Kopno

Regulacijski plan, sastavljen oko 1906, predviđao je otvaranje vrata u bedemu između Citadele (bivši Dom hrvatske mladeži) i Velike vojarne (Znanstvena knjižnica i Državni arhiv), kako bi se mostom preko ulaza u Fošu promet povezao s današnjom Ulicom kralja Dmitra Zvonimira! Pojašnjeno je da bi „u tom slučaju najugodnija rivijera koja ide do Kolovara, a sada je toliko odvojena od grada, postala, naprotiv, nastavak Nove obale, na kojoj bi zgrade, koje bi se podizale, bile u suglasnosti s onima na Novoj obali“.  

Još prije toga novine su pisale da bi vojarnu u Perivoju Blažeković (Nazor) trebalo preurediti u luksuzni hotel, iz kojeg bi se do plaže, s koje se pruža čaroban pogled na Zadarski kanal, spuštalo željeznim mostom. Uzgred, prolaznici rijetko primijete kako na bedemu, otprilike ispod sredine vojarne (sada gimnazije), od davnine stoji nevelik kameni lik sv. Stošije.

 

Na prostoru potencijalne plaže bila je 1885. podignuta klaonica koja je sve do 1930. služila kao zarazna bolnica! Uz nju je 1894. sagrađena „stacija za proizvodnju munjine“. Šest godina kasnije, malo dalje na istok podignuta je i stambena kuća prema projektu Zadranina Lodovika Wolffa 1831 – 1904). I danas je poznata kao kuća Wolff (ulaz br. 14).

 

Od cijeloga niza palača koje su trebale slijediti izgled Nove rive, tek je iza 1935/36. izgrađena moderna stambena zgrada. Projektirao je Govanni Drioli. Danas je poznata kao Žuta kuća (ulazi br. 10 i 12). Uz to, oko 1938/39. ponovno se razmišljalo o otvaranju vrata u bedemu pokraj Citadele i o mostu preko ulaza u Fošu. 

 

Priča o zadarskom tramvaju i jest i nije točna. Početkom XX. stoljeća zamišljalo se kako bi Poluotok valjalo povezati tramvajskom prugom s Voštarnicom i Arbanasima. Puno kasnije moglo se čuti da je u Zadru doista vozio tramvaj do Bolnice, ali s konjskom zapregom. Bila je to, međutim, obična kočija za 12 putnika, koju su građani u šali zvali omnibusom ili tramvajem. Ondašnji prijevoznički poduzetnik Mate Meštrović  organizirao je prijevoz od Pošte na Novoj Rivi do Arbanasa i Groblja.

No ideja o pravom tramvaju ponovno je aktualizirana 1923. godine, kao poticaj integraciji prigradskih naselja u urbanu cjelinu. Predložena je gradnja tramvajske pruge od Arbanasa preko Jazina do Poluotoka, a onda mostom na Voštarnicu i dalje do Brodarice i Puntamike. Trebala je biti duga ukupno pet kilometara. Od svega toga izgrađen je samo most koji je omogućio iskorak grada na Voštarnicu.

 

Ravnice (Spianata), čist prostor ispred istočne strane utvrde Forte služio je od početka XIX. stoljeća kao vojno vježbalište. Još je u svibnju 1912. bilo toliko prostrano da je na nj mogao sletjeti zrakoplov kojim je upravljao mladi Tršćanin Gianni Widmer 1892 - 1971).

U gradu je zavladalo veliko uzbuđenje: „Brojni kodak-aparati bili su u nedjelju u podne usmjereni na snimanje Gannija Widmera, uzletišta, gledališta, pojedinih skupina promatrača, zrakoplova itd. Hunger je snimio lijepu fotografiju pilota s njegovim mehaničarom, i drugu, pilota sa svim članovima vrlo vrijednoga povjerenstva“.

 

Prvu zgradu na širem području podignula je 1894. Elene Relja i njome odredila važno gradsko raskrižje koje još urbanistički funkcionira i nosi njezino ime. Na tome mjestu kasnije će se sastati cesta što iz grada vodi uz uvalu Jazine s onom koja vodi od Kopnenih vrata, a odatle se razdvajati prema Benkovcu i prema Ninu. Zapravo su samo potvrđeni povijesni komunikacijski smjerovi.

 

Prva zgrada na rubu Ravnica pak bila je kuća Golles iz 1898. godine. Još dominira uglom ulicâ Marka Marulića i Nikole Šubića Zrinskog, odnosno rotorom na njihovu spoju. Odmah iza nje, u Ulici kralja Stjepana Držislava podignute su 1901. i 1902. zgrade Perlini (u većoj, na br. 10, bio je đački dom), a 1903. zgrada Paparella (br. 9).

