Narodni trg

Nakon što je u ranom srednjem vijeku antički Forum prestao biti središtem javnoga gradskog života, njegovu je funkciju preuzeo Veliki trg - Platea Magna. Od 1625. godine do uspostave socijalističke vlasti zvao se Gospodskim, a od tada Narodnim trgom. Među Zadranima je pak dovoljno reći samo trg. Svi misle na isti.

 

Na njegovoj sredini nekoć je stajala crkva sv. Petra Novog. Poznato je kako se u njoj još 1199. sastalo gradsko vijeće, da bi 1251. bilo zapisano kako vijeće „po običaju“ zasjeda na tome mjestu. Crkva je porušena 1447. godine, a kamen upotrijebljen za gradnju istočnoga obrambenog kanala što je kasnije pretvoren u cisternu Pet bunara. Nakon rušenja crkve sv. Petra Novoga, trg je popločan opekama i kamenim pločama. Uvrijeđen što nije sudjelovao u donošenju odluke o tom važnom zahvatu, stalež zadarskih građana prosvjedovao 1468. godine čak do mletačkoga dužda.

 

Ostaci toga trga pronađeni su koncem 1969, kada je postavljan sadašnji pločnik. Opeke izdužena oblika bile su složene u obliku riblje kosti, a veće površine omeđene pločama bijeloga kamena. Takvim postupkom stvoren je ornament bijele mreže na crvenkastoj podlozi.

 

Na početku prosperiteta građanskoga staleža, kada se naglo afirmira važnost kavana kao prostora sastajanja, intimnosti i razbibrige, Gospodski je trg poprimio odlike javnoga gradskog salona. U zgradi koja sada nosi br. 5 tvorničar likera Antonio Cosmacendi (? - 1895.) otvara 1860. Caffé del Casino ili popularnije Kavanu Cosmacendi. Zajedno s Trgom tvorila je mjesto na kojem se nedjeljom nakon mise okupljao otmjeniji dio građanstva na podnevni koncert Gradske glazbe.

 

Bila je to zapravo smotra ženske mode, prava revija taštine u neobično tijesnim korzetima, strogo zakopčanim haljecima i vrlo širokim, jednobojnim suknjama nabranih detalja á la crinolittes i polonaise. Posebno su se isticali kontrastni efekti sjajnoga svilenog atlasa i zagasitog baršuna. 

 

Taj se prostor 1878. našao na litografiji pariškoga putopisca i crtača Charlesa Yriartea koji je, uz ostalo, zapisao kako su dame u Zadru „odjenute prema posljednjoj europskoj modi“. Bilo je to doba kada se forsirao detalj voluminozno naglašene stražnjice, tzv. tournure.

 

Domaći je kroničar, pak, u izvješću s otvorenja kavane primijetio da su zrcala ljepši ures za kavanu negoli uljane slike, koje je vidio u jednoj od otmjeno uređenih prostorija. Doista, nakon modernizacije 1892. godine postat će to Kavana od zrcala.

 

Na glavnome gradskom trgu uvijek je bilo živo, ali je ta živost bila različitoga karaktera u različitim vremenima. Ondje je, na primjer, još od srednjega vijeka pa sve do 1792. cvjetao trgovački promet. Posebno se trgovalo žitom, sijenom, drvima za ogrjev, maslacem i sirom. Bio je to jedan od razloga što je 1565. podignuta nova Gradska loža, na istome mjestu gdje je stajala stara, nešto manja koja se spominje 1284. Loža je, naime, uz ostale javne funkcije služila neposredno i trgovini. U njoj su se čuvale javne mjere za žitarice.

 

Nova je loža građena u stilu zrele renesanse, prema – kako se vjeruje – projektu Giangirolama Sanmichelija, nećaka poznatoga arhitekta Michelea Sanmichelija, graditelja monumentalnih gradskih vrata u Foši. Južno je stubište naknadno uklonjeno kako ne bi smetalo prometu, a otvori su zastakljeni kada je prostor promijenio funkciju.

