća.
Inače, živopisni labirint varoških kaleta, nekoć živo i bučno središte sitnih gradskih obrtnika - kovača, postolara, pekara, bravara, bačvara – transformirao se u zonu podjednako živog okupljanja i noćarenja mladeži u brojnim kafićima i zalogajnicama. Otuda kolokvijalni naziv Bermudski trokut. Prve generacije zadarskih studenata, pak, zatekle su ondje samo konobe sa slanim srdelama i vinom iz bačava. Dovoljno da cijelo područje dobije naziv Dolina ćupova.
Zadrom nisu samo šetale okrunjene glave. Ondje su se i rađale.
Na nadvratniku zgrade između crkve sv. Mihovila i kuće br. 1 u Ulici Šime Brusine stoji lijep kameni grb obitelji Civalelli. Posredno podsjeća kako se zadarskom Kalelargom nisu samo šetale brojne europske okrunjene glave već su neke od njih ondje i rođene. Sjećanja su izblijedjela vjerojatno zbog toga što je teško pratiti njihova rodoslovlja i nepredvidive promjene na prijestoljima.
Tako je, primjerice, Karlo Drački, otac Ladislava Napuljskog, okrunjen 1385. u Biogradu, ali ga je kraljica Elizabeta, ona koja je 1377. naručila sarkofag za sv. Šimu, dala već iduće godine smaknuti u Budimu. Osvetili su ga pristaše Ladislava Napuljskog i 1387. okrunili u Zadru za ugarsko-hrvatskog kralja. Zauzvrat, novi je kralj 1409. prodao Zadar i cijelu Dalmaciju za sto tisuća dukata.
Konačno, njegova je sestra Ivana (Giovanna) 1414. zasjela na prijestolje Napuljskog kraljevstva. A ta ista Ivana nije rođena nigdje drugdje nego baš u Zadru! Krštena je 7. srpnja 1374. godine. Kum joj je bio Krešo Civalelli, član jedne od najstarijih i autentičnih zadarskih plemićkih obitelji.
Plemići Borelli – borci za hrvatska prava u Dalmaciji
Ako kome slučajno promakne da se ime plemića Borelli još uvijek često susreće u Zadru, na to će ga, među ostalim, podsjetiti skladna dvokatnica u Ulici Špire Brusine br. 9, a još više Ulica plemića Borelli, u kojoj je kuća br. 12 također pripadala toj obitelji. Iz te obitelji „potekli su mnogi značajni političari, agronomi, kulturni djelatnici, športski pokrovitelji i borci za hrvatska prava u Dalmaciji“.
Borelli su normanskog podrijetla, gdje se spominju još 1016. godine. Jedna grana nastanila se oko 1281. u Bologni. Iz nje potječe Bartolomeo Borelli, koji je došao u Dalmaciju 1717. godine, kao mletački časnik, general i zapovjednik kninske tvrđave. Njegov sin Francesco obdaren je 1752. vranskim feudom i naslovom conte za izuzetne zasluge svojega oca.
Francescov sin Andrija (1758 – 1816) upisan je 1796. u Zadarsko plemićko vijeće s pridjevkom Vranski. Bio je zadarski gradonačelnik u doba francuske uprave i jedan od utemeljitelja zadarske masonske lože. Njegov sin Frano (1810 – 1884) također je bio gradonačelnik i narodnjački zastupnik u prvom Dalmatinskom saboru.
Manfred Borelli (1836 – 1914) afirmirao se kao promicatelj gospodarstva i zastupnik Narodne stranke u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, a Hubert Borelli (1854 – 1938) kao utemeljitelj Hrvatskog sokola, predsjednik Hrvatske čitaonice i Hrvatske knjižarnice. Slikarica Zoe Borelli- Alačević (1888 – 1980) učenica je Čikoša i Crnčića, autorica albuma narodnih nošnji (Dalmatinische Volkskunst, Split 1931).