 

Druga kuća Perlini izgrađena je 1906. u današnjoj Zrinsko-Frankopanskoj ulici, 12. Oni koji duže pamte zovu je Stara pošta. I Elena Relja dala je 1908. sagraditi još jednu kuću na drugom kraju ulice, pokraj sadašnje benzinske crpke (Marulićeva, 1). Iz te godine potječe i zgrada Medicinske škole u Ulici Bože Peričića, 4.

 

U travnju 1914. zabilježen je u uvali Jazine događaj sličan onome iz 1912. na Ravnicama: „U četvrtak ujutro sa zapada i juga prošli su Zadarskim kanalom na visini od 400 metara, jedan u osam, a drugi u devet sati, hidroavioni c. i k. Ratne mornarice br. 16 i br. 17. Jučer u 16,15, nakon što su letjeli sve do Tivta, dva su se hidroaviona vratila u Zadar i sletjela izvan luke; potom su prošli cijelom lukom i pristali u uvali Jazine. Gotovo svo građanstvo promatralo je prekrasan let, izveden brzinom od 90 km na sat, a veliko mnoštvo prisustvovalo je operaciji pristajanja, okupljajući se nakon toga s velikim zanimanjem oko hidroaviona. Policija je privela dva fotoamatera, oduzela im negative, a onda ih pustila. Ostalim fotoamaterima zabranjeno je snimati.“

Nekoć je uvala Jazine dopirala sve do današnjeg raskrižja Relja, ali je od 1836. do 1846. zatrpan najplići dio. Godine 1908. situacija bila takva da se ispred kućâ Gonano (Svačićeva, 8 i 9), sagrađenih 1908. godine, još uvijek nalazio gat. U dnu uvale, neposredno na obali bilo je postrojenje za proizvodnju leda što ga je iste godine podignuo poduzetnik Denaro. Nakon Drugog svjetskog rata obje zgrade i ledana našli su se daleko od obale, na sadašnjem Trgu kneza Višeslava.

Jazine, prije 1976. (Foto: Vicko Zaninović)

 

Ravnice su stoljećima bile i ostale kultni prostor zadarskoga sporta. Ondje je nastala zadarska atletika, nogomet, košarka, tenis, moderna gimnastika, odbojka. To je mjesto međutim značajno i za povijest hrvatskog sporta. Pouzdano se zna kako su na Ravnicama 1385. održana prva natjecanja u streličarstvu, a 1571. u streljaštvu. Kako bilježi Carlo Gozzi, na Ravnicama se već između 1741. i 1743. igrao nogomet. Dakle, samo 50 godina nakon Engleza. Sve to nije zaboravljeno u studiji budućnosti toga prostora, gdje je, uz ostalo, predviđena gradnja Košarkaškog muzeja.

Talijanska je vlast pak usred rata, 1942. na tom mjestu planirala organizirati sveučilišno središte! Ondje je već bila podignuta zgrada ONB (Opera Nazionale Balilla), kasnije GIL (Gioventù Italiana del Littorio), s dvoranom pod nazivom Teatro della GIL. Građena je između 1933. i 1936. prema projektu Francesca Mansutija i Gina Miozza. Dijelom je stradala u bomabardiranju grada, a u preostalom je dijelu nakon rata improviziran prostor za Kazalište lutaka.

 

U planovima je također ostala gradnja sportske dvorane sa zatvorenim i otvorenim bazenima. Začudo, bazen je sagrađen, ali tek 1954, i ne na kopnu već u moru, na južnoj strani Ravnica. Tri godine kasnije dobio je i toranj za skokove s visine od 10 metara, koji je za generacije postao „opće mjesto odrastanja“. Tako se su na sjevernoj strani Ravnica stvarale košarkaške, a na južnoj strani plivačke i skakačke zadarske legende. U sredini je ostalo mjesto za atletiku i nogomet.

 

Na mjestu zgrade u kojoj je od  1923. bila Tvornica cigareta, prvo je 1576. sagrađen lazaret za turske trgovce, a uza nj 1782. novi i prostraniji koji je 1866. adaptiran za Ilirski preparandij-konvikt u Arbanasima. Današnji izgled nastao je na razmeđu stoljeća. Ondje su, među ostalima, školovani Dinko Šimunović (1893 – 1933) i Vlaho Paljetak (1893 – 1944), a ravnateljem je od 1866. do 1887. bio pjesnik i pedagog don Stjepan Buzolić (1830 – 1894).

U susjednoj Ulici Dinka Šimunovića otkrivena je rimska nekropola, a pokraj nje crkve sv. Marka i sv. Krševana s oznakama de fontana, što upućuje na vrulju uz morsku obalu. Crkve se spominju u spisima iz 1345. i 1346. godine, dok zadarska legenda o našašću sv. Krševana navodi kako je njegovo tijelo pronađeno kada je na starom groblju progovorio iz sarkofaga.