 

U Loži je od 1855. do 1937. bila smještena Gradska knjižnica Paravia, dar Zadranina Piera Alesandra Paravije, uglednoga torinskog sveučilišnog profesora. Iz nje je izrasla sadašnja Znanstvena knjižnica. Loža je, pak, teško stradala u Drugome svjetskom ratu. Nakon obnove služi kao izložbeni prostor.

 

Još se 1555. spominje javni gradski sat na zvoniku crkve Četrdeset mučenika ili sv. Barbare koja je stajala u blizini današnje kavane Forum. O njemu se više ništa ne zna, ali se zna kako sat na Narodnome trgu neprekidno radi od 1803!

 

Zgrada na koju je postavljen - Gradska straža ili Vela straža - podignuta je 1562. u bogatim oblicima renesanse. Vjeruje se da je i nju, kao Gradsku ložu preko puta nje, gradio Giangirolamo Sanmicheli. U dekorativnoj niši postavljeno je poprsje mletačkoga providura Zanea, iz 1608. godine. Ograda ispred Gradske straže nije podignuta u isto vrijeme. Dodana je 1783.

 

Promjene je također doživjela i kula za sat. Stara, manja, na kojoj je od oko 1670. također stajao sat, porušena je 1798. godine, a na njezinu mjestu sagrađena nova. Gradnju je u ožujku 1798. započeo vojni inženjer Nikola Vojnović Nakić, a završio u svibnju iduće godine vojni inženjer Frane Zavoreo. Na vrhu je postavljena željezna konstrukcija za zvona. Veće, koje otkucaje sate prenijeto je s Kapetanove kule, a manje koje otkucaje četvrtine sata, sa susjedne crkve sv. Lovre. Sat je izradio i montirao gradski urar Martini.

 

Prema nekim informacijama prostor u Gradskoj straži privremeno je, 1697, adaptiran za kazalište, što je, s obzirom na veličinu, dosta teško zamisliti. Puno je lakše razumjeti kako je u toj zgradi od 7. svibnja 1882. bilo sjedište gradskih vatrogasaca. Prvi zapovjednik bio je Battista Munzani, djed nadbiskupa Pietra Doima Munzanija.

 

Povijest zadarskoga vatrogastva, pak, puno je starija. Koliko se zna, za protupožarnu zaštitu u gradu starali su se od 1532. bratimi sv. Antuna Opata, u današnjoj Ulici Dalmatinskog sabora, a od 1615. topnici, okupljeni u bratovštini sv. Barbare. Crkva im je bila na sjeveroistočnom uglu raskrižja Kalelarge i Ulice Šimuna Kožičića-Benje. Prije toga se zvala crkva Četrdesetorice mučenika.

 

Pripadnici nove vatrogasne postrojbe priredili su, 19. rujna 1907, veliku feštu u povodu 25. obljetnice utemeljenja udruge i postrojili se ispred fotografskog aparata Vittorija Ceregata koji je samo tri mjeseca ranije preselio atelijer s Brodarice u kuću Oštrić, u Ulici sv. Mihovila (Klaićeva, 2).

 

Vatrogasci su 1928. godine otišli na Trgu sv. Roka (Zlatarska ulica), nakon Drugog svjetskog rata u uvalu Jazine, a kasnije na Put Murvice.

 

U crkvu sv. Lovre iz XI. stoljeća, točnije rečeno u njezine ostatke ulazi se kroz istoimenu kavanu. Pripada redu onih crkava koje su nagovijestile pojavu novoga, prijeromaničkog stila, afirmiranoga na vrhunski, apsolutno metropolitanski način. Miroslav Krleža ih naziva minijaturnim bazilikama i za njih veli da „nose u sebi elemente velike monumentalne arhitekture“. Također zaključuje da bi se proporcionalno povećanim razmjerima planova, rasporeda, omjera i arhitektonskih masa, takva crkva pretvorila u monumentalnu baziliku visoko odnjegovanog ukusa, koja se po svojoj zamisli ne razlikuje od ostalih poznatih arhitektonskih pokušaja u svijetu.