Na Četiri kantuna ne može se zaokrenuti bez uljudna građanskog manevra
Raskrižje svih raskrižja u Zadru jesu Četiri kantuna, mjesto na kojem se spajaju Klaićeva i Varoška ulica s ulicama plemića Borelli i Špire Brusine. Ima u gradu i drugih živih prometnih točaka, važnih raskrižja i znakovitih orijentira, ali se ništa od toga ne može mjeriti sa Četiri kantuna.
Ondje se uvijek nađu najmanje dva dokona prolaznika koji u doba najveće prometne gužve zapodjenu beskonačnu raspravu. Na Kalelargi (Široka ulica), kako joj sâmo ime veli, takav se događaj može nesmetano zaobići. Na Četiri kantuna pak nije moguće skrenuti u drugu ulicu bez uljudna građanskog manevra.
Time se običan statični topos pretvara u mjesto za izmjenu pogledâ i osjetilnih iskustavâ, a to znači i za preobrazbu identitetâ. Zato Četiri kantuna treba promatrati kao mjesto-događaj, kao društveno-prostorni proces u kojem svako urbano iskustvo, koliko god bilo univerzalno, postaje lokalno.
Tako to traje tko zna od kada. Najstariji kantun jest onaj što ga tvori crkva sv. Mihovila. Potječe iz XII. stoljeća, a 1390. godine pregrađena je gotičkom stilu. Nešto kasnije, netko domišljat uklesao je aureole poprsjima triju likova s rimskoga nadgrobnog spomenika i postavio ih ponad crkvenih vrata.
U XIX. stoljeću crkva je obnovljena u neogotičkom stilu, a dogradnja trećeg kata Samostana u Klaićevoj ulici, 1873. godine, nametnula je specifičan izgled samostanskog pročelja. Štoviše, nastavljeno je potiranje dominantnog položaja crkve. Godine 1899. dograđena je zgrada na kantunu Ulice Špire Brusine i Varoške ulice, a zadnji udarac, 1902. godine, zadala je obnova i dogradnja zgrade na kantunu Ulice plemića Borelli i Klaićeve ulice.
Ljekarna na zapadnom kantunu ničim ne pokazuje da potječe još iz onih vremena kada se nazivala spičarijom. Utemeljena je na tome mjestu 1561. godine pod nazivom Dall´Angelo. Vodili su je članovi obitelj Bianchi. U pasioniranoj modernizaciji svega i svačega, iz ljekarne je u prošlom stoljeću maknut tipičan stilski namještaj od teške hrastovine.
Prvo zatvor, pa onda sud
Trebalo je porušiti dosta starih zgrada i probiti nove ulice kako bi se smjestila impozantna Sudska palača u središte najživljega gradskog prometa između Foše i bivše tržnice na Forumu. Za svaki slučaj, prvo je sredinom XIX. stoljeća sagrađen zatvor, južno od buduće zgrade Suda. Imao je oblik slova T, tako da su ga kasnije dijelom obuhvatila bočna krila Sudske palače.
Palaču su projektirale i gradile bečke tvrtke od 1902. do 1904. U toj prigodi, s istočne strane probijena je nova ulica, sada Blaža Jurjeva, dok je ulica sa zapadne strane, sada Zore dalmatinske, dobila izravan spoj na Tommaseovu, sada Pavlinovićevu. Zbog toga je porušena kuća Marčelić. Vlasnik je u sudskom postupku dobio odštetu i malo zapadnije podignuo novu zgradu, prema projektu Ćirila Metoda Ivekovića. Tvorila je zapadni ugao Zore dalmatinske i Pavlinovićeve.
Za razliku od reprezentativna izgleda pročelja Sudske palače, njezin južni dio s visokim ogradnim zidom zatvorskog dvorišta nije djelovao nimalo obećavajuće. Tim više što se našao među novogradnjama u ondašnjoj Tommaseovoj ulici.