 

Na isti način zbilju s legendom miješa i Petar Zoranić koji u Planinama (1536) tumači kako je nastalo susjedno vrelo i zašto se zove Fontana. Veli da je bog Neptun dao vili Žarki za dar Zadar, a njezinu kćer Stanu pretvorio u vrelo. Fons Stane, zaključuje, znači vrulja Stane, koju ljudi ne svojim jezikom zovu Fontana.

 

Godine 1546. zdenac je obzidan i natkrit kupolom. Popravljan je 1775, a 1789. bio je posve neupotrebljiv. Ponovno je osposobljen godinu dana kasnije, kada je sazidan i gat.

 

Godine 1880. Miho Klaić počeo je u Dalmatinskome saboru lobirati za podizanje zajma kojim bi se sagradila moderna zadarska bolnica. Tri godine kasnije otkupljeno je zemljište u Arbanasima i napravljen ogradni zid, 1885. počela je gradnja, a 1886. završeni su paviljoni koji i danas čine osnovu Opće bolnice.

To ne bi trebalo čuditi ako se zna da je projekt radio arhitekta Kuno Waidmann (1845 – 1921). Poznati su njegovi projekti bolnicâ u Zagrebu, Šibeniku i Dubrovniku te zgrade Gavella na sjevernoj strani Trga Bana Jelačića i sadašnje zgrade Leksikografskog zavoda u Zagrebu.

 

Izvješćujući sa svečanoga otvorenja nove bolnice, 27. lipnja 1887, Narodni list piše: „Promaha, dvorana za bolesnike, postelje, sprave za pranje, za kuhanje, za vodu, ujednu riječ sve je uređeno po najnovijim zahtjevima znanosti. Sve pjeva“.

 

Sam dr. Klaić, pak, na sjednici Dalmatinskog sabora 19. lipnja 1888. izjavio je: „Bez hvastanja može se tvrditi da je zavod u svojoj cjelini veličanstven, a u potankostima savršen, tako da odgovara najstrožim zahtjevima znanosti i služi upravo zemlji na ures i diku“.

 

Godine 1929. i 1930, pod nadzorom zadarskog arhitekta Vincenza Milicha sagrađeni su paviljoni za dezinsekciju, infektivne bolesti i izolaciju. Deset godina kasnije projektiran je epidemiološki laboratorij.

 

Dok su stambene zgrade u doba Austrije na području Jazina građene odvojeno jedna od druge, dotle su se u doba Italije gradili cijeli urbani sklopovi. Prva takva skupina zgrada sa stanovima za državne službenike podignuta je 1934. u današnjoj Zrinsko-Frankopanskoj ulici (preko puta Pošte). Sjeverna strana bloka, u Svačićevoj ulici, dovršena je 1940, a 1943. dograđen je još jedan kat na uglu Polačišća i Svačićeve.

Četvrt socijalnih (narodnih) stanova, nazvanu Quartiere Costanzo Ciano, a u javnosti poznatih kao Case Popolare, počeo je 1938. graditi IFACP (Istituto Fascista Autonomo per le Case Popolari) na uglu što ga sada tvore Zrinsko-Frankopanska i Kvaternikova ulica. Iduće godine bile su gotove prve tri zgrade: zaglavna i dvije krilne. U neposrednoj blizini, na istočnoj strani Kvaternikove ulice sagrađen je još jedan blok. Na oba bloka radovi su potrajali sve do kapitulacije Italije, 1943. godine.

 

Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, posve odvojeno, na neurbaniziranom prostoru izniknuo je sklop zgrada nazvan Case minime. Izgradnjom Ulice Ante Starčevića (tzv. Bulevara) i izravnim povezivanjem ulicâ Vlatka Mačeka i dr. Franje Tuđmana, dio bivše Benkovačke ceste pretvoren je u prolaz s nazivom Novigradska ulica, u kojem su ostale stiješnjene Case minime.

 

Sve do druge polovice prošloga stoljeća prostor istočno od Poluotoka nije bio osobito urbaniziran. Nakon izgradnje Jadranske turističke ceste (1959), željezničke pruge (1967), Bulevara (1971) i Autobusnog kolodvora (1986) postao je neprepoznatljiv. Prije kojih četrdesetak godina Benkovačka je cesta počinjala na raskrižju Relja i vodila ravno pokraj Gospe od sedam žalosti i Groblja na istok. Tada je nemilosrdno presječena na dva mjesta, bez obzira što je to bio stari antički put, uz koji se još vide ostaci vodovoda iz Vrane.

