Sveti Šime

Franjo iz Milana, Škrinja sv. Šimuna (detalj), 1377.

 

Sveti Šimun Bogoprimac, po kojem, kako veli Miroslav Krleža, pola hrvatskoga naroda i danas nosi svoje ime i prezime, čovjek je iz Lukina evanđelja. Dočekao je u jeruzalemskom hramu Mariju i Josipa, uzeo u naručaj Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, a njegovoj majci prorekao kako će joj mač boli probosti dušu. Tijelo sv. Šimuna preneseno je u Carigrad. Ondje je car Justin II. dao 570. godine sagraditi crkvu za njegove relikvije, gdje su prema nekim indicijama viđene još 1200. godine. 

 

O tome kako su u XIII. stoljeću (točnije, 1273. godine) dospjele u Zadar postoje dvije, gotovo identične predaje. Razlikuju se samo u nekim nebitnim pojedinostima i u tome što jedna govori da je svečevo tijelo prevozio u Veneciju neki križar, vjerojatno mletački plemić, a druga da je to bio trgovac. U svakom slučaju, brod je zahvatila oluja i primorala da se skloni u Zadar. Putnik je odsjeo izvan grada, u samostanu sv. Ivana (na Polačišću), za tijelo sv. Šimuna rekao je da mu je to nenadano preminuli brat, i privremeno ga zakopao u samostanski vrt.

 

Već prve noći tajanstveni putnik umre, a redovnici iz njegovih dokumenata doznaju pravu istinu o zakopanu tijelu i požure otkopati ga. Istodobno, cijeli se događaj ukaže gradskim rektorima u snu (ondašnjem videolinku) koji se, također, zajedno s biskupom pridružiše otkopavanju. Svi zajedno, u svečanom ophodu unesu svečevo tijelo u grad.  

 

Intrigantno je kako su arheolozi na istom mjestu, na kojem su prema predaji bile zakopane moći sv. Šimuna, početkom ovoga stoljeća godinama pretraživali zadarsku antičku nekropolu. Nisu našli ništa slično sv. Šimunu, ali jesu toliko grobnih priloga da se u gradu 2009. mogao otvoriti Muzej antičkoga stakla. Očito je svijest o bivšoj nekropoli bila u srednjem vijeku još toliko živa da je priča o privremenom ukopu svečeva tijela upravo na tom mjestu djelovala vrlo uvjerljivo.

 

Crkva sv. Šimuna nije u početku nosila njegovo ime. Bila je posvećena sv. Stjepanu. Ubraja se među ranokršćanske bazilike, građene još u V. stoljeću pod izravnim bizantskim utjecajem, što bi moglo značiti da je podignuta nekako u isto vrijeme kada je u neposrednoj blizini, pokraj antičkih gradskih vrata građena crkva sv. Petra od argata. Jedina je crkva u Dalmaciji iz toga vremena koja nikada nije promijenila izvornu prostornu strukturu i liturgijske funkcije. 

 

Postala je poznata kada je na njezin glavni oltar postavljen poliptih Gospe od Varoši iz crkve porušene 1567. radi gradnje utvrde Forte (Perivoj Vl. Nazora). Po tome je neko vrijeme nosila naziv Gospe od Varoša, neobično popularne i štovane kao Gospe od mira. Uskoro, 1570. godine morala je biti porušena i crkva sv. Marije Velike (Velike Gospe) na sjeveroistočnoj strani gradskih Vrata sv. Roka (na Tržnici), u kojoj su od XIII. stoljeća bile pohranjene moći sv. Šimuna. Svetac je premješten u susjednu kapelu sv. Roka, gdje je ostao do 16. svibnja 1632, kada je prenijet u crkvu koja otada nosi njegovo ime.

 

Svečani prijenos ostao je zapamćen kao velebna svetkovina u kojoj je sudjelovalo 200 svirača, 52 pjevača i više ljudi nego što je Zadar imao stanovnika. Na čelu procesije koračali su članovi zadarskih bratovština u slikovitim, raznobojnim odorama. Pratili su ih brojni svećenici i redovnici iz grada i šire okolice. Svečevo tijelo u kristalnom sarkofagu nosili su biskupi iz Šibenika, Raba, Krka i Osora, dostojanstveno odjenuti, s mitrama na glavama. Za njima je hodio zadarski nadbiskup.