U bombardiranju grada 1943/44. posve je uništeno zapadno krilo Sudske palače. Dijelom je stradala i susjedna kuća Marčelić. Sud je međutim tako dobro obnovljen da se uopće ne vidi kako je bio porušen, a na mjestu kuće Marčelić sagrađena je nova zgrada (br. 4). Zatvor, zajedno s ogradnim zidom, porušen je 1959, na Sudsku palaču dograđeno je četvrto, južno krilo, a ispred je niknula novogradnja s kućnim brojem 12.
Ulica kroz koju se ne može proći
Istaknuti hrvatski arhitekt, konzervator i fotograf Ćiril Metod Iveković (1864 – 1933), poznat kao projektant Gradske vijećnice u Sarajevu i Biskupove palače u Splitu, živio je i radio u Zadru od 1896. do 1920, kao građevinski savjetnik Namjesništva.
Baveći se u Zadru vrlo intenzivno istraživanjem i zaštitom spomenika kulture, snimio je dojmljivu kolekciju dalmatinske spomeničke baštine i od 1910. do 1914. objavio kod uglednoga bečkog nakladnika Antona Schrolla reprezentativno djelo Dalmatiens Architektur und Plastik.
Skromno, ali posve zaslužno, njegovo ime u Zadru nosi malena ulica u Varošu, zapravo prolaz između ulicâ sv. Nediljice i Matice dalmatinske. Toliko je skromna da nema ni jednoga kućnog broja. Čak se kroz nju ne može ni proći!
Ikona iz sv. Nediljica stigla do Teksasa
Minijaturna trobrodna bazilika sv. Nediljice, velika tek 6,4 × 6,4 metra poznata je po oltarnim pregradama, ali ne i po ikoni Bogorodice s djetetom iz 1200. godine, koja se od 1950. nalazi u Museum of Art, u El Pasu, u Teksasu.
Crkva je stajala na uglu ulicâ Stomorice i sv. Nediljice. Posvećena je sv. Ivanu Krstitelju, pa su je prema obližnjim gradskim vratima zvali sv. Ivanom od Pusterle. Bila je sjedištem bratovštine kovača i kotlara. Porušena je 1891, a kasnije rekonstruirana u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti.
Ikonu Bogorodice pak donio je 1214. s Istoka zadarski plemić Petar de Cottopagna i darovao crkvici u zadarskom Varošu, u blizini crkve sv. Ivana (na Polačišću), koja se od tada zvala Mater Domini, odnosno Dominica. Porušena je u XVI. stoljeću, a ikona prenijeta u crkvu sv. Ivana od Pusterle. Tada je i crkva promijenila ime u Sancta Dominica ili hrvatski sv. Nediljica.
Pokrovitelj crkve bila je još od XIII. stoljeću obitelj Soppe. Imala je posjede i kaštel s renesansnom kapelom u Brbinju na Dugom otoku. Kada su Francuzi 1808. zatvorili crkvu sv. Nediljice, ikona je sklonjena u Brbinj, a sredinom XIX. stoljeća cijelo je imanje prešlo u vlasništvo obitelji Kaštelanić.
Stošija Kaštelanić udala se za Josipa Rovaro-Brizzija u Zadru, a njihova unuka Elda izbjegla krajem Drugog svjetskog rata u Mantovu. Na koncu, ikona je došla u ruke antikvaru Contini-Bonasconi u Firenzi, koji je glavni dobavljač umjetnina za kolekciju u Museum of Art, u El Pasu.
Crkva i samostan sv. Marije, 1945. (Foto: Ratko Novak)
Grad između onog što je bio i što bi želio biti
Kada se Ulicom Madijevaca dođe na stubište Trga opatice Čike, ukaže se zbunjujuća slika na kojoj se vidi kako je grad neodlučno zastao između onoga što je bio i onoga što bi želio biti. Čak je i sam naziv prostora ostao nedefiniran. Do Drugog svjetskog rata ondje je dominirala Piazza dell’Erbe. Ono što je od nje ostalo, a nije ostalo ništa, zvalo se Zeleni trg, sve dok Sveti Otac nije 2003. na tom mjestu blagoslovio grad. Od tada je to Poljana pape Ivana Pavla II. No, Zadrani i nadalje cijeli taj prostor jednostavno zovu Forumom.