Na toj cesti, čak pet kilometara dalje od grada, uz lijevu obalu potoka Ričine gradska je uprava 1820. odredila mjesto za ukop pokojnika, koje se više nije smjelo ukapati po crkvama. Zanimljivo kako se izvorni naziv toga potoka čuva još samo u literaturi i na planovima grada, dok je oblik Ričine, bez ikakva opravdana razloga posve prevladao u govoru.

 

Dakle, Ričina (a ne Ričine) znala je prije regulacije biti toliko bogata vodom da su na njoj radile vodenice. Jedna se spominje čak 1384. godine. Potok je reguliran i solidno premošten 1854. Novi mosti sagrađen je 1902, a proširen u ovom stoljeću.

 

Današnji izgled groblje je dobilo 1866. godine, kada je podignuta kapela i uz nju arkade, među kojima se ističe ona obitelji Borelli što ju je 1888. izradio Ivan Rendić (1849 – 1932). Ispred groblja, od 1932. do 1936. godine dodano je prvo veliko proširenje s portalom, paviljonima i mrtvačnicom, tako da se sada prvo ulazi u noviji dio, a potom u stari.

 

Povjerenstvo za izradu prvoga urbanističkog plana nazvalo je 1906. godine Voštarnicu i Brodaricu Novim Zadrom. Za razliku od Jazina, gdje se kanilo razvijati proizvodne pogone, sjeverozapadni dio grada bio je predviđen za turizam, rekreaciju i obiteljsku stambenu izgradnju. Koliko su god to još uvijek bila udaljena i pusta prigradska područja, ipak su na Voštarnici i Brodarici, čak i u Uvali maestrala već potkraj XIX. stoljeća počele nicati obiteljske zgrade i vile neostilskih karakteristika.

Visoka trokatnica poduzetnika Godniga, podignuta je 1906. na mjestu gdje se spajaju sadašnja Obala kneza Branimira i Ulica Ivana Mažuranića. Jednom je stranom okrenuta na jugozapad (kućni ulaz br. 27), a drugom na sjever, tako da je dijelom zaklanjala proizvodne pogone koji su se ondje počeli graditi. Do danas je ostala vidna točka i gabaritna mjera toga dijela Voštarnice. Istočno od nje nalazi se bivša vila Filomena (br. 17) koju je 1900. godine sagradio Stjepan Dobrović na postojećem prizemnom dijelu. Oštećena je u ratu, ali je 1983. obnovljena kao crkva Srca Isusova i sjedište istoimene župe.

 

Još istočnije, uvučena od niza ostalih kuća, stoji zgrada Perlini iz 1906. godine (br. 15). Dograđena je 1912. Dalje na istok bila je kuća Meštrović. Porušena je u bombardiranju. Na njezinu mjestu nespretno je i nesretno 1961. podignuta višekatnica, nazvana neboderom. Spojena je s kućom Filippi iz 1903. godine (Katalinića Jeretova, 1), koja je time posve izgubila svoje značenje. Niz završava kućom Čorak, podignutom 1904. godine (br. 12). Posjed oko kuće pružao se skroz preko sadašnje Radićeve ulice.

 

 

Nakon što je sagrađen most, otvorena Nova vrata u bedemu i formirana sadašnja Barakovićeva ulica, preostalo je još 1935. godine trasirati ulicu koja sada nosi ime Stjepana Radića, pa da se Voštarnici, a s njom i Brodarici omogući početak izravne integracije u urbanu cjelinu. No vojska je, nažalost, bila brža. Još je Austrija 1827/28. sagradila tzv. Fortine (kasnije Vojni perivoj). Ostaci utvrde još se vide pokraj Dječjeg vrtića, u Veslačkoj ulici, br. 1. Italija je, također, istodobno s probojem nove ulice ogradila dvije velike površine za vojarne i zgrade vojne namjene, što će dugoročno definirati karakter tog područja.

Prvu je smjestila na sjeverozapadnoj strani nove ulice, a drugu uzduž zapadne strane Puta Stanova, sa uglovnom zgradom na spoju Tuđmanove ulice i Puta Stanova. Prije toga, od sredine dvadesetih do početka tridesetih godina građen je kompleks gradske klaonice na susjednom uglu što ga tvore ulice Franje Tuđmana i 31. listopada 1944. Kao da je i to bilo malo, pa se tada u bivšim Fortinima smjestila tvornica ribarskih mreža SAPRI (Società Anonima Pesche Reti Italiana), koja će u Jugoslaviji prerasti u Tekstilnu industriju Zadar. Od svega je ostala još samo višestruko dograđivana bivša upravna zgrada (Branimirova, br. 6)  

 

Tek tada na red dolaze stambene zgrade. Prva je sagrađena 1936. godine među spojevima Radićeve i Velebitske ulice s Tuđmanovom (Radićeva, 16). Bila je namijenjena radnicima tvornice Luxardo. Iduće godine pokraj nje podignuta je i druga (kućni br. 20), kako bi treća, 1938, konačno okrenula fasadu na novu ulicu (kućni br. 18). Tada je sagrađena i uglovnica na spoju Tuđmanove i Radićeve ulice (kućni br. 22).

