Kriminalistički žanr u posljednje se vrijeme znatno proširio, o zločinima i istragama piše se diljem svijeta, a djela se tiskaju u milijunskim primjercima. Na gotovo svim koricama izdavači nam serviraju informacije poput onih “od majstora žanra” ili „od kraljice krimića”. Vrijeme je da se onda malo podsjetimo istinske kraljice krimića – jedne i jedine Agathe Christie, britanske književnice, autorice više od 70 kriminalističkih djela (romana i zbirki novela).
U moru današnjih kriminalističkih romana u kojima je gotovo svaki detektiv ili neki drugi pojedinac koji spletom okolnosti istražuje zločin prvenstveno žrtva osobnih problema, poput nekadašnje ovisnosti, alkoholizma, depresije, razvoda, razrušene obitelji, Agatha Christie stvorila je lik jednostavnog čovjeka, detektiva čiji je najveći problem opsjednutost redom i simetrijom. Riječ je, dakako, o Herculeu Poirotu, belgijskome privatnom detektivu koji u ugodnim engleskim pejsažima čistom logikom i propitkivanjem rješava i najkompliciranije zločine. Lik simpatičnog detektiva prvi se put pojavio u romanu „Zagonetni događaj u Stylesu” (1920.), a potom je riješio niz nepovezanih slučaja (koji se mogu čitati bilo kojim redoslijedom), sve do neupitno posljednje pustolovine u romanu „Zavjesa” (1975.). Ljepota avantura koje je iz romana u roman kreirala vrsna Agatha Christie leži i u činjenici da čitatelji mogu zajedno s Poirotom razmišljati o zločinu i logički i sami pronalaziti motive i krivce. Poirotu nikad nije poznato nešto što čitatelju nije i kao krivac se ne pojavljuje iznenada osoba koju čitatelj nije imao prilike upoznati (što se sve češće pojavljuje u modernim kriminalističkim romanima). Time se ugađa znatiželjnoj i natjecateljskoj ljudskoj prirodi i omogućuje čitatelju da „svojim malim sivim stanicama” dođe do istog rješenja kao i detektiv, da se igra pogađanja prilikom čitanja te naposljetku ne ostane razočaran.