Koliko je god njegova sjeverna strana još uvijek lako prepoznatljiva, toliko je usporedba sa starim fotografijama zbunjujuća: Stup srama i Nadbiskupska palača još su ondje, ali su odvojeni od cjeline kojoj su pripadali; ulaz u Nadbiskupsku palaču sada je za metar viši; ogoljeni temelji sv. Donata pokazuju kako su građeni od polomljenih ostataka monumentalnih rimskih građevina.
Sve se promijenilo 1962. i 1963. kada su s tog prostora maknute posljedice bombardiranja. Pretvorba je, istina, počela još i ranije. Od 1927. do 1930. talijanski su konzervatori nesmotreno porušili južne prigradnje sv. Donata, okoliš ogolili do rimskog pločnika, a onda na tom prostoru postavili aranžman kipova i lapida.
Trg opatice Čike kao Poljana čudâ
Trg opatice Čike mogao bi se zvati kao i onaj u Pisi - Campo dei Miracoli. Okružuju ga slike povijesti, kulture i stvaralačke energije, tragovi i patina vremena koje znači i zrači. Sve sami elementi urbane semantike, onoga čime se Zadar diči, što ga čini prepoznatljivim, što tvori duh njegova gradskog identiteta, njegovu posebnost. Spomenuti bilo koji od pojmova kao što su Forum, sv. Donat, sv. Stošija, sv. Marija ili Zlato i srebro, znači spomenuti Zadar. I obrnuto.
Sve se to, pak, može nazvati čudom. Iako je upravo taj dio Poluotoka najteže stradao u besmislenom angloameričkom bombardiranju grada, ipak su zvonici sv. Marije i sv. Stošije, zajedno s monumentalnom rotondom sv. Donata, uspjeli ostali na svojim mjestima. Tko zna, možda ih je zaštitio sâm sv. Šime koji je sa svojom škrinjom i zadarskim sankturijem bio pohranjen u zvoniku sv. Marije.
Sada se, pak, Forum, sv. Donat, katedrala i zvonik sv. Stošije, zvonik i crkva sv. Marije sa samostanskim kompleksom, Nadbiskupska palača, Sjemenište Vicko Zmajević, stavljaju pod UNESCO-vu zaštitu kao Episkopalni kompleks.
Rani začetak toga kompleksa nije teško razumjeti kada se zna kako je zadarski biskup Feliks, jedini iz Dalmacije, sudjelovao 381. godine na koncilu u Akvileji, jedva godinu dana nakon što je kršćanstvo proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva. Zadar je već onda imao novo duhovno središte: katedralu (posvećenu sv. Petru), krstionicu, katekumenej (današnja sakristija) i biskupsku palaču.
Još nije izmijenjena rimska urbana struktura pravilnoga rastera
Tko ne vjeruje da urbicitet Zadra traje više od dva tisućljeća (od vremena kada Idassa postaje Iaderom), odnosno da je Zadar bio gradom i prije negoli je postao rimski municipij, neka pođe na Forum! Ondje, na najvišoj koti Poluotoka, gdje su ostaci rimskoga Kapitolija, bilo je, najkasnije u V. stoljeću prije Krista, kultno mjesto zadarske zajednice Liburna (Jadasina). Zadar, dakle, nije trebalo osnivati kao rimsku koloniju. Bilo je dovoljno promaknuti liburnsko središte u rang kolonije. To je zacijelo učinio sâm car August (parens coloniae), vjerojatno prije 27. g. pr. Kr.