 

Čast da nad sarkofagom pridržavaju baldakin pripala je visokim državnim dužnosnicima koje je predvodio mletački providur. Slijedilo je šaroliko mnoštvo časnika, plemića i pučana, pristiglih u Zadar od Krka i Cresa do Korčule. Svi su nosili zapaljene voštanice. Procesija je obišla cijeli grad, zaustavljajući se u crkvama ženskih samostana, kako bi se i duvne, koje nisu izlazile iz samostana, mogle pokloniti svečevim moćima.

 

U crkvi je podignuto novo, monumentalno svetište, a sarkofag položen na ruke anđela izlivenih od zaplijenjenih turskih topova. Zvonik je sagrađen 1707, a pročelje crkve pregrađeno u baroknom stilu 1776.

 

Blagdan sv. Šimuna tradicionalno se slavi 8. listopada;  svečano i masovno, ali ne više onako spektakularno kao nekoć, kada se oko crkve održavao tradicionalni pučki dernek. U toj prigodi čak je i Venecija, od 7. do 15. listopada, dopuštala trgovinu bez plaćanja nameta. Povlasticu je dokinula tek francuska vlast. Također je zanimljivo kako je sve do Drugoga svjetskog rata poštovano nepisano pravilo da na dan sv. Šimuna u Zadru počinje kazališna sezona.

 

Crkva sv. Šimuna bila je osobito privlačno mjesto proštenja za hodočasnike koji su se na putu iz Europe u Svetu zemlju redovito zadržavali u Zadru. Jedan od njih, Pietro Casola, svećenik iz Milana, zapisao je u lipnju 1494, među ostalim: „Otiđoh s drugim hodočasnicima u crkvu sv. Šimuna, gdje je nakon otpjevane večernje bilo pokazano tijelo sv. Šimuna, vrlo značajna relikvija, najljepša od svih koje sam vidio u Rimu i drugdje. Naime, tijelo je čitavo. Ne manjka mu ništa, ni na licu, ni na rukama, ni na nogama. Ima otvorena usta i s gornje strane nema zubi što me ne čudi jer je bio star kad je umro. On je taj kojemu je Duh sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi Božjeg sina i koji je uzeo u ruke našeg gospodina Isusa Krista. Što sam ga dulje gledao sve sam više bio zadivljen, najviše zato jer sam se prisjećao vremena proteklog od njegove smrti što nije moglo biti manje od 1493 godine. Čuva se s puno pažnje. Hodočasnici su dali mnoge zavjetne darove i dodirivali relikviju krunicama, prstenjem itd“.

 

Pruski plemić Ludwig von Rauter pisao je u srpnju 1569. kako u Zadru „ima krasnih crkava i samostana. U jednoj se nalazi tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi koju je dala napraviti kraljica. Ona je dala položiti tijelo u raku ali je drugog dana tijelo ponovo nađeno u kamenom grobu a raka je bila prazna. Pripovijedali su mi da je prije tri godine ovdje obješen lopov koji je visio tri sata. Njegova je žena izmolila da ga skinu, odnijela ga u crkvu sv. Šimuna i tamo nad njim plakala i naricala. Lopov je oživio i otišao, i živio u doba kad sam ja tamo bio, a krao je više nego prije“.

 

Srebrni kovčeg sv. Šimuna, glamurozno djelo srednjovjekovnog zlatarstva i jedno od najzanimljivijih zlatarskih ostvarenja Europe u XIV. stoljeću, podjednako je i simbol i dokaz sjaja, moći i civiliziranosti Zadra u doba gotike. Naručen je i izrađen u Zadru kao zavjetni dar kraljice Elizabete Kotromanić, supruge ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca. Sačuvan je izvorni ugovor što su ga 5. srpnja 1377. godine sklopili u Zadru kraljičini predstavnici sa zlatarom Franjom iz Milana.