 

Iznutra je velika samo 6,75 × 4,60 metra! Četiri stupa nosila su kupolu i dva svoda što su poduprti s bočnih strana plitkim kalotama. Doimlje se kao trobrodna crkva s vrlo uskim bočnim brodovima, ali njezini svodovi tvore gotovo jednobobrodnu građevinu. Među stupovima, dva istočna su antička. Portal crkve pohranjen je 1886. u Arheološkome muzeju, kao vrijedan primjerak ranosrednjovjekovne skulpture. Istodobno su onamo preneseni i fragmenti pluteja s figuralnim kompozicijama. Rekonstruiran je nakon Drugoga svjetskog rata. Utvrđeno je da je nastao u osvit romanike.

 

„Obćina Zadarska namjerava sagraditi centralnu staciju (...) za proizvodnju munjine uporabom parnih kotlova na morskoj obali uzduž tako zvanog ˝Stradone˝ izvan gradskih vrata ˝Porta Terraferma˝ između sgrade namjenjene za obćinsko klaonište i privremenog klaoništva za sitno blago“ (iz proglasa Dalmatinskoga namjesništva, 28. prosinca 1893).

 

Stradun je danas Ulica kralja Dmitra Zvonimira, u „sgradi obćinskog klaoništa“ nalazi se dio ureda Elektre, a „stacija za proizvodnju munjine“, mijenjajući pogonsku tehnologiju, radila je sve do 1958. godine. Pet godina kasnije definitivno je demontirana.

 

Sačuvani dokumenti govore kako se u Zadru skrbilo za javnu rasvjetu još pradavne 1520. godine. Od 1771. grad je imao stalnu noćnu rasvjetu, koja se neko vrijeme financirala dijelom poreza na sol. Puno zanimljiviji način podmirenja troškova javne rasvjete uveo je vojni guverner 1797. Svakih 15 dana priređivala se lutrija. Zanimanje javnosti bilo je tako veliko da je samo 20 posto prihoda bilo dovoljno za pokriće troškova rasvjete, a preostalih 80 posto išlo je u fond za nagrade.

 

U drugoj polovici XIX. stoljeća u Zadru je instalirano javno petrolejsko svjetlo s čak 300 rasvjetnih mjesta, a 1875. privremeno su zasjale prve električne žarulje. Tada su, u povodu dolaska cara Franje Josipa, sjeverni gradski bedemi (muraji) i prostor oko Novoga kazališta (Trg tri bunara) rasvijetljeni električnom rasvjetom. Struju za rasvjetu davali su strojevi s brodova ratne mornarice.

 

Vjerojatno je taj događaj bio presudan da gradska uprava deset godina kasnije odluči trajno instalirati električnu, a ne plinsku rasvjetu. Od odluke do realizacije proteklo je još devet godina.

 

Prve električne žarulje zasjale su na Narodnom trgu na Silvestrovo 1894. godine: „Mnoštvo sakupljeno na Gospodskom trgu bilo je golemo, kad li - točno kad je odbilo 8 sati - planu, a bijelo, srebrnasto, mirno svjetlo obasja čitav trg, sjajno kao u po bijela dana. Gradska glazba, postrojena pred Gradskom vijećnicom, intonirala je svečanu koračnicu, a usklici divljenja i oduševljenija provališe opetovano i pretvoriše se u aklamacije načelniku Trigariju, Općini, vijećnicima, Zadru i njegovoj uljudbi“.