Kako bi gradu udarili rimski pečat, carski su mjernici potegnuli najmanje pet crta uzduž Poluotoka i osam poprijeko, a ondje gdje su se presijecale glavna uzdužna i glavna poprečna ulica odredili mjesto Foruma. Ta osnovna urbana struktura pravilnoga rastera još nije izmijenjena. Glavnom uzdužnom rimskom ulicom (dekuman) sada teče Kalelarga, a poprečnom (kardo) Ulica Šimuna Kožičića Benje.
Dijelom negiran, dijelom razoren, Forum još pokazuje ostatke svojih impresivnih dimenzija. Bio je središte cjelokupnoga javnog života, najveći na istočnoj obali Jadrana. Njegov središnji, otvoreni dio pružao je veličanstven izgled: s triju strana zatvoren dvoetažnim trijemom s kolonadama, otvarao se prema povišenom dijelu s veličanstvenim hramom, posvećenim Jupiteru, Junoni i Minervi. Najveća je živost pak vladala u pravokutnim „poslovnim prostorima“ (tabernae).
Tko voli tragati za detaljima prići će bliže zidu koji razdvaja povišenje Kapitolija od trga. Na pločniku će primijetiti plitko, usko i izduženo udubljenje. Na tom su mjestu stajala dva velika žrtvenika za ritualno prinošenje žrtava. Krv žrtvovanih životinja otjecala je u zemlju kroz to udubljenje u pločniku.
Na zapadnoj strani Kapitolija, pak, mogu se na ostacima ožbukanoga zida vidjeti tragovi fresaka na kojima su bile oslikane mitske scene. Ondje se slavio mistični kult božice Kibele, Velike majke.
Tko se popne na kat sv. Donata izbavit će jednu dušu iz Čistilišta
U olujnoj zadarskoj noći, kada se crkveni zvonici pri svakom novom bljesku munje ukazuju na drugome mjestu, neka je sjena hitro promaknula galerijom crkve sv. Donata. Zaustavila se u sjeveroistočnoj apsidi, pogledala oko sebe, prignula se, podignula poklopac na podu i nečujno nestala u tajanstvenome otvoru.
Crkva sv. Donata, 1930. (Foto: Biagio Cigliano)
Uvjerljivost cijele ove priče narušava nelogična pretpostavka da se može sići u pod galerije ispod koje je strop prizemlja! U tome i jest tajanstvenost sv. Donata. Trebalo je proći oko 1100 godina da bi se otkrilo kako između kalote sjeveroistočne apside u prizemlju i poda njezine inačice na katu postoji nepoznata i tajanstvena prostorija, visoka čak 2,5 m. Nazvana je skrivnicom.
No ona je tek metafora svega onoga što još uvijek skriva crkva koja je zadarski simbol i mit, spomenik s kojim se grad najčešće identificira. To je najmonumentalnija građevina u Dalmaciji ranog srednjeg vijeka. Podignuta je u glavnome gradu provincije iz koje se upravljalo cijelom istočnom obalom Jadrana. Legenda veli kako ju je u IX. stoljeću dao podići zadarski biskup Donat, a povijest bilježi da je bila posvećena Svetom Trojstvu.
Na isti je način i biskup Donat podjednako vezan uz mit i zbilju. U povijesti se spominje 805. kao diplomatski posrednik na dvoru franačkoga kralja Karla Velikog, a u legendi kao onaj koji je za uspješno okončanje toga posredovanja, od cara Nicefora u Konstantinopolu dobio relikvije sv. Anastazije, sirmijumske mučenice.
Među čudima koja su ga uzdigla na čast oltara ističe se ono kojim je spasio Zadar od razaranja. Bilo je to u XII. stoljeću kada je kralj Koloman opsjedao grad i kanio ga posve uništiti. Kralju se međutim u snu javio biskup Donat i odvratio ga od te opake nakane. Zauzvrat Koloman je dao izraditi ruku od zlata i dragulja, i u nju pohraniti dio Donatovih moći.
Čuda koja je činio nastavila su se događati i u njegovoj crkvi. Putujući 1495. u Svetu zemlju, Johann Meisenheimer posjetio je Zadar i posvjedočio da onaj tko se iz pobožnih pobuda popne stubama crkve sv. Donata do rotonde na katu, taj izbavi jednu dušu iz Čistilišta.