 

Majstor koji je sa suradnicima i pomoćnicima bio sposoban umjetnički obraditi oko 343 kg srebrnoga i pozlaćenog lima, jamačno nije u Dalmaciji boravio bez razloga najkasnije od 1359. U Zadru je, kao njegov stanovnik, živio od 1367, a zacijelo i koju godinu ranije. Ondje je oženio Hrvaticu Margaritu, sestru svećenika Ratka i kupio kuću za 200 dukata u blizini sadašnje crkve sv. Šimuna. Radionicu je držao pokraj Gradske lože. Njegovo se ime posljednji put spominje u Zadru u trima dokumentima 1400. godine.

 

Zlatari, inače, nisu bez razloga obitavali u Zadru. Premda nastanjen s jedva pet-šest tisuća stanovnika, srednjovjekovni je Zadar bio cijenjeno europsko središte zlatarskog obrta, s bratovštinom iz 1176. godine. U gradu je radilo više od 20 zlatara. Arhivski spisi svjedoče kako je njihov ceh u XIII. stoljeću bio toliko ugledan da je imao svoju ulicu zvučnoga naziva contrata aurificum, kasnije ruga aurificum. 

 

Pretpostavlja se kako je to bila današnja Ulica don Ive Prodana, a ne ona na istočnoj strani Gradske tržnice, koja danas nosi naziv Zlatarske ulice. U Prodanovoj ulici, u kolovozu 1954. pronađeni su dijelovi kamene ploče s uklesanim reljefima medaljonâ u negativu. Slične, ali nešto veće ploče nađene su 1962. godine i u crkvi Svetog Petra Starog. Na jednoj od njih prepoznaje se grb kraljevske obitelji Anžuvinaca. Detaljno ih je obradio akademik Ivo Petricioli koji je zaključio da se radi o srednjovjekovnim zlatarskim alatima.

 

Škrinja sv. Šimuna, pak, rađena je pune tri godine. Obložena je reljefno iskucanim srebrnim pločama koje su djelomice pozlaćene. Na njima se legenda i zbilja stapaju u uzbudljivu i jedinstvu priču. Maštoviti događaji o čudima sv. Šimuna prepleteni su sa scenama iz života velikih donatora, ali i sa slikama Zadra koji se primiče vrhuncu svoje moći i ugleda. Odjek giottovske ikonografske sheme na središnjoj sceni Prikazanja u Hramu odlučan je za likovnu poetiku cijele izvedbe u gotičkome stilu. Lijevo se vidi tajanstveno iskapanje svečeva tijela, a desno trijumfalni ulazak kralja Ludovika u Zadra.

 

Javnost je stoljećima zaokupljena moćima sv. Šimuna i njegovom velebnom rakom, ali ne i sudbinom donatorice Elizabete Kotromanić koja je dosegnula „jednu od najblistavijih karijera trecentističkih u Evropi“. Kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića, udala se 1353. za hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342 - 1382), s kojim je imala četiri kćeri. Starije dvije, Elizabeta i Katarina, umrle su u ranom djetinjstvu; Jadviga se udala za poljskog kralja Vladislava Jagela; najmlađa, Marija, samo dan nakon očeva pogreba naslijedila je njegovu kraljevsku krunu. Kako je imala tek 12 godina, zemljom je praktično vladala majka Elizabeta, protiv čega se žestoko urotio dio hrvatske vlastele. Željeli su na vlast dovesti Ludovikova rođaka, napuljskog kralja Karla Dračkog. U tome su ih podržali bosanski kralj Tvrtko I. i vranski prior viteškog reda ivanovaca Ivan Paližna. I zadarske su simpatije bile na strani Karla Dračkog, ali se grad držao neutralno. 

 

Situacija je smirena dolaskom poduzetne Elizabete s objema kćerima u Vranu i njihovim svečanim ulaskom u Zadar, gdje su ostale od 24. listopadu do 4. studenog 1383. Tek sredinom iduće godine u gradu je izbila manja pobuna. Kazna je bila drastična. Tri su buntovnika „vučeni po gradu i glave su im bile odrubljene na trgu, a njihova tijela, odijeljena od glava, stajala su ondje cijeli dan sve do večeri“! Konfiscirana im je cjelokupna imovina.