 

Stup što sada stoji na sredini Trga nije onaj isti na kojem je planula „velika električna kugla“ već njegov faksimil, postavljen na isto mjesto sto godina kasnije. Originalni stup, kako je istražio dr. Antun Travirka, bio je „poseban, s obzirom na svoj položaj. Nad masivnim cilindričnim postoljem nalazilo se kruškoliko izbočenje, na kojem je na jugoistočnoj strani bio reljefni prikaz službenog grba grada Zadra (...) Stup je u potpunosti oblikovan po ukusu rane secesije i posve se razlikuje od rješenja kandelabra ponuđenog Zadru desetak godina ranije za potrebe plinske rasvjete, koji je još pun kitnjaste reljefne ornamentike prema modi i ukusu tzv. stila Drugog carstva, po uzoru na kićene pariške kandelabre rađene u vrijeme izgradnje Velike opere“.

 

U ludoj novogodišnjoj noći grad se kupao u električnoj rasvjeti. Ukupno su bile osvijetljene 23 ulice i tri trga. Dakako, prva električna rasvjeta bila je instalirana i u gradskim kavanama, Centralu i Kavani od zrcala (na Narodnom trgu). Već u siječnju iduće godine osvijetljene su Nova i Stara obala. Na Voštarnicu je, pak, struja stigla tek sredinom 1900. godine.

 

Elegantnu palaču Ghirardini na istočnome rubu Narodnog trga Zadrani su dugo smatrali kućom svojega glasovitog sugrađanina Jurja Matejeva Dalmatinca (početak XV. st – 1473), graditelja šibenske katedrale. Veliki se majstor nažalost nije dugo zadržao u rodnome gradu niti je gradio balkon u stilu rane renesanse XV. stoljeća na zapadnom pročelju palače Ghirardini. Njegovo bi djelo mogla biti nadgrobna ploča nadbiskupa Lovre Veniera, sačuvana samo u ostacima, dok je ono što je radio u crkvi sv. Frane nestalo.

 

Balkon na palači Ghirardini, pak, naknadno je ugrađen, a nastao je u radionici drugoga velikoga majstora - Nikole Firentinca (? – 1505). Ljupki vijenac s dva putta ispod prozora bio je raširen u monumentalnoj renesansnoj arhitekturi Dalmacije, ali se samo u Zadru javlja kao ures stambenih kuća, primjerice palače Grisogono-Vovo i Petrizio.

 

Na pravu starost palače Ghirardini ukazuje romanički luk na sjevernome zidu, bočno od ulaza u ljekarnu. I na drugoj bočnoj fasadi, onoj u Ulici don Ive Prodana, također stoji izvorni romanički portal i dva luka nad prozorima prvoga kata. U kućnoj veži još je jedan zazidani romanički luk, a na zgradi preko puta ulaza u palaču Ghirardini prozor gotičko-renesansnih svojstava.

Narodni trg, litografija, 1841-47.

 

Narodni trg, 1910. (Foto: Ćiril Iveković)

 

Tiskara Artale poslovala je od 1874. do 1934. u istoimenoj kući koja je stajala ondje gdje je sada jugoistočni ugao zgrade Gradskoga poglavarstva. Nije značajna samo zbog toga što je u njoj tiskan zadarski autonomistički list Il Dalmata i vrlo velik broj knjiga na hrvatskom a još veći na talijanskom jeziku, već i zbog zanimljive biografije njezina vlasnika.

 

Grk Špiro Artale rođen je 14. veljače 1842. na otoku Krfu. Rano je ostao bez oca. Majka mu se preudala za književnika i leksikografa Nikolu Tommasea (1802 – 1874) koji je bio prognan na Krf. Kada se s obitelji vratio u Italiju, prvo u Torino a potom u Firencu, posjetila ga je sestra. Na povratku, 1861, dovela je u Šibenik mladoga Špiru. Špiro je u Šibeniku otvorio knjigovežnicu, a 1864. prihvatio ponudu braće Battara da preuzme upravu njihovom knjižarom u Zadru.

 

Drugi odsudan korak napravio je kada se 1869. oženio Ernestinom, kćerkom uglednoga zadarskog slikara i vlasnika tvornice likera Franje Salghetti-Driolija. Samo pet godina kasnije otvorio je vlastitu tiskaru. Kao prisegnuti autonomist, pod talijanskom upravom Zadra našao se u redovima fašističke stranke. Umro je 18. rujna 1931.