Zadarski Montecasino
Nazivan zadarskim Montecasinom ili hramom našega srednjovjekovlja i najvrjednijom riznicom umjetnosti i pisane dokumentacije, Samostan sv. Marije najstarija je redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska zajednica u svijetu. U studenom 2011. obilježio je 920 godina od posvete bazilike sv. Marije, 900 godina od preminuća Vekenege, prve nasljednice utemeljiteljice samostana, opatice Čike, i 20 godina od smrti opatice Benedikte Braun, obnoviteljice srušenog samostana.
U toj prigodi rečeno je, među ostalim, kako su u samostanu „bile riznice, knjižnice, misnice, brevijari, dok su okolo gorjeli požari i pustošile pohare: Mlečani, križari, Turci i moderni barbari(…) Našle su sestre vremena (…) da štite blago minulih vremena: srebro, zlato, slike, prastare note, zapise, pergamene, bez čega bismo bili tek bezvrijedne prošlosti sjene. Povijest koludrica sv. Marije, kao i mučenička kob Zadra, bila je teška i slavna“.
Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. darovao je „svojoj sestri“ Čiki, iz zadarske plemićke obitelji Madijevaca, malenu crkvu sv. Marije, koja je 1066. utemeljila samostan benediktinki, porušila staru i sagradila novu crkvu, posvećenu 1091. godine. Njezina kći i nasljednica Vekenega, uz pomoć kralja Ugarske, Dalmacije i Hrvatske Kolomana, dogradit će zvonik (1105. godine) i kapitularnu dvoranu (1111. godine). U znak zahvalnosti, kraljevo je ime uklesano na vijencu prvog kata zvonika.
Uzgred, nikada nije dovoljno jasno valorizirano što su ugled časnih sestara i njihova uloga u spašavanju nacionalnih kulturnih relikvija značili za restauraciju zadarskoga stvaralačkog potencijala neposredno nakon rata. „Stanje se u Zadru počelo kretati nabolje nakon što je Krleža 1951. godine u Zagrebu organizirao izložbu Zlato i srebro Zadra, u čije sam pripreme i postavljanje bio uključen“, posvjedočio je 2004. godine prof. Ivo Petricioli.
Više nije imao tko pokopati mrtve
Na fotografijama posljedica zračnih napada na Zadar 1943/44. dobro se vidi kako su od Samostana benediktinki i crkve sv. Marije ostali samo noseći zidovi i zvonik. Negdje pod hrpama tih ruševina ležale su neprocjenjivo vrijedne relikvije, među kojima i škrinja sv. Šimuna, kamo su ih prije bombardiranja skrile časne sestre. Tajnu nisu odale ni pod najvećim prijetnjama. A kako im je bilo svjedoči svojim osebujnim načinom pisanja dobri padre Ugo iz samostana sv. Frane:
„Pogođen je bio i Samostan sv. Marije. Bomba je pala u sakristiju, koja je bila uništena. I drugog je kvara bilo i po Samostanu. Sve ustravljene onda Koludrice su ostavile Samostan i preselile se nekoje u Zaton, nekoje u Nin. Jedna je bila teško bolesna te su je ostavile kod uboškog Doma. Sutradan iz uboškog Doma došli su u naš Samostan tražeći jednog svećenika za umiruću Koludricu. Poletio sam ja brzo noseći sobom Sveto Ulje. Netom sam bio svršio obred zadnjeg pomazanja, Koludrica je bila već mrtva! Njezino je mrtvo tijelo ostalo u tom Domu pet dana, jer u gradu nije bilo više ni liječnika, ni prevoznih sredstava, ni ljudi, koji bi pratili mrtve do grobišta“.