 

Prva moderna zgrada na obali, pak, podignuta je 1937. godine (Branimirova, br. 8). To je impozantnu četverokatnicu reprezentativnog karaktera na uglu Branimirove obale i Velebitske ulice. Dao ju je sagraditi poduzetnik Antonio Zerauschek.

 

Pogled iz uvale Vrulje, 1890. (Foto: Alois Beer)    

 

 

Drugu uglovnicu, na spoju Radićeve ulice i Branimirove obale grade braća Tolja 1939. godine (Branimirova, br. 10). Na prvi pogled ne vidi se kako duža fasada te zgrade (koja je iza rata skraćena) nije okrenuta na jug već nazapad, prema Radićevoj ulici, u kojoj se broj katova smanjuje u skladu s usponom ulice. Danas neobično izgleda i položaj tzv. kuće Radulić na uglu Radićeve i Jeretove ulice. Njezina duža fasada pak nije okrenuta na Radićevu (ulaz br. 5) nego na Jeretovu ulicu (ulaz br. 11). Podignuta je 1940. godine.

 

Nije teško zaključiti kako naziv Voštarnice potječe od pogonâ za preradu voska i proizvodnju voštanica, koji se na tom području spominju još 1714. godine. Među najuspješnijim prerađivačima isticala se obitelj Salghetti, a kasnije s njom zajedno i obitelj Petricioli.

No u drugoj polovici XIX. stoljeća na Voštarnici se pojavio i tvornički dimnjak. Podignuo ga je na zapadnom rtu poduzetnik Giuseppe Perlini za pogon parnog mlina. Istina, takav je mlin još 1863. pustio u pogon Ivan Marčetić, ali ovaj na Voštarnici prerast će u svojevrstan industrijski pogon.

 

Mlin je od Prelinija otkupio 1882. Eugen Godnig, poduzetnik iz Trsta. Četiri godine kasnije udružio se sa Šimom Salghettijem, proširio asortiman i modernizirao proizvodnju. Istodobno je preselio tvornicu stakla koja je na Poluotoku radila od 1869, a 1890. dodao  muljaču za seljačko sukno i mlin za mljevenje buhačeva cvijeta.

 

Dakle, na prostoru omeđenom, s jedne strane, Branimirovom obalom, a s tri strane Alfirevićevom, Brkanovićevom i Mažuranovićevom ulicom, dva su parna kotla pokretala osam mlinova za razne vrste brašna, tvornicu stakla, suknaru i pogon za proizvodnju insekticida. 

 

Sa zapadne strane Godnigove pogone zaklonila je 1905. kuća Dobrović (Mažuranićeva, 4). Još se vide njezini bogati secesijski uresi. Slične, ali skromnije dvije zgrade Crivelli smjestile su se uz samu obalu na sjeveroistočnom kraju uvale Vrulje. Obje su građene 1910. godine. Južnija kuća ima lođu sa zidnom slikarijom sv. Jurja, koju je izradio Zadranin Niccoló Segota (1911 – 1984) prije Drugog svjetskog rata. Samo malo zapadnije, u dnu uvale bila je još i vila Brčić. Građena je 1908, modernizirana 1938, uništena u bombardiranju 1943.

 

Na uzvišenju s istočne strane uvale, gdje se križaju Strossmayerova i Mažuranićeva ulica, dominira zgrada strogoga i službenog izgleda, u kojoj je smješten Ured državne uprave u Zadarskoj županiji. Sagrađena je 1910. godine kao bolnica sv. Mate, zapravo prihvatilište za nezbrinute i nemoćne starice.  Za njezinu gradnju Zadranin Mate Pavac darovao je 300 tisuća forinta.

 

Samo pedesetak godina ranije sve je to bila tako daleka periferija da je gradska uprava odlučila ondje urediti izletište! Nacrt za uređenje uvale Vrulje naručen je 1862. u Trstu.

 

Svatko u Zadru zna gdje je uvala Vrulje, puno ih zna da se neko vrijeme zvala Valdibora (Valle di Bora), ali ih je malo koji znaju da je njezino najstarije ime uvala sv. Jakova. Nastalo je prema istoimenoj crkvi što je od davnine stajala na rtu zapadne obale, svjedočeći kako se s toga mjesta kretalo na dug put, za što se trebalo zavjetovati svecu koji štiti putnike. Ime crkve spominje se još u XIII. stoljeću, ali nije isključeno da je bila sagrađena čak 1194. godine.