 

U ranu jesen 1385. Elizabeta je u Budimu udala kćerku Mariju za češkog kralja Žigmunda, sina cara Karla IV. Luksemburškog. Samo koji mjesec kasnije njezini protivnici dovode u zemlju Karla Dračkog. Elizabeta i kći Marija primorane su odreći se vlasti, Sabor na Božić proglašava Karla Dračkog kraljem koji na Staru godinu biva okrunjen. Svečanostima su morale nazočiti Elizabeta i Marija!   

 

Elizabeta vrlo brzo uzvraća udarac. Organizira atentat na novoga kralja koji umire 24. veljače 1386. godine. Uskoro, 25. srpnja, obje kraljice upadaju u protivničku zasjedu i bivaju zatočene u Novigradu. Mariju je spasio njezin suprug Žigmund, a Elizabetu su 1387. zadavili, njezino tijelo prenijeli u Zadar i izložili u crkvi sv. Krševana.

 

Puno je toga već rečeno, a još se ima što reći o religijskom, umjetničkom i političkom značenju škrinje sv. Šimuna. Najmanje se pak govorilo, više nagađalo, o osobnoj, intimnoj pobudi kraljice Elizabete, da Sveca - kojega zazivaju majke željne muškog poroda - obdari tako sjajnim zavjetnim darom.

 

Njezin položaj kraljice bez prvorođenca bio je, najblaže rečeno, dramatičan. Povjesničar Ivan Lučić prenosi priču o tome kako je „1360. kralj s kraljicom došao u Zadar i tu ostao nekoliko mjeseci, gdje je podigao jedan samostan s namjerom da se u nj povuče kraljica zato što je bila neplodna da bi tako mogao uzeti drugu ženu, ali to se nije ostvarilo“.

 

Krleža će, također, primijetiti kako je „čitavog svog života vapila ta otmjena majka za muškim porodom“, molila sv. Šimu da joj daruje sina i „od Sicilije do Avignona, od Napulja do Zagreba i Budima, od Krakova do Aachena i Wormsa, od Velike Kaniže i Stolnog Biograda do budimskog Višegrada (…) ostavila masu zavjetnog zlata“.

 

Sve te njezine duboko intimne tjeskobe i nade zabilježene su na škrinji sv. Šimuna teško prepoznatljivim, ali vrlo znakovitim detaljem. Na tjemenu luka prostorije u kojoj kraljica zajedno s kćerima predaje Svecu zavjetni dar, prikazano je jaje s okovom u obliku križa. Profesor Ivo Petricioli napominje kako „ne smijemo zaboraviti na taj ukrasni detalj“, a Joško Belamarić dodaje kako su takva velika jaja visjela o lukovima i svodovima ondašnjih europskih crkava, sredinom XV. stoljeća čak i pred oltarom sv. Stošije. No odmah upozorava: jaje na škrinji sv. Šimuna ne znači prikaz oltarnoga crkvenog prostora već upućuje na dublji, metaforičan smisao.

 

Polazeći od toga kako se radi o nojevu jajetu koje se smatralo simbolom nadnaravnog rođenja, i poredeći scenu na škrinji sv. Šimuna sa scenom na glasovitoj oltarnoj pali Piera della Francesca u milanskoj Breri, Belamarić poredi sudbinu naručitelja pale urbinskog vojvode Federica da Montefeltro i njegove žene Battiste Sforza sa sudbinom kralja Ludovika I. i njegove žene Elizabete.

 

„Paralela između tjeskobnog iščekivanja prvorođenca nasljednika kraljice Elizabete i Ludovika Anžuvinca (koji ga nisu dočekali ni poslije četiri kćerke), i Federica i Batiste (koja ga je rodila nakon osam uzastopnih kćeri), čini se dovoljno snažnom“, ističe Joško Belamarić i zaključuje: „Suočit ćemo se na kraju s elementarnim ljudskim zavjetom koji, u slučaju kraljice Elizabete i kod urbinskog vojvode, pokazuje svu intimnost nada i svu tjeskobu velikih dinastičkih iščekivanja što im je trebalo ispuniti rođenje prvorođenih sinova, koji bi naslijedili njihovu moć i slavu“.