„Od ovih relikvija žive se ne rastajemo“
Časna majka Benedikte Braun(1895 - 1991) bila je upraviteljica Benediktinskog samostan sv. Marije u Zadru od 1945. do 1947, a od 1947. do 1972. opatica. Godine 1971. zabilježeno je njezino sjećanje na dramatiku spašavanja Zlata i srebra Zadra u Drugom svjetskom ratu:
- Počele smo prenositi najvrjednije stvari u kapitularnu dvoranu, gdje je izgledalo najsigurnije (...). Talijani su već počeli evakuirati vrednote iz grada i jednoga je dana na vrata samostana zakucao prefekt grada s vojnicima i nalogom da se cijeli samostan sa svim inventarom ima ukrcati na brod, koji je već bio u luci, i preseli u Italiju jer postoji opasnost da sve propadne u Zadru. Stale smo sve na vrata, a ispred nas časna majka Tereza Monzoni raširila je ruke i rekla: Ako sve propadne neka i mi propadnemo s ovim što stoljećima čuvamo ovdje. Od ovih relikvija žive se ne rastajemo, niti se s ovog mjesta mičemo. Mi smo koludrice u klauzuri.
- Dovodile smo dvojicu povjerljivih radnika noću da ne vide u koju prostoriju idu. Oni su kopali podzemlje zvonika, a mi smo cijelu noć iznosile zemlju (...). A onda smo najvrjednije što je moglo stati lijepo složile (...), a na vrh smo postavile škrinju sv. Šimuna i onda sve to zazidale. Sjećam se kako smo noću, pod okriljem mraka, prevozile tu svetu škrinju, da nas ne bi tko vidio, ali su kotači na kolicima tako nemilosrdno škripali da je pola grada izvirivalo na prozore da vidi što se to događa. Samo sat vremena poslije nego smo zazidale skrovište, počelo je bombardiranje.
- Svaki smo dan dolazile nadzirati razoreni samostan. I noću. Bilo je i straha. Same noću po razrušenom gradu. Po kiši i buri. Po škurom među ruševinama s upaljenom svjetiljkom (...). Nijemci su načuli da u ruševinama ima skrivenog blaga i često smo ih zaticale kako prekapaju po samostanu. Iako u strahu, morale smo protestirati. Tako smo iz dana u dan, iz noći u noć bdjele nad našom tajnom i svetinjom.
- Strah je bio vratiti se na ništa. Bez krova. Bez prozora. U gradu nije bilo živa čeljadeta. A valjalo je odmah izvaditi blago ispod ruševina. Sve smo na rukama, komad po komad, prenosile u Zmajevićevo sjemenište. Najteže mi je bilo kada poslije tako napornog rada nisam imala što dati sestrama za objed. Začudo sve je to onda izgledalo nekako lako i normalno. I bilo je čudo (A.Seferović, Nedjeljna Dalmacija, Split 18.VII.1971, 3).
Svaki svetac koji je držao do sebe pobrinuo se da neki njegov dio završi u Zadru
Dok se zapaljeni Zadar 1949. još dimio od ratnog pustošenja kao stara slupana karampana, doputovao je Miroslav Krleža kako bi se upoznao s pripremama za izložbu zadarskih crkvenih riznica u Zagrebu.
Ugledni pisac i Zadar potajno su se voljeli od davne 1917. godine, kada je Narodni list prorekao da je mladi Krleža „veliki talent i budući snažni naš pjesnik“. Zauzvrat, naslov Krležina nadahnutog eseja Zlato i srebro Zadra, s kojim je 1951. popraćena zadarska izložba, postao je i ostao popularni naziv za cjelokupno blago zadarske crkvene umjetnosti.
Trebalo je čekati do 1967. kako bi Samostan benediktinki i Zadarska nadbiskupija te ondašnja Skupština općine Zadar, JAZU i Izvršno vijeće Sabora potpisali ugovor o namjeni i gradnji razrušenog kompleksa Samostana sv. Marije. Godine 1969. osnovana je Stalna izložba crkvene umjetnosti, 1972. završena gradnja prema projektu prof. Mladena Kauzlarića, a 1976. konačno upriličeno svečano otvorenje. Projekt postava izradio je ak. slikar Edo Kovačević.