Na položajnim nacrtima grada iz XVI. stoljeća pokraj crkve sv. Jakova pojavljuje se oznaka za veliki gat koji potvrđuje značenje te obale za zadarski lučki promet. U XVII. i XVIII. stoljeću, pak, to mjesto postaje poznato kao krcalište stoke koja je iz Bosne i Like transportirana u Veneciju.

 

Na obali je sagrađen prostran eliptični tor, a od 1729. postojao je poseban gat točno na mjestu sadašnje upravne zgrade Marine. Zna se kako se ondje, primjerice, u prvoj polovici XVII. stoljeća godišnje krcalo i do 30 tisuća grla stoke i konja u najrazličitije galijune i manzere, tako da je lokalitet odavno poznat kao brodarica ili barkanj sv. Jakova.

 

Kasnije, kada je opao promet stoke gat je služilo za ukrcaj drugih tereta na jedrenjake, sve dok Trogiranin Jakov Katalinić nije 1887. na tom mjestu otvorio brodogradilište. Mijenjajući vlasnike, kapacitet i tehnologiju, brodograđevni se posao ondje zadržao gotovo sto godina, kada ga je, 1983, zamijenila sadašnja Marina.

 

Veliki promet stoke u uvali Vrulje u XVII. stoljeću nije se mogao odvijati bez stalne veze s vlastima na Poluotoku. Spisi mletačkih providura u zadarskom Državnom arhivu obiluju aktima što reguliraju tu vezu, posebno u doba povećane opasnosti od zaraznih bolesti. Tako se zna da je neki Bastian Logo, prijevoznik između dviju obala, postavljen 1630. za nadzornika prometa.

Danas je pak zanimljiva informacija kako je luka 1676. bila toliko zakrčena galijama s Istoka da Siomeone Rado nije mogao „zarađivati prijevozom“. U pitanju je zacijelo jedan od preteča sadašnjih barkarijola koji prevoze stanovnike između lukobrana i Stare obale.      

 

Od 1856. prijevoz je obavljao legendarni vaporetto. U početku su to bile dvije gajete koje su pristajale na stari drveni mul na Brodarici, a od 1894. vezu je održavala brodica šibenske tvrtke Negri. Mogla je prevesti do 50 putnika. Kako je promet brzo rastao, uz sezonsku liniju za Puntamiku, koju je od 1896. držao brodić Ida, u luci su uvedena još dva manja plovila - Barcagno i Ceraria. Điravala su od vrata sv. Krševana do Voštarnice (gdje je sada benzinska crpka), Brodarice i nazad.

 

Promet je, dakako, nastavljen i nakon propasti Austrije, ali je vlasnik Devetak brzo bankrotirao. Godine 1924. formirano je novo društvo Navigazione a Vapore Zara – Barcagno, u vlasništvu A. Lovrića i C. Kadije. Brodić Filippo Corridoni putnici su zvali el sopresso (šumpreš, glačalo), zbog njegova izgleda. Barkarijoli su pak imali svoju udrugu koja je 1929. brojila 30 članova.

 

Kraj je bio tragičan. Brodicu s oko trideset putnika izravno je pogodila bomba u zračnom napadu saveznika na grad. Bilo je 11 sati u sunčanu nedjelju, 28. studenog 1943. godine.

 

Vrlo rano, 1880. godine na uzvišenju sjeverno od uvale Vrulje sagrađena je vila Catarina (Meštrovićeva, 4). Pregrađivana je i dograđivana, ali još vijek prepoznatljiva. Dublje u Meštrovićevoj ulici nalazi se kuća Cepernić iz 1909. i vila Pirih iz 1914. (br. 31). 

S vilom Catarinom natječe se u visini vidikovac vile Ide koju je 1899. podignuo tvorničar likera Romano Vlahov na zapadnoj obali uvale (Meštrovićeva, 7). Prema podacima iz literature vidikovac je dograđen 1907, ali se ta dogradnja jasno vidi na razglednicama iz 1901. i 1903. godine.

 

Uz sjevernu stranu vile, dograđenu 1914. godine, prolazio je put za Diklo, tako da je vila stajala na uglu. Drugi ugao tog raskrižja popunila je 1906. godine najamna zgrada Perlini (br. 9). Lako se prepoznaje po balkonima na zasječenom južnom kutu koji izgleda nelogično jer kuća više nije uglu. Put za Diklo premješten je sjevernije, s druge strane kuće, i preimenovana u Ulicu Miroslava Krleže.

 

Najstarija moderna zgrada na Brodarici zacijelo je kuća Gilardi. Podignuta je 1877. na rtu gdje se spajaju Meštrovića ulica i Trpimirova obala. Nju i vilu Andrović, građenu iste godine i skrivenu zapadno u zelenilu, Zadrani su dugo nazivali siroticama.