 

Caffé Radetzky nije zapamćena samo kao jedna od ranih zadarskih kavana već i kao mjesto u koje je redovito zalazio gradski urar Giuseppe Trevisan, poznat po tome što je iza svojega identiteta skrivao Louisa XVII, sina francuskoga kralja Louisa XVI. i kraljice Marije Antoinette. Otkriće ove neobične tajne dugo je i ozbiljno uzbuđivalo gradske duhove.

 

Kraljević Louis Charles de France umro je u zatvoru 8. lipnja 1795. kao desetogodišnji dječak, ali dobar dio javnosti u to nikada nije povjerovao. Stvoren je mit kako je zamijenjen drugim dječakom i sklonjen na sigurno mjesto. U međuvremenu je proglašen kraljem Louisom XVII. Još i danas ima ozbiljnih strukovnih časopisa koji nastoje dokazati kako je to istina.

 

Giuseppe Trevisan, pak, rođen 5. studenog 1787. u Padovi, došao je u Zadar 1827. i otvorio urarsku radionicu u Ulici sv. Katarine (Široka ulica). Lijepa glasa, bio je vrlo aktivan član crkvenoga zbora u sv. Stošiji, gdje se posebno sprijateljio s liječnikom Micheleom Milcovichem. Neposredno pred smrt, 19. lipnja 1861, povjerio mu je, kao prijatelju i liječniku, tajnu svojega kraljevskog identiteta.

 

Među ostalim, ispričao je kako je neka dama potplatila zatvorske čuvare i spasila ga iz tamnice, odvela u Škotsku, a potom u obitelj Trevisan u Padovi. Ondje je izučio urarski zanat, nakon toga putovao svijetom, zadržao se neko vrijeme u Trstu, gdje se 1817. oženio, da bi konačno stigao u Zadar.

 

Zapanjeni dr. Milcovich odmah je svim prijateljima „u povjerenju“ došapnuo veliku tajnu, koja se munjevito, od usta do usta proširila gradom. Uzbuđenje je bilo tako silno da se morala pokrenuti policijska istraga. Čak je i sam namjesnik Lazar Mamula (1795 - 1878) naložio, 20. lipnja 1861, kako se imaju strogo provjeriti sve potankosti.

 

Končano, 12. kolovoza 1862. istraga je zaključila da je u pitanju samo još jedna od brojnih takvih priča što se šire svijetom. Sve se rasprsnulo kao mjehur od sapunice. Jedino je u zadarskom Državnom arhivu ostao podeblji omot tajnih policijskih spisa, čak i ambrotipija (fotografija na staklu) nesretnoga Giuseppea Trevisana na odru (Prezidijali, 1861, Misc. 62, Poz. 5).

 

Novi toranj za javni sat na Gradskoj straži postao je 1798. godine dominantnom okomicom središnjega gradskog trga i uobličio iznimnu urbanu cjelinu. Nažalost, sve je to grubo ignorirano odlukom talijanske vlasti da 1936. podigne novu palaču gradske uprave na sjevernoj strani Trga. Njezino istočno krilo namijenjeno je Knjižnici Paravia (Znanstvena knjižnica).

 

U tu svrhu, 1934, porušena je stara barokna palača Pedrini koja se spominje 1751. i koja je na fasadi imala ploču iz 1790. godine. Također je, na zapadnoj strani, gdje je sada kavana Lovre, maknuta palača vojnog zapovjednika iz 1594. godine.

 

Projekt za novu zgradu izradio je Splićanin Vincenzo Fasolo (1885 – 1969, sa sveučilišta La Sapienza u Rimu. Realizacija njegove zamisli zasjenila je stvarne povijesne vrijednosti Trga, pa nije čudno da je, suprotno očekivanjima, kritika suvremene strukovne javnosti bila porazna.