 

Nije slučajno određeno da ulica uza sjeverni bok crkve sv. Šimuna nosi ime don Ive Prodana (1852 – 1933). Ondje, u dvorištu kuće br. 11 djelovala je, od 1907. godine, njegova Hrvatska katolička tiskara. Prije toga, od 1884. bila je smještena u kući Perlini, u Ulici sv. Dimitrija (sada Mate Karamana), a od 1925. u Preku. Star i nemoćan, prodao je tiskaru, 26. lipnja 1930, Samostanu sv. Pavla na Školjiću.

 

Svećenik i političar, zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču, bio je urednik zadarskih novina Katolička Dalmacija (od 1877) i Hrvatska kruna (od 1893). Kao najistaknutiji dalmatinski pravaš, uvijek je na prvo mjesto stavljao hrvatsko državno pitanje, odnosno pitanje hrvatske državnosti, ujedinjenja i samostalnosti. Tražio je, među ostalim da hrvatski zastupnici polažu prisegu hrvatskom kralju, a ne austrijskom caru. U doba talijanske i jugoslavenske vlasti sustavno je optuživan za nacionalizam ili prešućivan.

 

Doktor Blaž Jurišić zapisao je u Hrvatskoj reviji: „Živio je potpuno asketski, upravo svetački i nije si priuštio nikakvih tjelesnih užitaka. Radio je kao crv oskudijevajući u svemu. Bilo je često da su njegove novine izlazile ovako: sam ih je pisao i priredio, sam slagao u svojoj tiskari, sam okretao veliki kotač starinskog stroja, sam ekspedirao. Vukao se ulicama zadarskim preko 50 godina, nemoćan kao sjena. A ipak je ušao u 81. godinu života! Poput Starčevića, bio je Prodan više učitelj, manje političar“.

 

Kada muzikolog Ennio Stipčević zaključi kako Giuseppe Sabalich (1854 - 1928) nije Josip Sabalić, izravno podsjeća da je u pitanju jedan od najistaknutijih talijanskih iredentista i autor autonomaške himne El Si, koji je „sam odabrao svjetonazor i svoj potpis“. Tvoreći živu sliku zadarske političke kontroverze u doba la belle époque, stanovao je neposredno pokraj kuće don Ive Prodana i njegove Hrvatske katoličke tiskare, na Poljani Šime Budinića br. 2. Da bi opreka bila još izrazitija, radio je u odvjetničkom uredu Vladimira Pappafave koji se morao sudskim procesom u Beču izboriti za pravo na kupnju lože u Novom kazalištu, jer je uprava dobro pazila da u ložama sjede samo autonomisti.

 

Sabalich je bio originalna zadarska gradska figura, usamljenik koji je poslijepodneva provodio pognut nad knjigama u kutu knjižare Nani, bolesnik kojega je progonio strah od mora i otvorena prostora (nije smio proći pokraj zvonika sv. Stošije), ali i najplodniji moderni zadarski pisac na talijanskom jeziku.  

 

Cijeli svoj golemi književni i znanstveni rad posvetio je Zadru. Da nije ništa drugo napisao doli originalno i voluminozno djelo La Cronistoria Aneddotica del Teatro Nobile di Zara (1781 – 1881), zaslužio bi da ga se pamti. „Na stranicama Cronistorie pojavljuje se cijela galerija likova, glumaca i pjevača, impresarija i skladatelja, dirigenata i glazbenika iz zadarskoga orkestra (Società filarmonica)“, piše Ennio Stipčević i zaključuje: „Cronistoria ruši uvriježene predodžbe o recepciji talijanske operistike u Hrvatskoj, koje su uglavnom zasnovane na nešto boljem uvidu u stariji zagrebački repertoar“ (Stipčević, 2005).  

 

Dio zadarske kulturne javnosti nosi u memoriji iz Domovinskog rata jasno upisanu adresu kuće br. 14 u Ulici Federika Grisogona. Ondje, u atelijeru slikarâ Nevenke i Duška Beninijau nadrealističkom ozračju smrti i razaranja održane su, do 2005. godine, 164 kulturne večeri, obično srijedom u 19 sati.

