Nemoguće je nabrojiti što sve prosječan poznavatelj kulture popularne glazbe može prepoznati kao potencijalne utjecaje na zvuk LCD Soundsystema. Ima tu elektronike Daft Punka, zvuka starijih Talking Headsa i Davida Byrnea, ali najviše ima onoga drugog Davida – velikog Bowieja s kojim su članovi LCD Soundsystema surađivali potkraj njegova života... (Osobno, najdraže mi je u nekim pjesmama uspoređivati vođu LCDS-a Jamesa Murphyja s Johnnyjem Štulićem, imaju vrlo sličnu energiju – „protestnu notu” ugrađenu u vokal...) Možemo se tako zabavljati nabrajanjima unedogled, ali nema smisla, nepotrebno je. Jednostavno, ako je LCDS i imao sve te velike uzore, ono što producira danas kao svoju glazbu ne treba sagledavati razmišljajući o tome koliko je dužan velikim primjerima, nego treba konstatirati da je riječ o velikom bendu koji ima štošta relevantno reći.
Što nam, dakle, LCDS može poručiti? Američki je san nedosanjan, ljudski je život konačan, kraj je izgledan: može se živjeti uredno i disciplinirano, savjesno i odgovorno, ali sve se može u trenutku pretvoriti u noćnu moru ili američku stvarnost. Zašto je onda taj bend užitak slušati? Kao i u velikih klasičnih tragedija, odgovor leži u ljepoti i snazi izričaja, katarzičnom iskustvu slušanja. Duga pauza od pretposljednjeg albuma učinila je da materijal „Američkog sna“ ključa u svim segmentima: od spomenutih vokala do sintesajzera, od maštovitog bubnja do isprepletenih zvučnih kulisa u podlogama.
Pauza je bila duga (otprilike sedam godina) i zvuk LCDS-a promijenio se, sazrio. Ne radi se o suhoparnoj perfekciji (toga je možda znalo biti na ranijim albumima). Riječ je o široj i opuštenijoj zvučnoj slici (stoga prenesena poruka ne propisuje toliko koliko sugerira). Uzme li se u obzir duga pauza od prošlog albuma, ne treba čuditi da je na ovome naglašena raznovrsnost. Zato, traži li se ijedna zamjerka za „American dream“, može se reći da ga nije jednostavno konzumirati odjednom. Preporučuje se uzimati tri puta dnevno, u manjim obrocima.
