U ta davna posthipijevska vremena i desetljeće prije pojave MTV-ja, albumskim draguljima iz druge polovice 60-ih educirana masovna publika od glazbe je sve više tražila albume sa snažnim autorskim pečatom. Ta '71. konkurira za godinu s najviše albumskih remek djela u povijesti popularne glazbe. Stonesi, Zeppelini & The Who objavili su svoja kolosalna djela (Sticky fingers, Zoso & Who's next); Lennon i McCartney potvrdili su svoju reputaciju, prvi s Imagine, drugi s Ram. Doorsi su okončali svoju sagu s LA woman, Janis se vinula zvijezdama s posthumnim Pearl; Bowie i Bolan izbili su u prvu ligu (Hunky Dory & Electric Warrior); Allman Brothersi objavili su mitski At Fillmore East, progresivni prvotimci Floydi, Yes & Genesis koraknuli u svoje zlatno doba (Meddle, Fragile & Nursery cryme); isto vrijedi i za Roda Stewarta, Eltona Johna i Cat Stevensa (Every picture tells a story, Madman across the water & Teaser and the firecat), dok su nadomak savršenosti koraknuli Joni Mitchell i Marvin Gaye (Blue & What's going on). To što je izravno konkurirala Mitchellovoj, kazuje dovoljno o besmrtnom Tapestry - magnum opusu genijalne kantautorice Carole King. I upravo je Tapestry po prodaji nadmašio sve navedene dragulje, s iznimkom Zeppelinovog kolosa. Razlog je u glazbi kojoj nije potrebno ništa osim nje same, glazbi neodoljivoj već na prvo i domaćoj već na drugo slušanje.
Priredio: Branimir Čakić (11. svibnja 2022.)