 

O njima je, neposredno pred smrt, pjesnik Miljenko Mandžo (1936 – 2003), spiritus movens cijeloga projekta, rekao kako „u najtežim danima Domovinskog rata, ovdje počinje, ovdje u podrumu, kucati bilo kulture. Uz svijeće – simbolično, bez vode, dok se zrak tresao i prolamao, počinju kulturni susreti, pjesničke večeri, predavanja, redaju se zadarski stvaratelji lijepe riječi, gostuju pjesnici, nižu se čisti ljudski susresreti, nastaju slike, pjesme, predavanja (...) Raste tu hrvatski prkos, opravdana nada i vjera u pobjedu. To je i dio i to samo dio zadarskog otpora i prkosa (...)“.

 

Ako je razumljivo samo po sebi da se ondje moglo čuti dr. Slavka Perovića, dipl.inž.arh. Ivu Bavčevića, prof. dr. Terezu Ganza Aras, prof. dr. Nikolu Ivanišina, prof. dr. Ermu Ivoš, dr. Ivu Fadića, Josu Špralju, Đanija Maršana i brojne druge, teško je objasniti kako su i otkuda stizali Luko Paljetak, Ivo Brešan, Pero Mioč ili američki novinar Peter Y. Sussman, i kako su organizirane večeri švicarske, poljske ili ruske poezije.

 

U svakom slučaju, već se sada vjeruje da se rad atelijera Benini u Domovinskom ratu „neće moći zaobići u kulturnoj povijesti Zadra, jer nema premca ni u ovom gradu pa ni u državi“. 

 

Iracionalna potreba svake vlasti da mijenja nazive gradskih toponima dovela je do toga da su brojni Zadrani u prošlom stoljeću poznavali Kneževu palaču jedino kao Dom kulture! Bilo je to zlosretno stoljeće za cijeli kompleks što ga tvore Kneževa i Providurova palača. Onoga trenutka, kada je Zadar prestao biti glavnim gradom Dalmacije, cijeli je sklop ostao bez visokih državnih institucija, a time i bez jasne budućnosti. U njemu su se bez reda i smisla smjenjivali najraznovrsniji stanari i podstanari, sve dok nije posve oronuo, i dok Kneževa palača nije 1991. godine pretrpjela teška oštećenja. Bila je posebna meta topničkih napada jugoslavenske soldateske na grad.

 

Njezini korijeni sežu do u srednji vijek, kada se 1288. prvi put spominje dvorana u općinskoj palači, a 1313. navodi kako se palača nalazi u neposrednoj blizini crkve sv. Stjepana (kasnije sv. Šimuna). Također je, 11. svibnja 1352. prvi put zapisano kako se vijeće zadarske komune sastalo u „dvorani kneževe palače“ koja se od 1358. naziva „velika palača Zadra“ (Klaić, 1976:281). Zasjedanje Velikog (plemićkog) vijeća oglašavalo je zvono s tornja Kneževe palače.

 

Ta izvorna srednjovjekovna palača pretrpjela je od 1804. do 1807. godine temeljite klasicističke pregradnje, prema projektima Franje Zavorea (1749 – 1822). Sačuvana su dva nacrta privremenoga svečanog uređenja glavne dvorane (u kojoj je nekoć zasjedalo Veliko vijeće) za doček cara Franje I, 1818. godine.   

 

Čini se međutim kako su izvedbe kazališnih predstava u tom prostoru tijekom XVI. i XVIII. stoljeća ipak imale veći simbolični učinak na njegovo oblikovanje. Definitivno je uređen u drugoj polovici XIX. stoljeća prema uzoru na ondašnje Novo kazalište, a sto godina kasnije preinačen u Koncertnu dvoranu. Sada se pak očekuje da cijeli sklop Kneževe i Providurove palače bude preuređen u Baštinski muzej, s koncertnom i izložbenom dvoranom, knjižnicom, caffe-barom Braća Brkan, restoranom i drugim pratećim sadržajima.

L.F.Cassas, Vrata sv. Krševana, 1782.

 

Carlo Gozzi (1720 – 1806), talijanski komediograf i ljuti protivnik Goldonijeve kazališne reforme, posvetio je dio svojih Beskorisnih sjećanja (Memorie unitili, 1797) opisu boravka u Zadru, od 1741. do 1743. Među ostalim, evocirao je uspomene na život u Providurovoj palači, posebno oko udjela u pripremi amaterskih kazališnih predstava all´improvvisio u Teatro della Corte.