 

Giuseppe Pagano Pogatschnig, talijanski teoretičar arhitekture, bez uvijanja je ocijenio kako je lijepi gradski trg – masakriran. Raznolikost i kolažna promjenjivost povijesne urbane strukture zamijenjena je unificiranom ljušturom moderne gradnje, dok je jak urbani naboj zadarskoga središnjeg Trga još više potencira banalnost i nametljivost novogradnje.

 

Kojih 70 godina kasnije Dražen Arbutina zaključuje kako „sama gradnja nije bila apsolutno banalna i kada bi se je se izoliralo (...) kritike vjerojatno ne bi bile tako snažne. U Zadru je njena pojavnost iritantna upravo zbog pretenzije da zasjeni stvarne povijesne vrijednosti i simplificira važnost i veličinu grada mjerama i mjerilom apsolutnih fizičkih dimenzija“ (Arbutina, 2007:108).

 

Ne tako davno, sve do 1937, nije se moglo s Narodnog trga proći Ulicom Jurja Barakovića (Via dell´Ospedale, Calle dell´Conte) dalje od Stare bolnice koja je zauzimala cijeli prostor do bedema. Proboj ulice i otvaranje Novih vrata u bedemu započet je nakon dovršenja mosta, 1929. godine.

 

Povijest Stare bolnice počinje 1575, kada je otkupljena romaničko-gotička palača Šimuna Cedulina i adaptirana za potrebe vojne bolnice. Njezina se proširenja spominju 1611, 1707. i 1728, a generalna pregradnja 1751. godine. Zvala se bolnicom sv. Roka, prema istoimenoj susjednoj kapeli.

 

Nakon propasti Venecije, austrijska je uprava preselila Vojnu bolnicu u samostan sv. Nikole, pokraj današnjega Županijskog doma, a stara je bolnica 1804. preuređena za civilne potrebe. U njoj su u doba francuske vlasti, od 1806. do 1813, studenti Centralne medicinske škole, koja je imala rang fakulteta, slušali predavanja iz anatomije i obavljali praktične vježbe.

 

Za bolnicu su sve od 1742. skrbili redovnici Male braće. Pod drugom austrijskom vladavinom, godine 1817. upravu je preuzela država. Vrijedno je spomenuti da je u toj bolnici 1821. osnovana prva Primaljska škola u Hrvatskoj, a 1847. obavljena operacija pod eter-narkozom, samo šest mjeseci nakon njezine prve primjene u Bostonu.

 

Premda je stara zadarska bolnica u današnjoj Barakovićevoj ulici bila u svoje doba najbolja bolnica u Dalmaciji, prvak Narodnjačke stranke dr. Miho Klaić (1829 - 1896) žalio se 1880. godine u Dalmatinskome saboru da je njezino stanje takvo da se „njime stiditi imamo i kad ne bi pohitili da ih nanovo sagradimo i uredimo, mi bismo se slabi potomci pokazali naših djedova, koji nam toliko sjajnih spomenika ostaviše, njihova čovjekoljublja i darežljivosti prema siromasima (...)“.

 

Osamdesetak godina prije, kada je osnovana, nitko tko je mogao platiti liječenje nije išao u bolnicu. Liječnici su dolazili u dom bolesnika, a bolnica je, kako je stajalo na spomen-ploči, milošću Njegova Veličanstva Cara i Kralja Franje I. bila uređena kao sklonište za napuštene žene, izložene boli, bijedi i smrti te za bolesne zatvorenike i napaćene ljude. Prvi pacijenti ležali su bez ikakve skrbi i lijekova, a službu bolničara obavljali su robijaši.

 

U doba francuske vlasti stanje se znatno popravilo, a pod drugom austrijskom vladavinom, godine 1817. upravu bolnicom preuzela je država. No čak je i tada na popisu bolničkih lijekova stajao i napitak od jelenjeg roga.