 

Taj će rt od 16. listopada 1926. postati poznat kao zadarska zračna luka za hidroavione. Prva poštanska i putnička linija povezivala je Trst i Zadar preko Brijuna i Lošinja. Zrakoplovi su imali dva sjedišta za letače i četiri za putnike. Letjeli su brzinom od 180 km na sat! Iz Zadra u Trst stizalo se za dva sata (brodom 12 sati). Od 1928. uspostavljena je linija Trst – Zadar - Ancona s 12 mjesta u zrakoplovu, a od 1930. godine Trst - Rijeka - Zadar.   

 

Zadnji hidroavion odletio je za Anconu 10. rujna 1943, u 15,30 sati, malo prije ulaska njemačkih okupacijskih trupa u Zadar.

Bivšu zgradu tvornice Maraska (Trpimirova, 7) dao je 1911, podignuti Michelangelo Luxardo (1857 – 1934), kao reprezentativnu trokatnu obiteljsku i poslovnu palaču s cijelim kompleksom proizvodnih pogona. Prema nekim informacijama projekt je izradio „čuveni austrijski arhitekt Friedler, dok je u zadarskom Državnom arhivu sačuvan nacrt Ludovika Pividorija. U svakom slučaju to je još uvijek prepoznatljiva građevina na ulazu u zadarsku luku. Njezin položaj i veličina, duga je 60 metara, igraju važnu urbanu ulogu u oblikovanju toga dijela obalnog pojasa. Podsjeća na Driolijevu palaču.

Girolamo Luxardo (1784 – 1865) bio je prvi veliki konkurent Drioliju. U Zadar je došao iz Genove 1817, kao vicekonzul Kraljevine Sardinije i dviju Sicilija. Brzo je uočio komercijalni potencijal zadarskoga maraskina i posvetio se usavršavanju njegove proizvodnje. Prve pogone otvorio je 1821. godine na Poluotoku, u Calle del Sale (Pod bedemom), gdje su se već 1833. proizvodile najveće količine likera u Zadru.

 

Usred Prvoga svjetskog rata, 15. svibnja 1915, proizvodnja je preseljena u novu tvornicu, koja je pretrpjela teška oštećenja u bombardiranju grada 30. prosinca 1943. godine. Gorjela je tri dana. Nakon rata je konfiscirana, a preživjeli članovi obitelji Luxardo obnovili su proizvodnju u Torregli, pokraj Padove.

 

Najljepša među vilama na Brodarici svakako je ona u kojoj je smješten Zavod HAZU (Trpimirova obala, 8). Dao ju je, 1911, podignuti Giovanni Battista Tamino, najvjerojatnije prema nacrtima inž. Bartolomea Tamina, koji je projektirao i jednu od neizvedenih inačica dogradnje zvonika sv. Stošije. Zapadno od nje nalazi se vila Žižka iz 1911, a još zapadnije vila Cristo, podignuta između 1907. i 1911. Stoji točno na raskrižju Trpimirove obale i Ulice Vjekoslava Maštrovića.

Malena, ali vrlo skladna i lijepa ladanjska kuća Tripalo (br. 13) sagrađena je 1908, a prostrana i visoka vila Meichsner (br. 16) godinu dana prije. Vila Elegija Smirića iz 1905. godine ima na jednom stupu vrtnih vrata kamenu skulpturu glave napuhanih obraza, a na drugom stupu isklesan broj 20, što je kombinacija igre talijanske riječi (venti) i simbola dvadeset zadarskih bura.

 

Reprezentativnu stambenu trokatnicu u Uvali maestrala (br. 20) podignuo je 1912. godine Roberto Vlahov, jedan od trojice najvećih zadarskih proizvođača likera. Prvu vilu u toj uvali (br. 26), pak, sagradio je 1901. godine konzervator i slikar Ivan Smirić (1842 – 1929). Poznata je po golemom kipu sfinge,  engleskom perivoju i eksedri.

 

Zgrada s kućnim brojem 28, u kojoj je sada hotel Vila Hrešć ne može se više prepoznati kao bivša vila Battara, podignuta 1907. godine prema nacrtu inž. Ludovika Pividorija. Slično je i s kućama zapadnije od nje. Među njima se prepoznaje još samo vila Bugatto (br. 30) iz 1902, koja je možda čak i starija desetak godina.

 

Obitelj Vlahov bila je također jedna od najistaknutijih zadarskih proizvođača alkoholnih pića. Od njih se međutim razlikuju time što uspjeh nije temeljila na proizvodnji maraskina već aperitiva.

Priču je započeo Romano Vlahov, siromašni dječak iz Šepurina na otoku Prviću. Radio je u Šibeniku kao pomoćnik u trgovca Makalea, štedio svaki novčić i 1861. otvorio vlastitu trgovinu, a uskoro i jednu od prvih šibenskih destilerija. Problemi su nastali kada se navodno razbolio od neke groznice koju nije mogao izliječiti sve dok mu pater Smoljan iz Splita nije preporučio svoj eliksir od trava. Vlahov je piće doradio, počeo sâm proizvoditi i testirati na bolesnicima.