U muzejskoj polutami „pršti kao zlatna fontana“ zlato i srebro, biserje, drago kamenje, sedef, emajl, gorski kristali, svila i zlatovez, tajanstveno svjetlucaju križevi, kaleži, ciboriji, lađice za tamjan, svijećnjaci, kandila, ostenzoriji, biskupski i opatski štapovi, antipendiji i misno ruho, a ponajviše zavjetni darovi kao poprsja, biste, stopala, ruke, burse, škrinjice ili monstrance. Toliko ih je „kao da se svaki svetac koji je držao do sebe pobrinuo da poslije smrti barem neki njegov dio završi u Zadru“, našalio se Ante Perković.
Puno se toga trajno iščitava iz zadarskoga Zlata i srebra, kao na primjer da su „žene naše krvi zaviještale skupocjene moćnike za spas svoje duše i svojih muževa, a izbavile sebe od zaborava vjekova. Uz reljefne likove svetaca svjetlucaju u zlatu iskovana imena Božne i Kaće i Dobre s relikvijara XI. i XII. stoljeća“.
Ovdje se stoljećima rušilo, otimalo i pljačkalo
Forum nije samo siva zona na kojoj se zorno vidi kako je i koliko Zadar razoren, već je istodobno mjesto koje podsjeća kako je i koliko opljačkana njegova bogata kulturna i umjetnička baština. Na jednoj strani je crkva sv. Marije u kojoj su u ratu izgorjela korska sjedala iz 1495, slikano raspelo iz XIII. stoljeća i poliptih Petra Jordanića iz 1493. godine, a na drugoj strani sv. Donat iz kojega je „zbog mjera sigurnosti“ u Italiju sklonjena zbirka antičkog stakla koja više nikada nije vraćena.
Zna se kako je opat Luigi Celloti jeftino otkupljivao rukopise i vrijedne tiskovine što su ih francuski vojnici opljačkali u Dalmaciji, a onda preprodavao na velikoj dražbi u Londonu 1825. No često su zadarski samostani i crkve bili sami primorani otuđiti vrednote. Tako su se benediktinke sv. Marije potkraj XVIII. stoljeća odrekle dragocjenih kodeksa s konca XI. stoljeća i srednjovjekovnog godovnjaka, koji se sada nalaze u Oxfordu i Budimpešti.
U Oxfordu je i srednjovjekovni astronomski kalendar iz samostana sv. Krševana, a Epistolar i Evanđelistar s renesansnim minijaturama, također iz sv. Krševana, prodao je 1830. godine Zadranin G. de Ponte Nacionalnoj biblioteci u Beču, dok je Misal zajedno sa samostanskim Kartularom misteriozno nestao 1921. godine! Iz Državnog je arhiva također nestao (ako srećom nije zagubljen) atlas što ga je 1571/72. objavio glasoviti mletački kartograf Giovanni Francesco Camozio.
Najvrjednija su pak tri zlatarska rada iz srednjeg vijeka: relikvijar sv. Krševana s natpisom kralja Kolomana na koji su gradski rektori prisezali na vjernost ugarskom kralju i kraljici te dvije srebrne reljefne ikone s relikvijama. Sve je prodano 1780. kako bi se namaknuo novac za gradnju novoga krova katedrale sv. Stošije.
U rujnu 1974. opljačkan je samostan sv. Frane. Lopovi su provalili u samostan, izrezali iz kodeksa 27 dragocjenih minijatura iz XV. stoljeća i zajedno s njima odnijeli gotički kalež i ophodno raspelo iz XIV. stoljeća.
Svjetlo nade bljesnulo je 2008. godine kada se na londonskom tržištu umjetnina pojavila informacija da su u jednoj zbirci biblijskih tekstova u Tel Avivu izložene i iluminirane stranice iz Zadra. Bile su to nažalost samo indicije.