 

Nova je bolnica podignuta u Arbanasima 1886, ali su neke bolničke prostorije ostale u Staroj bolnici sve do konca tridesetih godina prošlog stoljeća.

 

Most što preko gradske luke spaja zadarski Poluotok s Voštarnicom ima zlu kob. Prvo je 1906. planirano da će biti podignut nešto istočnije, u visini željezničkoga kolodvora što se trebao graditi u Jazinama. No kako je Austro-Ugarsko Carstvo propalo prije nego što je sagradilo željezničku prugu do Zadra, tako i taj most nikada nije ugledao svjetlo dana.

 

Kraljevina Italija pak nije kanila graditi ni prugu ni kolodvor, pa je betonski most podignula ondje gdje prolazi os koja izravno spaja Narodni trg s Voštarnicom. Svečano otvorenje upriličeno je 28. listopada 1928. godine. Bio je dug 153 metra, a širok sedam metara. Imao je kolnik od pet metara i pločnike za pješake. Na sredini se mogao otvarati kako bi omogućio brodski promet s uvalom Jazine. Uništen je u bombardiranju grada, 17. rujna 1944. godine. 

 

Na istom mjestu, 21. prosinca 1949, usidren je provizorni pontonski most na limenim benzinskim bačvama. Preko njega nije bilo baš tako jednostavno prelaziti u vrijeme jakoga juga ili bure. Posebnu glavobolju zadavao je damama na visokim potpeticama koje su se zaglavljivale među hrastovim daskama. Također se mogao otvarati za prolaz brodova. Za njegovu montažu zaslužan je zastavnik Milorad Ignjatović (†1989) koji je sličnim improvizacijama zadugo odgađao trajna rješenja brojnih komunalnih problema u gradu.

 

Konačno 12. svibnja 1962, uz veliko pučko slavlje pušten je u promet današnji čelični most. Predviđen je samo za pješački promet. Dug je 152 metra, a širok šest metara. Na sredini je izgrađena konstrukcija koja bi trebala omogućiti otvaranje i prolaz brodovima. Njezin je mehanizam međutim funkcionirao samo na tehničkom pregledu. Trebalo je navodno nabaviti neki dio iz Nizozemske. Od tada je uvala Jazine odsječena od gradske luke.

 

U bombardiranju grada 17. rujna 1944, u 16 sati, izravno je pogođen most uz koji su bila vezana njemačka ratna plovila nakrcana morskim minama. Eksplozija je bila tako žestoka da su dijelovi mosta odbačeni do Stanova! O tome u povijesti Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva piše:

 

„Potpukovnik Shutlleword, zapovjednik formacije od šest zrakoplova (B-3415, Ventura), napao je poslije podne luku Zadar, gdje je uočen intenzivan promet plovila. Meteorološki uvjeti bili su izvrsni. Formacija je otkvačila bombe s visine od tri tisuće metara. Uočen je bljesak i eksplozija koja je obavila most; pogođene su razne vrste plovila. Bombe su padale i uzduž obale, pogađajući zgrade i skladišta, a zapaljeno je veliko skladište oružja. Planuo je i jedan tanker, iz kojega je sukljao gust crni dim. Ostale su bombe pogodile različite ciljeve. Stradalo je 35 Nijemaca, zajedno s mnogim civilima. Napadu se suprotstavila samo slaba i nesigurna protuzračna vatra. Dok se formacija udaljavala prema bazi, eksplodiralo je skladište. Šiknuo je stup dima visok 900 metara. Nakon 10 minuta, zaglušujuća eksplozija potresla je cijelo područje. Maleno plovilo, očito nakrcano eksplozivom, odletjelo je u zrak, stvarajući pustoš u luci, kako je ustanovio major Tresher kada je drugi dan letio u izviđanje”.

 

Prema njemačkim ratnim spisima, uz ostalo su izravno pogođena dva desantna minopolagača (MFP-962 i MFP-972), vezana uzduž zapadne strane mosta. Bili su natovareni s 216 morskih mina ili 65 tona eksploziva!