 

Šibenski su ga ljekarnici optužili za obmanu bolesnika, vlasti su ispitale cijeli slučaj i 1869. dopustile proizvodnju napitka. Okretni je Romano, dakako, sve vješto iskoristio u promidžbene svrhe. Za manje od 20 godina postigao je nevjerojatan poslovni uspjeh. Njegov Vlahov - Okrepljujući želučani eliksir prodavao se i u ljekarnama i u trgovinama. Godine 1886. utemeljio je tvornicu u Zadru. Ondje je umro 1895. godine, a posao su uspješno nastavili potomci.  

 

Toplice, kupališta i lječilišta postali su u opuštenome ozračju fin de sieclea osobito popularna okupljališta mondenoga građanskog staleža. Kao jeftina kopija njihova sjaja, prva javna kupališta u Zadru pojavila su se na Brodarici.

U moru, istočno od lukobrana, ispred kuće Andrović (Obala kneza Trpimira, 4) i sadašnje poslovne zgrade Tankerkomerca, bilo je staro, tzv. Vojno kupalište (Bagno militare). Zapravo su bila dva kupališta, veće i manje, na drvenim platformama sa svlačionicama, sunčalištima i kavanama. Ondje je također, 1894, Šime Kadija sagradio drveni gat s paviljonom za svratište zvučna naziva Zlatni lav (Leone d’oro). Sve se to dobro vidi na razglednicama s kraja XIX. stoljeća, ali ne i na onima s početka XX. stoljeća. Maknuto je zbog povećanoga prometa u luci.

 

Puno atraktivnija, osobito za mladež, bila su gradska kupališta, zapadno od lukobrana. Nisu služila samo kao kupališta već još više kao dokoličarska okupljališta mladeži, mjesta zabave i razonode, a za sparnih ljetnih večeri kao prostori za obiteljske izlaske, večere i osvježenja. Prvo među njima, poznato kao kupalište Rajčević, podignuto je 1888. godine, zapadno od lukobrana. Ono je prvo porušeno.

 

Ispred vile Tripalo (Trpimirova obala, 13), poduzetnik Frane Jakelić sagradio je 1895. „zgodno misto za stanovanje i kupanje“, a desetak godina kasnije znatno ga proširio i preuredio. Taj prostor s kabinama, kavanama, garderobama i restoranom, poznat kao kupalište Spiaggia, ostao je najvažnije, najveće i najpopularnije zadarsko ljetno okupljalište sve do Drugoga svjetskog rata.

 

Nešto zapadnije, odvojeno malenim kamenim mulom, bilo je kupalište Bagno Maria, na kojem su se okupljale majke s djecom i mlađe djevojke. Zadnje u vremenskom slijedu podignute su klupske prostorije veslačkoga kluba Diadore. Bile su točno ispred zgrade Luxardo (Maraska), sa zapadne strane lukobrana. Još se u moru vide ostaci betonskih stupova. 

 

Kojih pedesetak godina prije početka gradnje hotelskog kompleksa na Puntamici bila je pokrenuta ozbiljna kampanja za sličan pothvat. Ilustrirani časopis Adria, što ga je u Grazu izdavao Josef Stradner, pisao je 1910. o potrebi osnutka međunarodnog konzorcija za izgradnju luksuznog ljetovališta na Puntamici.

Među zaslužne za širenje ideje o uređenje zadarske rivijere ubraja se i prof. Joso Modrić (1855 – 1916), poznat po tome što je uspio zainteresirati međunarodni kapital za eksploataciju vodne energije na Krki. Ćiril Metod Iveković, pak, izradio je, u svibnju 1910, akvarel koji ilustrira kako bi mogla izgledati Modrićeva zamisao o velebnoj rivijeri od Puntamike do Petrčana, s hotelima, vilama, uvalama, panoramom i Velebitom.

 

Profesor Modrić se, konačno, povezao s konzorcijem u Berlinu. Čak su članovi konzorcija posjetili Zadar u kolovozu 1910, kako bi se na terenu upoznali s potankostima. Nažalost, sve je palo u vodu kada se doznalo kako je konzorcij formiran na fiktivnim financijskim izvorima. Od svega je ostalo samo 11 crteža na kartonima, izrađenih u listopadu 1910. i sačuvanih zadarskom Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine. Prikazuju lječilišnu zgradu, hotel, kafeteriju u arapskom stilu, zračnu perspektivu i ostale lijepe zamisli što ih je narisao T. Jaffe.

Puntamika u projektu Zadarske rivijere, 1910.