 

Čudno je međutim da se u novijoj zadarskoj literaturi to kazalište naziva Teatro nella Corte, dok Marco Perlini (1905 – 1995) u studiji iz 1942. piše kako je to bio teatrino di corte. Još je čudnije da se o njemu ne zna ništa više od onoga što spominje Gozzi, a on spominje samo ime.

 

Kako je taj pojam u njegovo doba imao šire konotacije, moglo bi se govoriti o svojevrsnoj mistifikaciji. Još od sredine XVI. stoljeća naziv teatro di corte značio je, na jednoj strani, vrstu scenskog prostora s oslikanim dekorom u stilu renesansne perspektive, a na drugoj strani modernizirani predstavljački karakter kazališnih družina koje su gostovale u palačama uglednika ili u kraljevskim dvorcima (kao u Shakespeareovu Hamletu). 

 

Gozzi je bio kazališni čovjek. Dobro je znao koliko se razlikuje izvedba komedije dell´arte na sajmovima, trgovima ili ulicama, od njezine kultivirane verzije u zatvorenom prostoru. Želio je zajamčiti društveni ugled zadarskoj priči o scenskoj superiornosti modernizirane komedije dell’arte nad novim francuskim utjecajem, poglavito Molièreovim (1622 – 1673).

 

Simptomatično je, primjerice, da od specifične arhitekture kazališnoga prostora u kojem je priređivao predstave spominje jedino proscenij (proscenio). Nasuprot tome, potanko opisuje ulogu generalnog providura, čime stvara dojam o izvedbi predstava u njegovoj palači. No nema nikakvih indicija da je u toj palači postojao kazališni prostor.

 

Umjesto toga, zna se kako je u Kneževoj palači bila dvorana koja se do sredine XVIII. stoljeća nazivala teatro provisionale i kako su se kazališne predstave kadikad igrale u dvorani Velikog (plemićkog) vijeća. Nije poznato je li dvorana Plemićkog vijeća imala pozornicu (a s njom i proscenij), ali se zna da je imala 29 loža (Raukar, 1987:531).

 

Viteško alkarsko nadmetanje priređivalo se u Zadru 2,5 stoljeća prije onoga u Sinju. Ulica koja spaja Poljanu Šime Budinića s Narodnim trgom nekoć se zvala Calle Carriera, što bi se moglo prevesti kao Ulica od trkališta. Naziv je podsjećao da se ondje od 1458. trčala zadarska alka. Prema nekim informacijama, zadnji put je upriličena 10. svibnja 1818. godine u čast cara Franje I, dok drugi drže kako se trčala sve do 1820. Priređivala se najčešće 30. lipnja ili prve nedjelje srpnja.

 

Sačuvan je pravilnik mletačkoga generalnog providura Giacoma Boldua iz 1745. koji u 20 točaka određuje kako se ima provoditi alkarsko nadmetanje. Svaki je alkar trebao trčati triput, a pobijedio bi onaj koji bi najviše puta pogodio kopljem u jedno od tri polja u alci. Zanimljivo je međutim da se u XVIII. stoljeću spominje trčanje pješačke alke.

 

Izvodila se također viteška igra moreška. Prve novine na hrvatskome jeziku, Kraljski Dalmatin, izvješćuju kako se 3. ožujka 1807. moreška igrala na Poljani od Tvarda (Perivoj Vladimira Nazora). Nazočni su bili generalni providur Napoleonove Dalmacije Vicko Dandolo i maršal Marmont. Poslije izvedbe, piše dalje u novinama, „moreskanti i tancaoci pojdoše u Palaču, gdi Generalni Providur načini da najdu jednu trpezu pokrivenu snažnim pokripljenjima od ića i pića“. Danas bi se reklo – domjenak.

 

Na južnoj strani Ulice od trkališta, ondje gdje je sada brijačnica, stajala je crkva sv. Kuzme i Damjana. Porušena je 1766. godine, a na njezinu mjestu podignuta današnja zgrada u kojoj se nalazila uprava državne riznice i stan za kamerlenga (rizničara). Treći je kat dograđen naknadno.